By Iza tog općem Sabora u Lisinskom bilo je jasno da će na izborima pobijediti stranka opasnih namjera. Kad sam se pojavio u redakciji, gledali su me kao da vide krokodila. Nitko nije sa mnom htio razgovarati, klonili su me se kao da sam šugavo pseto. Odjednom nisam mogao prepoznati ljude s kojima radim. Urednik crne kronike u Večernjaku, Silvije Andrijić je smogao snage i, u hodniku mi tiho rekao:
– Vidjeli su te na televiziji u onoj dvorani. Snalazi se kako znaš. Držim ti palčeve. Nedaj se.
Drug glavni urednik me preko svoje tajnice pozvao u svoju sobu. Čim sam banuo i pritvorio vrata, pogledao me strogim pogledom i rekao prijetećim glasom:
– Jesi li ti svjestan, druže, što si učinio?
– Svjestan jesam, drug nisam.
– Kako da vas onda oslovljavam? – rekao je cinično.
– Imenom i prezimenom ili gospodin!
– Vidi, boga ti, on je postao gospodin.
– Da, upravo tako, ja sam gospodin, a vi ste drug.
– Kad je tako, gospodine, od sutra ste suspendirani.
– Zašto, druže uredniče?
– Zato što ste, gospodine, u stranci opasnih namjera, zato što ste u ustaškoj stranci, u fašističkoj i šovinističkoj stranci. Ne znam što ću ja s vama?
Duboko povrijeđen, izazvan, stajao sam naspram medijski i političlki moćna druga i njegova značajna stola, neko ga vrijeme gledao mrko, šutke, dok je u meni rastao bijes i pretvarao se u krik, isto onako kao kad raste val i primiče se obali. Onda sam povikao:
– Dosta, drug! A što ću ja s vama, drug urednik?
– Dat ću ja tebi, druškane i novopečeni gospodine. Svirat ćeš ti klavir prekriženih ruku. I ti meni tako, a mislio sam da imaš nešto u glavi. Ti si ustaša, fašist, marš napolje iz redakcije – vikao je glavni, urednik, pjenio se drug urednik, podigao se sa stolice prijeteći prostom.
– Ne dižite na mene prst i glas, a ako sam ustaša to je moja stvar. Kako ću ja biti ustaša, kad sam rođen poslije rata. Ako te raspalim ovom stolicom, sunce ti boljševičko, krvavo, komunističko, na koga podižeš glas i taj šugavi prst. Dosta mi je vas drugova, ateista, komunista, lažova i hulja, kakve sunce nije ogrijalo – istresao sam u bijesu iz sebe i dograbio stolicu i podigao uvis. Srećom, u taj mah upao je u sobu njegov zamjenik, trznuo stolicu i povikao:
– Jesi li poludio, čovječe?
– Jesam, majku mu jebem komunističku koga on ovdje etiketira, naziva nekakvim ustašom, fašistom, prijeti, suspendira, samo zato što hoću slobodu hrvatskom narodu, što hoću svoju slobodnu državu Hrvatsku.
– Dobit ćeš ti kurac od ovce! – podviknuo je glavani i odgovorni urednik najtiražnijeg dnevnika u Hrvtskoj.
U sobu su upala još dva njegova zamjenika, pomoćnika, a imao ih je kao blata. Nasrnuli su na mene, smirivali me, a glavni urednik vikao kao da je podivljao:
– Van s njim, da ga moje oči ne vide. Marš van!
