By Licemjerje, dvostruki kriteriji i diskriminacija žrtava, karakteristika su komemoracije u Jasenovcu. Žrtve se multiplicira i diskriminira ideološki bez imalo suosjećanja i pravednosti.
Fašistički, nacistički i slični zločini se komemoriraju, dok su komunistički zločini još uvijek obavijeni velom šutnje i ignorancije, a zločin je zločin , bez obzira na ideologiju i bez obzira tko ga je počinio.
Uostalom to su potvrdile i EU Rezolucije;
- 1481/2006, na osnovu koje je Hrvatski Sabor izglasao Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj1945. – 1990. godine, NN 76/2006, po članku 11. „Zbog toga se Hrvatski sabor pridružuje Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i istodobno izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu.“
- Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))koja u članku 3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi; https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html
Na komemoraciji 21.travnja 2024. u Jasenovcu nastavila se ista retorika selektivnog sjećanja i diskriminacije žrtava, koju podržava državni vrh, predsjednik Vlade Andrej Plenković, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i izaslanik predsjednika Republike Orsat Miljenić s izaslanstvima.
Na komemoraciji su bili i čelni ljudi Saveza Roma Kali Sara, Saveza antifašističkih boraca i antifašista te Srpskog narodnog vijeća, predstavnici obitelji stradalih, kao i preživjeli zatočenici. Nazočili su i drugi uzvanici, diplomatski predstavnici, kao i predstavnici političkih stranaka, institucija, udruga i gradova.
Predstavnici Koordinacije Židovske zajednice i ove godine nisu sudjelovali u službenom protokolu, već su vijenac položili uoči početka programa, kao i čelni ljudi dviju političkih stranaka, SDP i Možemo.
Taj isti sastav nikada nije bio na komemoraciji u Bleiburgu, žrtvama Križnog puta i zločinima počinjenih u poraću 1945. godine, koji su bili jedna od najčuvanijih tajni komunističkih vlastodržaca ,Kočevskom rogu, Jazovki, Husine jame iz koje su se danima čuli krici nevinih žrtava, Macelju koji je stratište tisuća žrtava, sa 130 grobnih jama, od kojih u najvećima ima i po 1250 ekshumiranih žrtava, među kojima su i 21 svećenik, franjevac i bogoslov, Daksi, jami Cerovica i drugim fojbama u Istri i Primorju i da ne nabrajam dalje o 940 skrivenih grobišta u Hrvatskoj i oko 600 u Sloveniji!
Tih zločina i te politike sjećanja nema u obrazovnom sustavu, nema u medijima, u stvari nema uopće u javnom prostoru. Zato i imamo ovo licemjerje, selektivno sjećanje, kontinuitet titoizma i podijeljeno hrvatsko društvo.
Krvavim raspadom Jugoslavije, komunisti su se veoma lukavo prestrojili, vojnički rečeno i evo njih preobučene u antifašiste. Iskoristili su istinsku borbu protiv talijanskog fašizma, istarskih narodnjaka, seljaka, rudara i radnika da bio sebe prikazali kao borce protiv fašizma! Kojeg fašizma? Onog koji su oni provodili?
Komunisti su svoju antifašističku borbu žestoko usmjerili protiv Katoličke crkve i svećenstva, koja je po njima bila najveći neprijatelj njihovoj komunističkoj ideologiji! Jer kako mogu postojati dva Boga, pravi istinski Bog i njihovo božanstvo- Partija?
Valjda je njihovo božanstvo-partija starije i jedino moguće poimanje života na svijetu, pa nitko ne smije imati drugog Boga i drugog vjerovanja osim njihovog božanstva- Partije.
I tako su vojnici božanstva-Partije nazvavši se partizanima, krenuli u beskompromisnu borbu za čistoću svoje revolucije upotrebljavajući sve moguće metode, bez razlike, jer za Partiju i rođenu majku možeš bez milosti ubiti, kada Partija to od tebe zatraži.
A ubijali su bez milosti, bez grižnje savjesti, bez ikakvog moralnog i etičkog ograničenja.
I najgore je to što su mislili, a i dan danas njihovi nasljednici misle da su na to imali potpuno pravo, da nisu zgriješili prema čovjeku i ljudskom rodu.
Zato ih je sa zakašnjenjem od 74 godine na to podsjetio EU Parlament proglasivši ih zločincima, što njihovo sljednici ne žele nikako prihvatiti.
https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html
Samo nekoliko od pola milijuna primjera, koliko su pobili ljudi u Hrvatskoj, kao podsjećanje zbog čega ih je EU parlament proglasio zločincima, kada sami ni nakon 74 godine od završetka 2,svj.rata to ne uviđaju u ne shvaćaju;
Ovaj primjer ujedno je i odgovor Sandri Benčić na njenu izjavu u Jasenovcu:
„Jasenovac nije slučajnost, nije anomalija koja je nastala. Ona je smišljena planska politika ustaške vlasti koja je u Hrvatskoj svoj najgori oblik dobila upravo na ovom mjestu“
Neka Sandra Benčić i ostali mali titići vide, da ni komunizam i NOB nisu bili anomalija, nego smišljena politika Titove komunističke vladavine koji su počinili masovne zločine za koje nitko nikada nije osuđen, ni kažnjen!
