By Da je „afera Janaf“ jedina ili jedna od vrlo rijetkih pojava u hrvatskom društvu ona bi vjerojatno zadobila veću pozornost u javnosti i ozbiljnost reakcija na nju. S obzirom da su u „demokratskoj“ i „stabilnoj“ Hrvatskoj koruptivne i kriminalne afere uobičajena stvar kao „dobar dan“ onda to više nikoga ne uzbuđuje. Bilo bi zapravo čudno da afera nema. Učestalim aferama je otupljena oštrica svake poželjne reakcije. A cilj proizvođača afera je upravo to: naviknuti ljude na korupciju, kriminal, kontrolu, zaglupljivanje, omalovažavanje, prezir, neslobodu, bijedan život, osjećaj nesigurnosti i nemoći, apatije, razočaranja i tako redom. Zato se „aferu Janaf“ nikako ne može i ne smije gledati kao neki izolirani slučaj.
Tko su proizvođači afera? Ljudi iz kriminalnog i koruptivnog miljea vlasti, a to su gotovo svi poslušnici velikog vođe („Führera“) ili drugih (kolo)vođa. Nepoćudni i neposlušni ili ne mogu doći blizu vođi ili su eliminirani čim pokažu trunku savjesnosti da odlučuju samostalno u skladu s ovlastima koje im pripadaju. Toga nema u Hrvatskoj. To je duhovni totalitarizam tzv. političkih elita, a zapravo moralno najbjednijeg sloja društva (moralni talog – u Bosni se to kaže teljva, tj. talog koji ostane kada se ispije turska kava).
Danas afera Janaf u Slovenskoj ulici, jučer „afera Rimac“ (već zaboravljen slučaj), prekjučer razni kuščevići, vrdoljaci, sanaderi, mesići, tko bi ih sve nabrojao. A bit će ih i sutra i prekosutra i nakon toga. I što će se dogoditi? Ništa, kao ni do sada. Već smo se „navikli“ na „novo normalno“ (koja budalaština od sintagme – SIC!). Sve to pokazuje da razne afere u Hrvatskoj, prije svega one proizvedene od onih koji obnašaju vlast ili ih sami podupiru ili u najblažoj formi ne žele ih spriječiti, nisu ništa akcidentalno, slučajno i prigodno, nego su esencija, bit, srž ovoga društva, prije svega političkih fukara koji, nažalost, daju ton gotovo svemu što se u Hrvatskoj događa. A oni se zapravo prikazuju javnosti kao da ništa o tome ne znaju. Prije svega se to odnosi na premijera i predsjednika, a onda i na njihove trabante. Kako je moguće da o takvim pljačkama države i naroda glavni ljudi ništa ne znaju (megapljačke su još uvijek sakrivene od javnosti). Ako ipak ne znaju, neka onda, kada „slučajno“ saznaju, učine sve da to spriječe. Oni to ne rade. I nemaju namjeru. Neka se onda maknu s mjesta koja nisu za njih. A ako znaju (što je više nego vjerojatno istina, jer oni prijateljuju, druže se sa svojim drugovima korumpiranim kriminalnim pljačkašima), onda su i oni umočeni u afere.
Kako to da se „odabrani“ druže po privatnim (ili stranačkim) tzv. klubovima, koji po sebi ne moraju značiti ništa loše, ako se sve odvija u skladu s prihvatljivim druženjima i razgovorima o boljoj budućnosti države i naroda. Znači li to da su se „odabrani“ sakrili od naroda i u ezoteričnim špiljama daleko od pristupa običnih smrtnika lumpuju na račun poreznih obveznika dovodeći pri tome za zabavu dame iz omiljene države. Ali ne samo to. Dobro je se družiti uz pun frižider, ali čemu brojač novaca? Sanaderove metode primanja i davanja mita u restoranima uz skrivene kamere očito su zastarjela stvar. Kao i u svemu drugome moderni pljačkaši su usavršili svoje metode i neće upasti u naivne pogreške svojih predhodnika. Oni zanat rade profesionalno i s najvišim stupnjem sofisticiranosti. Sve to pokazuje da je ova bijedna politička „elita“ državu svela na klasični bordel. I to ne slučajno nego namjerno i s dobro razrađenim i sustavnim programom.