– Govedo komunističko, nećeš još dugo pasti po hrvatskoj krvavoj livadi, sunce ti boljševičko – vikao sam izlazeći iz sobe u koju sam ušao prvi put, a tri godine radim u toj novinskoj kući. Nit je on mene zvao, nit sam ja njega ikad išta tražio. Kod njega su stalno visili neki njegovi pomoćnici, zamjenici i dojavnici iz rubrika, ispijali viskaće i votke… Radio sam svoj poslić, šutio, trpio poniženje, podbadanja, razne kajle. Nije njega bila briga kako tko radi, uređuje ili piše. Njemu je bilo bitno da si podoban, poslušan i odan Titu i Partiji, i da u novini ne iziđe ništa što bi narušilo njihovu lažnu sigurnost, i drugarstvo, njihov lažni mir i dovelo u pitanje njihovu istinu o svemu. U novinama u kojima sam radio nisam mogao objaviti nijedan moj tekst. Pomagao sam urednicima, najprije Hloverki, pa Kreši i bio praćen, kontroliran i držan na oku. Ženi sam rekao da sam uzeo desetak’ dana odmora. Ona se čudila zašto baš sada, u ovo doba, a ja sam slagao u namjeri da je poštedim moje drame na poslu. Svaki dan sam odlazio u baraku, razgovarao s Toljom, Kovačom, Domljanom, Juričom, Bebićem, Grubišićem, Šeksom, Mesićem, Nevenom…išao na tribine, osnivao s njima ogranke naše stranke, držao vatrene govore. U Zaprešiću smo Božo Petrač i ja odradili vrhunski kad smo osnivali ogranak naše strankle. On je odličan govornik, nabijen mnogim korisnim informacijama, pravi intelektualac. Tu večer se učlanilo pedesetak novih članova, među kojima je bio i moji prijatelji Dane Gudelj i Ivo Jurišić. Muka me sopala kad mi je Manolić predložio da upitam glavnog i odgovornog urednika bili ga primio na razgovor.
– Ne mogu tu ništa učiniti. Suspendirao me s posla i nazvao me ustašom, fašistom, šovinistom …
– A tako, dakle, stoje stvari! Znaju li to ostali naši.
– Nisam nikom govorio. I što bih? To moj problem.
– Ne bih rekao da je to samo tvoj problem. Sad više nemamo tamo čovjeka, razumiješ li to.
– Što ja tu sad mogu. Vidjeli su me u dvorani Lisinski, na televiziji, jer je televizija prenosila Sabor i glavni me urednik izvrijeđao i otjerao s posla. I što sada, ne znam.
– Znam ja. Slušaj me pažljivo.
– Izvolite.
– Kakav si sa predsjednikom zbora radnika.
– Dobri smo.
– Odlično. Nagovori ga da održi zbor radnika, a ja ću se potruditi za ostalo. Taj mora pasti na tom zboru, razumiješ li me, mora pasti. Kao trula kruška.
– To je nemoguće. Moćni drugovi stoje iza njega.
– Učini što sam ti rekao.
– Pokušat ću, a ne znam hoću li uspjeti. Opasan je taj glavni urednik, drug Šuba. On kaže da je vojnik Partije. Ljudi ga se boje kao đavola. Moćan je i ne bira sredstva kad na nekoga krene. On za sebe kaže da je odan Titu i Partiji i da drži do svoje časne komunističke riječi.
– I mi smo vojnici Hrvatske. Učini kako ti predlažem. Predsjednika zbora radnika sam nagovorio da zakaže zbor radnika. Zakaži zbor radnika, pa što bude.
– Važi, stari moj.
– Dođi na zbor.
– Taman posla da neću doći.
U međuvremenu ljudi su počeli uviđati, naslućivati da bi na skorim izborima mogla pobijediti „stranka opasnih namjera“, kako su je prozvali drugovi. Narod je hrlio na predizborne skupove te stranke. Dan uoči zbora novinara i urednika, pojavio sam se u redakciji. Nisam mogao prepoznati svoje kolege novinare i urednike. Odjednom, nagla promjena. Tapšali su me po ramenu, zvali na kavu, davali podršku, govorili kako u redakciji većina misli da je glavni urednik, drug Šuba pogriješio što me suspendirao na takav način i da se većina okrenula protiv njega. Idući u podmornicu na kavu, glavnog sam urednika nenadano susreo na stepenicama; on je silazio, a ja uzlazio iz podmornice, kako smo zvali restoran u kojem smo se hranili. Prošli smo jedan pored drugoga kao pored turskog groblja, bez riječi i pozdrava. On je gledao u stepenice, a ja pravac u njega. Bez riječi tako minismo.