Prije čak 80 godina, u listopadu 1944. godine partizani, ti vojnici božanstva Partije ” herojski ” su vodili ljuti boj protiv nenaoružanih civila i svećenika.
Uhitili su don Ivu Jelinovića župnika iz Gruda u Konavlima i sa još sedmero župljana odveli na Korčulu i okrutno ubili u studenom 1944. godine, na cesti od grada Korčule prema Račišću.
Svjedočanstvo o smrti svećenika i mučenika don Iva Jelinovića iznio je dubrovački muzikolog i svećenik, maestro dr. Miho Demović: „Prema samom priznanju jednog partizanskog oficira koji je bio sudionik mučenja, a koji je sve priznao pod stare dane i bolesti, don Ivo Jelinović je bio šiban od strane komunista sve do smrti. Skinuli su ga do gola i šibali na smjene dok nije izdahnuo. Umro je u strašnim mukama i umirao je dugo. Ujutro su ga počeli šibati i onda bi se smjenjivali nekoliko njih koji su ga tukli, dok nije pred večer umro sav u krvi, ranama i izmrcvaren.“
Don Ivo Jelinović rođen je 6. travnja 1919. godine na Grudi od oca Ante i majke Jele. Za svećenika je zaređen 1943. godine. Bio je župnik u rodnoj župi nepune dvije godine.
Nakon što su partizanske postrojbe umarširale u pitome Konavle nastavile su svoja zlodjela i teror na nevinim civilima Hrvatima ovog prekrasnog hrvatskog juga koji je poznat po plemenitim i miroljubivim seljacima koji su se isticali po svom domoljublju i poštenju. Zbog toga su u Konavlima ubili 286 ljudi koji su morali platiti životom samo zato što su Hrvati. Strašni zločini partizana kulminirali pokoljem na otočiću Daksi gdje je 1944. ubijen cvijet hrvatske inteligencije dubrovačkog kraja.
Nakon ulaska partizanskih postrojbi u Dubrovnik, partizani su na otoku Daksi likvidirali 79 Dubrovčana od ukupno njih više od 190 ubijenih nakon partizanskog ulaska u grad. Među ubijenima je jedanaest svećenika, ali mjesto na kojem se nalazi spomen obilježje nije jedino stratište na Daksi. Ubijanja su se protegla duboko u studeni 1944., i kako su žrtve bacane u more i pokapane na više mjesta.
Dana 19. lipnja 2010. godine žrtve s otočića Dakse napokon su dostojno pokopane. Među mučki ubijenima bio je poznati svećenik Petar Perica (“padre Perica”, zvali su ga Dubrovčani), autor pjesama Zdravo Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek’ se ori.
Riječ je o manjem dijelu od danas poimence poznatih 697 žrtava (369 civila i 327 ratnih zarobljenika) s dubrovačkog područja koje su jugo-komunisti pobili nakon “oslobođenja” 1944. godine; međutim kao pojedinačno najveće stratište i grobište Daksa je postala simbol komunističkog terora nad stanovništvom dubrovačkog kraja.
https://www.tomislavjonjic.iz.hr/III_Baja.html
Obratite pozornost godine 1944, znači još nije kraj rata, još nije završio rat protiv Hitlerove nacističke okupacije, još je po njima bila antifašistička borbe za oslobođenje!
Zaključak se sam nameće. Nije to bila antifašistička borba za oslobođenje, to je bila borba za vlast Partije, za vladavinu totalitarnog komunističkog društvenog uređenja, koja je pod parolom borbe za oslobođenje od Hitlerove okupacije, čistila i eliminirala sve koji bi joj mogli biti eventualna smetnja kada preuzme vlast.
Slične zločine, pod istim komunističkim znakovljem, ponovili su 1991. u Domovinskom ratu postrojbe JNA (uz pomoć srpskih i crnogorskih četnika) kada su spalile Konavle, protjerale i pobile gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo, a grad Dubrovnik stavili pod opsadu.
I ne samo Dubrovnik, isto se ponovilo i u Vukovaru, Škabrnji, Ćelijama, Erdutu, Dalju, Lovasu, Tovarniku. Gospiću, Perinji, Nadinu, Voćinu, Joševici itd, itd koje su popalili, razorili i stanovnike pobili.
To su zločini tzv. antifašista, preodjenutih komunista koji su bez pretjerivanja bili zločinci, monstrumi kada su mogli počiniti ovako gnusne zločine.
