By U zadnje vrijeme sve se više piše i govori o promijeni naziva pojedinih ulica i trgova u Gradu Zagrebu. S tim u svezi najviše se spominju dramska umjetnica Mira Furlan, koja je dezertirala na početku hrvatskog Domovinskoga rata i tzv. zviždačica Ankica Lepej, koja je svojedobno razotkrila neke bankovne račune obitelji Tuđman.
Nu, ni jedna od njih ne bi mogla i ne bi smjela dobiti svoju ulicu ili trg prije časne i uvažene dr. Ružice Ćavar (1937.-2022.), heroine Domovinskoga rata!
Međutim, njeno ime, kao i imena ostalih žena koje imaju iznimne zasluge za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države se ne spominju!
Ne spominju se uz ostalo i iz razloga jer oni ili one koji se zalažu za „zaslužne“ žene ni sami nemaju veze s Domovinskim ratom, a još manje sa stvaranjem hrvatske države!
Gospođa Ćavar utemeljila je Hrvatski pokret za život i obitelj, a bila je i jedna od onih koji su bile na čelu Bedema ljubavi. Na Cvjetnom trgu u Zagrebu bila je grubo napadnuta (2014.) samo za to što se zalagala za dobrobit hrvatskih žena i ne samo njih! Taj napad još ni do danas nije osuđen, a poglavito ne od onih žena koje se, osobito pred malim ekranima, neprestano busaju u prsa kako se zalažu za ovo ili ono.
A, zašto unatoč svega takve žene poput dr. Ružice Ćavar ne će dobiti svoju ulicu ili trg? Možda odgovor leži i u njezinoj ispovjedi o svome životu. Naime, jednom nam je među ostalim ispričala:
- Moj pokojni suprug Mate Ćavar i ja rođeni smo i odgojeni u siromašnim seljačkim katoličkim hercegovačkim obiteljima. Vjera naših roditelja, koju su oni i svi naši preci primili od otaca franjevaca, za naše roditelje bila je tako jasna i sigurna u njihovim srcima, duhu i duši, istinita kao sjajno sunce, bez i najmanjeg trunka sumnje. Ta vjera i svakodnevna molitva bila je temelj i sadržaj njihova mukotrpnog života. Takvu su vjeru ustrajno prenosili u duše svoje djece. Veoma sam sretna i dragom Bogu zahvalna da sam rođena i odgojena u takvoj obitelji i posebno da mi je Bog dao milost i veliki dar da sam na svom životnom putu i u želji stvaranja svoje obitelji upoznala i zavoljela takvoga čovjeka iz iste sredine, sa istim odgojem, kao što je bio moj suprug. Prisjećam se iz svoje obitelji da je nama djeci vjeru i životne savjete prenosila najviše majka, koja je uvijek bila uz nas djecu. Otac nam je bio veliki autoritet, koji nije puno govorio, osim onoga što je bilo potrebno za svakodnevni život i za naše ponašanje u duhu da pazimo i poštujemo tuđu imovinu i tuđe stvari, te i ne pomislimo uzeti sebi tuđu ni najmanju stvar niti oštetiti ono što je tuđe, a i svoje odgovorno paziti i čuvati, i svakoga lijepo pozdravljati sa “Hvaljen Isus i Marija!”, te pomoći starijima i svakome u potrebi. Roditelji su nam svojim primjerom života to i praktično pokazivali. Majka nas je učila molitve. Iako je bila nepismena, sigurno je znala napamet cijeli molitvenik fra Anđela Nuića.
Mislim da smo se mi djeca prije znali prekrižiti negoli smo naučili izgovoriti riječ “mama”. Otac mi je imao završenu osnovnu školu od 4 razreda, a to je tada bilo veliko kao sada u najmanjem slučaju završena gimnazija, a čini mi se da su tadašnja djeca, ako su bila zainteresirana, kroz ta četiri razreda stekla i solidno temeljno znanje. Moj otac je, kao sudionik i ranjenik, prošao i Prvi svjetski rat, pratio sva zbivanja u prvoj monarhističkoj Jugoslaviji i prošao Drugi svjetski rat kao seoska straža u selu.
Bio je uvijek zainteresiran za opća društvena zbivanja putem novina i radija, kad god mu je to bilo moguće. Bio je posebno osjetljiv za pravdu i poštenje, što mislim da je na mene osobito utjecalo.
Majka je bila vrlo razgovorljiva i komunikativna, a voljela se i našaliti, kako god joj život bio težak. Toliko je bila odana molitvi i klečanjem obilazila svete kipove, posebno majke Marije, da se sjećam da je na koljenima cijeloga života imala male izbočine, kao jabučice, od nagnječenja tkiva. Za svaku pouku nama imala je poseban primjer iz života, u obliku malih priča ili istinitih događaja koje je zapamtila, da je sve to na nas djecu ostavljalo dubok i slikovit dojam
Ja sam u svojoj odrasloj i kasnijoj dobi na nekim svojim predavanjima znala reći kako sam formalno završila više toga od visoke izobrazbe, kao završen stomatološki i medicinski fakultet, specijalizaciju dječje i preventivne stomatologije i prvi stupanj postdiplomskog studija iz javnog zdravstva i epidemiologije na Školi narodnog zdravlja “dr. Andrija Štampar”, a i puno naučila čitanjem zbog svoje zainteresiranosti, ali ono najvažnije za vremeniti i vječni život najviše sam naučila od svoje nepismene majke.