Pa u tome i jest vic. Državu, koju su stvorili branitelji i onodobno vodstvo Hrvatske (kakvo god bilo), hrvatskom su narodu danas ukrali oni koji su se liječili od raznih anemija na sigurnim mjestima u Hrvatskoj i još više u inozemstvu, oni koji su onda, a i sada, mrzili Hrvatsku i narod ali su to pokazivali na razne načine. Jedan od najprimitivnijih načina jest onaj iz arsenala Kate Partizanke ili Kate Ambrozije (ambroziju kao biljku koja mnogima stvara alergijske probleme u Slavoniji inače nazivaju partizanka) koja bi, po uzoru na svoje duhovne srodnike, opljačkala ili otela onima koji su poštenim radom sami ponešto stekli, a dala onima (uključujući i sebe) koji nikada ništa u životi nisu napravili i nesposobni su za rad. Još su opasniji drugi sofisticirani oblici mržnje nekadašnjih i sadašnjih saborskih zastupnika petokrakaša (ali i drugih) koji izgledaju kao ovce u vučjim kožama, „šarmantni“ pozeri i moderni poganci, sluge bez svojega ja, ulizice, podrepaši i sl. Koji je veći oblik mržnje prema jednom narodu i državi nego ga omalovažavati, prezirati, obezpraviti, otjerati, a onda opljačkati i sl.? To je najperfidniji oblik mržnje. A to upravo rade oni koji vladaju Hrvatskom. Zato nije nimalo čudna njihova eventualna umiješanost u sve te afere.
Ne treba smetnuti s uma da su komunističke garniture programirale hodogram buduće države nakon što se vidjelo da stara bivša država sramotnog imena ne može više opstati. Najvećem broju pripadnika HDZ-a i SDP-a (uz tzv. hrvatske narodnjake – kojeg li paradoksa?) nije bio ni na kraj pameti prosperitet Hrvatske kao države i naroda nego su se pobrinuli kako podijeliti plijen. I podijelili su ga daleko od očiju i znanja običnog puka. I to traje do dana današnjega. Zato i nije nimalo čudno ni iznenađujuće da su do danas glavni akteri javnoga života u Hrvatskoj u svim sferama društva (politika, gospodarstvo, kultura, obrazovanje itd.) ljudi s komunističkim, ali ne hrvatskim nego (pro)jugoslOvenskim i velikosrbskim i protuhrvatskim pedigreom. Zato i tolika bitka za petokraku, zločinca JeBeT…i dr.; oni hoće uspostaviti svoje pravo na državu i zasluge kojih nema. Mnogi od njih nisu bili ni toliko sposobni i pošteni da se bore za tu državu nego su pobjegli, a onda se, kad je sve bilo gotovo, vratili kao strvinari i zgrabili plijen. Zato je kriminal i korupcija, ali dopuštena samo odabranima, dio koštane srži sustava. Koliko ih je snosilo sankcije za to? Koliko je slučajeva zataškano? Koliko će ih ostati neotkriveno? Koliko je opljačkane imovine i novca vraćeno državi i onima kojima je ukradeno i opljačkano? Uglavnom ništa od svega toga. To je najjasnija poruka „kasti“ da nastavi dalje po svojemu običaju. To je njihova poruka puku o „novoj pravičnosti“. Ova „afera Janaf“ samo je dimna zavjesa da bi se odvratila pozornost od onoga što se sada radi, a doznat će se kada bude kasno. Ako bi se usporedio pravni poredak npr. u NDH, i kažnjavanje prijestupnika u ustaškim redovima za povrede zakona, s današnjom hrvatskom državom i vlastima onda se može zaključiti da je ova današnja daleko pravno neurednija država. Kako stvari stoje u usporedbi s još pravno uređenijim državama?
Koliko bi Hrvatska bila uređenija i bogatija zemlja kad bi se to pokradeno, oteto, opljačkano bogatstvo vratilo i iskoristilo na dobrobit države i kad bi se počinitelji najdrastičnije kaznili? Dok je tako kako je sada Hrvatska nema budućnosti osim kao zemlja odbjeglih i novodoseljenih migranata te ostalih razočaranih i bijednih građana u svakom smislu. To će biti zemlja bez identiteta, naroda, tradicije, kulture, vjere, zemlja bez budućnosti. Da ne bude zabune: takvu su vlast izabrali hrvatski birači. Kakvu su htjeli takvu su dobili. Neka pouku svatko donese za samoga sebe.
Stipe Kutleša