Što im je don Ivo Jelinović učinio da su ga tako krvnički bičevali?
Kako su mogli kao čovjek, čovjeka bičevati i iživljavati se, kao ljudsko biće nad drugim ljudskim bićem?
Što ih je pokretalo na tako ogromnu mržnju prema drugom ljudskom biću da mu prouzroče ljudski nepojmljivu patnju?
Očito su ljudska bića samo po vanjskom izgledu, a u mentalnom sklopu su monstrumi, zločinci, koji su dopustili da njima ovlada zločinačka komunistička ideologija, njihovo božanstvo Partija.
Ali i Partiju čine ljudi koji su umislili da su božanstva i koji u ime komunističke ideologije izigravaju Boga i odlučuju o ljudskim sudbinama. A njihovi sljedbenici zaslijepljeni božanstvom Titom, u njegovo ime čine masovne zločine i eliminiraju sve koji ne slijede njihovo njegovo božanstvo Tita!
Nema opravdanja, nikakvo opravdanje ne postoji za takve zločinačke umove pred čovječnosti i čovječanstvom!
Zato i jesu proglašeni najvećim zločinačkim umovima čovječanstva!
Antifašisti iz Hrvatske očito se drže one ” Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrećemo”, pa mu se i dalje klanjaju kao svom božanstvu i ne priznaju da je bio zločinac i da slijede zločinačku ideologiju!
Samo je mržnja potaknula ubojice, mržnja zbog vjere, zbog zla koje je donio komunizam, koji nije dopuštao nikakvu vjeru, nikakvo samostalno i osobno razmišljanje, jer je Partija bila njihova majka, otac, djeca i vjera.
Partija je bila gospodar duha i tijela čovjeka u komunizmu, čovjek je bio rob Partije!
Što je bio pojedinac u odnosu na snagu komunističke partije? Partija ga je smjela ubiti duhovno i tjelesno, ako je skrenuo sa njenog puta. Sljednici Komunističke partije stalno ponavljaju istu mantru, da su donijeli slobodu i humanizam, a ne vide da su zapravo donijeli ropstvo, gore nego u robovlasničkom društvenom uređenju, ropstvo gdje je gospodar-Partija odlučivala o životu i smrti svakog pojedinca u Državi. Robovlasnik je oslobađao svoje robove, postali bi slobodnjaci i nitko ih više nije smio potjerati u roblje, ali komunistička Partija nije nikada oslobodila nikoga svoje ideologije, nikoga pustila iz svojih kandži. Dan danas su njeni sljedbenici duhovni zarobljenici njene ideologije, pa ne priznaju ni zločine koje su počinili u njeno ime!
U Jugoslaviji se nažalost dogodilo da je fašizam i nacizam, zamijenjen komunizmom!
Jedno zlo, zamijenjeno je drugim zlom. Umjesto slobode i demokracije dobili smo diktaturu i kult ličnosti.
Fašisti i nacisti odgovarali su za svoje zločine, od komunista nitko? A zašto? Jer su zločine perfidno, podmuklo i pokvareno skrivali, pa i svjedoke zastrašivali i ubijali, i licemjerno pisali svoju povijest humanog društva.
Ali samo Jasenovac je zločin, zločine komunizma ne priznaju, a oni su mnogo brojniji od zločina fašizma i nacizma zajedno.
Po Crnoj knjizi komunizam je prouzročio oko 100 milijuna žrtava
https://hrcak.srce.hr/file/78658
Brojčana usporedba je morbidna kad se radi o ljudskim životima, ali ipak treba iznositi činjenice zbog razmjera zločina.
Rat, koji je započela nacistička Njemačka odnio 15 milijuna civilnih žrtava u okupiranim zemljama, u holokaustu 5,1 milijuna Židova, 3,3 sovjetskih ratnih zarobljenika, 1,1 milijun deportiraca ubijenih u konclogorima, nekoliko stotina tisuća ubijenih Roma…Ukupno oko 25 milijuna, s time da su komunistički zločini i sustav nadživjeli fašizam i nacizam, iako su po vladavini stariji od njih!
Nitko ne dovodi u pitanje zločinački karakter nacističko-fašističkih režima, dok komunistički sustav i danas uživa određeni međunarodni legitimitet: komunisti su, s diktaturom i terorom još uvijek na vlasti u dvije afričke, jednoj američkoj, dvije europske i četiri azijske zemlje.
Priznanje komunističkih zločina preduvjet je za demokratizaciju Hrvatske. Bez priznanja i preuzimanja tereta odgovornosti nema napretka, nema suživota, hrvatsko društvo neće biti slobodno, ostati će podijeljeno i zarobljeno u prošlosti stalnim optuživanjem i nametanjem krivice!
Lili Benčik/hrvatskepravice