Stoga, za sve ono što smo ja i moj suprug u životu prošli bili smo u duhu i duši pripremljeni. Naše životno zauzimanje za istinu i pravdu i sve životne i moralne vrijednosti u osobnom i općem smislu, za opće dobro hrvatskoga naroda i svih ljudi, dovelo je do posljedica koje smo podnijeli, ali nije nam ni najmanje žao, nego smo uvijek na posljedice bili spremni. Znali smo i čvrsto vjerovali da takvo zauzimanje za prave vrijednosti, s ljubavlju i uz Božju pomoć, nikada nije uzaludno i da će kad tad uroditi najboljim plodovima. Najviše smo, u općem smislu, bili sretni što smo doživjeli ostvarenje samostalne i slobodne demokratske hrvatske države, Republike Hrvatske, i što smo osobno sudjelovali u tim povijesnim zbivanjima, te dali svoj doprinos najviše koliko smo mogli.
Veoma su nas pogodile promjene nakon smrti prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i dolazak na vlast koalicije na čelu sa SDP-om Ivice Račana 2000. godine, kao i namještena pobjeda Stipe Mesića za predsjednika RH, te posebno sve odluke koje su uslijedile na štetu hrvatske državnosti i suverenosti, kao i, najteže, progoni i zatvaranja hrvatskih generala i drugih hrvatskih branitelja, prihvaćanje nadležnosti Haaga za osloboditeljske akcije Hrvatske vojske i redarstva, Oluju, Bljesak i druge, te optužbe i progoni generala Gotovine, a posebno generala Bobetka i njegova smrt izazvana stresovima i općenito marginaliziranje hrvatskih branitelja i početak njihovih brojnih suicida.
Osjećaji su bili vrlo teški u našim srcima, kao primjerice kod divnoga čovjeka, hrvatskoga pjesnika i književnika, patnika i sudionika Križnoga puta i borca za istinu Mate Marčinka, koji je preminuo 2010., a u vrijeme tih promjena 2000. godine, kada je na vlast došao SDP i Račan, govorio je: “Bar da sam umro nakon Oluje!”.
Tijekom 2000. godine pokrenula sam molitvu sv. krunice pred likom Majke Božje od Kamenitih vrata, svakoga petka u 10 sati, sa razmatranjima za spas hrvatskih branitelja, hrvatske države i domovine Hrvatske, a sve u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i po dogovoru s Društvom “Hrvatska žena” i Katoličkom udrugom “Marijina legija”. Molili smo i ni jedan petak nismo propustili, sve do 2018., od kada, zbog svoga zdravlja, nisam mogla nastaviti predmoljenje i razmatranja, a sv. krunica se i dalje moli na istome mjestu i u isto vrijeme, svakoga petka u 10 sati na Kamenitim vratima- rekla je dr. Ćavar te poglavito naglasila da su njezinog supruga stalno progonili u vrijeme komunizma, da je bio u najstrašnijim jugoslavenskim zatvorima, daje morao pobjeći iz Jugoslavije jer su za njim raspisali tjeralicu: „Traži se živ ili mrtav“…
Rekla nam je također da hrvatske majke nemaju ni približno dostojne uvjete kakve zaslužuju i kakve bi trebale imati, s obzirom na njihove zasluge u Domovinskom ratu, a posebno s obzirom na katastrofalnu demografsku i obiteljsku situaciju u kojoj se nalazimo.
Takvo mjesto nemaju hrvatske majke, kao ni druge bitne kategorije, posebno djeca i mladi, koji se sve više iseljavaju, jer, na žalost, nemamo vlast u državi, koja bi štitila osobne i opće moralne i sve druge vrijednosti hrvatskoga naroda i države.
Poručila je još da uvijek trebamo vjerovati u Boga, moliti se i nastojati živjeti, uz Božju pomoć, po Božjim zapovijedima, te nikada ne prestajati boriti se za dobro, istinu i pravdu, ne bojati se nikoga od ljudi i ne klanjati se nikome osim Bogu i tada će Bog sigurno biti uz nas i providjet će čestite, poštene i sposobne osobe u našem narodu, koji će, uz Božju pomoć, osmisliti strategiju kako na miran način, demokratski promijeniti vlast i spasiti hrvatski narod i samostalnu hrvatsku državu.
Nažalost, takvih ja još ne vidim, ali budimo strpljivi, radimo i molimo se, posebno sv. krunicu, i neka nas sve blagoslovi dragi Bog, po zagovoru Svete Majke, Kraljice Hrvata, Svetoga Josipa, zaštitnika Crkve, obitelji i hrvatske domovine, i našega najvećega duhovnoga velikana, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca!-čuli smo od dr. Ružice Ćavar.
Oprostite, prije svih, drage drugarice, zašto takve majke i žene nisu danas idoli hrvatskoj mladeži, zašto se o njima ne piše i ne uči u školama?
Mladen Pavković