Zbor je počeo u podne i trajao je tri sata. U početku je izgledao da će glavni urednik ostati na nogama, ali što su govornici dalje govorili i javljali se neki po nekoliko puta za riječ, postajalo je izvjesnije da glavnomu uredniku nema spasa i da će morati dati ostavku. Najglasniji i najubojitiji i najkonkretniji bijaše Milan Zanovijetalo. Iznosio je dokaze za sumnjive rabote glavnog, za kršenje zakona i za neke sumnjive poslove o kojima nismo ništa znali. Glavni se branio, u početku s visoka, gotovo prijeteći odgovarao na upite pojedinaca, a s vremenom je opadala njegova moć i sve više bijaše stjerivan u kut, pred zid. Dok su diskutirali sjedio sam mirno, pušio i šutio. Predsjednik radničko savjeta, karikaturist Gaga se javio za riječ, nazvao me gospodinom i pitao se zašto šutim.
– Sve je već rečeno, jasno i glasno. Nemam što više reći – kazao sam kratko i zašutio, a Milan Zanovijetalo javio se za riječ i u svom stilu glasno prosvedovao:
– Zašto samo njega oslovljavamo gospodinom. Nisam nikada bio drug, niti sam im pripadao i neka me nitko više ne zove “druže”. Ja sam od danas za sve vas gospodin.
Nastao je gromoglasan smijeh. Urednici, novinari, dopisnici zažagorili su jedan drugom dobacujući tko je drug, a tko gospodin. Glavnog su najžešće napadali njegovi najbliži suradnici, oni kojima je dao visoka mjesta, stanove, moć odlučivanja o tekstovima. Naslutili pijunčići, komunistički priljepci promjene i okomili se na glavnog urednika poput pilića na ranjena orla. Na kraju duge, zamorne i napete diskusije, predsjednik zbora novinara predloži da se glasuje o povjerenju glavnom i odgovornom uredniku. Većina podiže ruke protiv. Glavni izgubi povjerenje i pade kao trula kruška.
– Ko’ iz šuba pade drug Šuba – rekao je na razlazu novopečeni gospodin Zanovijetalo. Glavnog urenik su njegovi drugovi odmila zvali – Šuba. Šta im je to značilo, Šuba, vrag će ga znati.
Tu večer, predsjednik zbora novinara, Karlito, Filip, Milan, Silvije i ja smo proslavili pad druga Šube, naprije u našoj podmornici za posla i u Bačvici poslije posla.
– Ovako će padati drugovi komunistički gadovi, jedan za drugim, kao crvljive jabuke – kazao je Zanovijetalo zagrijan vatrenom vodom i plamenom pobune.
Onda je Zanovijetalo u svom stilu, počeo prorokovati!
– E, to će ići malo teže. Žilavi su drugovi. Nisu oni odjučer i bogtepitaj kada ćemo ih se i kako riješiti. Drugovi su navikle na slast i vlast neće se je lako odreći. Mijenjat će oni košulje i uvjerenja preko noći. Ova zemlja će biti puna kameleona. Vidjet ćeš kako će odjednom, ako pobijedi stranka opasnih namjera bježat će iz Partije ko miševu s broda koji tone i uskakat će u stranku opasnih namjera; preko noći će jugoslavenčine postati Hrvatine, katolici, počet će ići u crkvu. Svećenici će imati pune ruke posla. Bit će katakumena ko’ blata i plive. Drugovi će se prertvorit u gospodu.
– Otjera ti daleko i zaora duboko.
– Ajmo se kladit da će biti tako!
Nije mi padalo na pamet da se s njim kladim. Kladio sam se dva puta i oba puta ozgubio okladu. Suspenzija bijaše poništena odmah poslije zbora novinara, tjedan dana prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj.
Ante Matić
