800.000 umirovljenika nije dobilo niti kune pomoći , a mirovine su im…

Zagreb noćas i danas, bije svoju bitku. Na Markovom trg, prosvjednici su proveli noć, čekaju da ujutro, dočekaju Saborske zastupnike i Vladu, prilikom dolaska na posao. Imaju slike svojih porušenih domova, da pokažu u kakvim prilikama ih ostavljaju, ti ljudi, koji su svojim glasovima poduprli, donošenja takvih odluka. A ima se i na čemu zahvaliti, najgora kriza do sada, a ti isti ljudi žele ponovo, mandat.

Istina je da nitko nije kriv za potres i koronu, da su to katastrofe svjetskih razmjera, ali svašta je tu do ljudi, pogotovo, onih koji bi trebali donositi odluke.

Vladajući su  svu lovu građana iz mirovinskih fondova, ubrzo uz bijednu kamatu, stavili pod svoju ingerenciju, preraspodijelili strogo namjenska sredstva u strogo samovoljnu, raspodjelu. Vrlo brzo su donijeli zakon, da sve što imaju za građani, mogu uzeti, a dati kako žele i kome žele.

Novce namijenjene invalidima, podijelili su kladionicama i agencijama za naplatu ovršenih građana i mnogih drugima, koji žive isključivo od toga da rade, na osiromašenju i tako siromašnih ljudi. Pomoć građanima, koja je od naše love, kasni, iako su dobili, samo ono, što bi im i tako pripadalo. Nikakve dodatne pomoći nisu građani dobili.

 800 000 umirovljenika, nije dobilo niti kune pomoći, a mirovine su im na tankoj crti siromaštva.

Pod velikim pritiskom javnosti, stavili su moratorij na ovrhe i za njih, naknadno, ali su ostavili na slobodnu volju, agencijama da i dalje potražuju svoja sredstva. Ovršeni građani ovih su dana izloženi neviđenom maltretiranju od službenika agencija koji ih uvjeravaju, da ovrhe moraju plaćati i dalje, pogotovo su zapeli za umirovljenike, jer kažu da, umirovljenička primanja nisu umanjena.

Potraživanja koje oni imaju od građana, naplaćena su i preplačena, u mnogostruko većem iznosu, kamate, troškovi pridodani su dugovanju, a dugovi su od banaka, preuzeti po akcijskim cijenama, tražili su i dobili pomoć od države, no ne puštaju ljude na miru, nazivaju, prijete, danonoćno.

Sve to uz blagoslov dobročinitelja koji bi željeli, vladati dalje.

Sve susjedne Vlade pomogle su svojim građanima, da prebrode ovu krizu, no naša je ispraznila blagajnu, žele i dio donacija, i kreće u kampanju, za novi mandat.

Ostavljeni na cjedilu i stradalnici potresa, široki Trg sigurniji im je od vlastitog doma, napukli zidovi u naletu jakog vjetra mogu se urušiti, kroz krovove svojih domova gledaju plavo nebo, i dobro je kad je nebo plavo, no kada pada kiša, sele od rupe, do rupe na najlonu, stavljaju lonce, skupljaju kišu.

Ostavljeni bez plina i tople vode, u najžešćoj pandemiji, gdje higijena život znaći, nemaju se gdje istuširati, oprati ruke. Bačeni potresom, jedno stoljeće nazad, a fond, fond za pomoć u slučaju elementarne nepogode, u koji su izdvajali preko najvišeg prireza u svijetu, potpuno prazan.

Fondom su gospodarili isti oni koji su grad beskrupulozno iskorištavali.

Niti jedan zakupnik štanda, na tako razvikanom Adventu, nije gradu vratio, ni ponudio, niti kune pomoći, od novaca kojim su se obogatili, od novaca koje su zaradili na kobasicama i kuhanom vinu, koji su kupovali građani, grada Zagreba, ono, kada su imali, i domove i novaca.

Primio je naš grad mnoge, zavolio ih stopio, pružio im dom, svoje ljepote, svoje skrivene kutke, uvijek je bio dobar domaćin, no sada je ostavljen da sam, liječi svoje rane.

Pamti grade svoje dobrotvore, pamti grade one malene, neprimjetne, koji su od onog malog, što je preostalo, izdvojili i poklonili, uvijek kada je trebalo, i za bolesnu djecu i za male Palčiće, za sve stradale do sada, ali pamti i one koji nisu dali ništa, koji sa svojih debelih računa, nisu skinuli niti kune, koji i dalje jure gradom u skupim automobilima, paradiraju i marširaju u skupim odijelima, kupljenih na račun siromašnih građana.

Pamti grade, da su djeca

 prodavala, svoje svetinje u dobrotvorne svrhe a niti jedna, pomodna bogatašica, nije poklonila niti jednu skupocjenu torbicu,a tražile su i dobile pomoć od države.

Jedan dječak, velikog srca, poklonio je, jedino vrijedno što je imao, dres slavnog nogometaša, a država mu je otela novac, namijenjen njegovoj budućnosti.

Pamti grade, loše gospodare, otmi im ključ grada, kojega nikada nisu voljeli, vrati taj ključ, ljudima širokog srca, vrati ga onima, koji žive za druge ljude, koji nesebično daju, zauvijek raskrsti, s onima koji samo uzimaju i rasprodaju bogatstvo, stoljećima sačuvano.

Vrati grade, na svoje ulice, nasmijana lica, vrati prijatelje, ulične pjevače i svirače, vrati nam razigranu djecu, a mi ćemo ponovo, izgraditi njihove porušene škole, od onog malo što nam je ostalo, malo po malo, skupi se puno.

I eto u rano jutro, pozdrav onima koji su noćas, bdjeli u gradu, da bi ispratili loše gospodare,

da bi nam dali, malo nade, da će grad opet oživjeti  i  biti lijep i ponosan.

Dragica Trumbetaš