Podjeli

Ponekad se pitam: sanjamo li kako bi nam bilo lakše živjeti, budući da ono što je san u stanju učiniti svojom «ispričanom pričom», iako se svojim učinkom ne može natjecati sa stvarnom mogućnošću s prijeteće nam jave, na čovjeka djeluje izuzetno povoljno i nadasve iscjeljujuće. Malo što može biti tako nesavladivo i moćno kao trenuci lagodne koncentracije vlastite snage kada primjerice lebdimo, ili činimo jedno od mnogih samo u snovima dostupnih čuda, premda je nerijetko upravo slabost ona koja nas zaokuplja, no koja na nas podjednako može djelovati i utješno

Što može biti vjerodostojnije od osobnog iskustva koje precizno, iako pod dojmom uglavnom podsvjesnoga djelovanja, upućuje na pravi karakter tih razmetnih simbola kojima iz noći u noć bivamo zasipani. Nije nam potrebno analizirati vlastite snove (mnogi se često puta čak ni ne sjete što su sanjali) da bismo preuzeli makar djelić njihove snage u okrilje stvarnosti, kako bismo njome bili koliko-toliko zaštićeni pred nadirućim i nimalo bezazlenim životnim izazovima.

Koliko puta samo usnemo ono što nam silno nedostaje i tako kompenziramo taj nedostatak na način da svoje neostvarene želje i potrebe ispunjavamo tim umalo jednako djelotvornim putem! Naravno, mnogo puta nismo ni svjesni koliko nam je određeni san pomogao, ili još točnije: većina ljudi toga nije ni svjesna, a čak je i sklona, ohrabrena za to «pogodnom literaturom» nepravilno ih tumačiti, u nastojanju da pronikne u njihovu na taj način suviše pojednostavljenu i napokon posve pogrešnu simboličnost.

Snovi su zapravo, u toj sferi tajnovitosti, sami «vlastiti čuvari» svoje snažne nedodirljivosti i, ne znam može li njima itko svjesno upravljati, mada bi mnogi to zasigurno željeli. Bilo bi senzacionalno kada bi to doista bilo moguće, no nije isključeno kako bi tada ta mogućnost utjecanja bila nemalo zloupotrebljavana, čak možda i na vlastitu štetu, kao uostalom i sve ono što je pretjerano i nasilno «pod paskom» čovjeka.

Mnogo sam se puta približila tek milijarditom djeliću te vjerojatnosti, ali u njezinom najjednostavnijem, i po svoj prilici jedinom «dozvoljenom» obliku. Naime, znala bih, budeći se noću iz nekoga prelijepog sna koji se iz neodgodivih potreba morao prekinuti, svjesno izazvati da usnem njegov nastavak i gotovo uvijek bih to postigla nastavljajući ga upravo na mjestu gdje se određeni san i zaustavio. Nisam, doduše, sigurna koliko sam na to stvarno utjecala vlastitom voljom, budući da se taj neželjeni intermeco događao u izvjesnom polusnu, iako svjesno održavanom, koliko je to naravno moguće da se obave stanovite radnje za koje je ipak potrebna kakva-takva budnost. To govorim stoga što sam se mnogo puta borila, jednako tako da od sebe odagnam onaj ružni, i to u trenucima kada sam tijekom sna znala da sanjam, ili sam se pak nenadano probudila ne htijući ponovno zaspati iz bojazni pred njegovim produžavanjem.

Najdalje koliko sam, čini mi se, dospjela u «upravljanju» svojim snivanjem, jest moment kada, opet znajući da sanjam, poželim poletjeti, i pri tom se «svjesno» uzdižem i – doima se- beskrajno dugo letim. To je jedan od najveličanstvenijih trenutaka koji sam ikada doživjela, no na žalost rijetko bijah počašćena tom nadnaravnom, tek kroz sne dostupnom mogućnošću.

Međusobno sporazumijevanje ljudskog uma i tijela, s tim «tajnovitim potonućem» u kojem se kroz utočišnu mrežu rasterećenja i njezina suptilna iščitavanja odvija blagotvorno, samozatajno došaptavanje koje osobu nerijetko spašava od nje same, nešto je što u svojoj još nedovoljno spoznatoj, no nesumnjivoj snazi, uistinu zapanjuje.

Često zamišljam kako čovjek, pošto se probudi i ukloni sa svoga čela sićušnu i zamalo nezamjetnu elektrodu, promatra na ekranu televizora ono što je te noći «proživljavao». Uvjerena sam da bi malo koji film mogao konkurirati toj specifičnoj domišljatosti uma oslobođena svih zabrana i stega. Sve ono što nas zaokuplja i tišti, čime smo nerazrješivo opterećeni, ili nam bilo što nije dostatno, nalazi svoje mjesto u tom začuđujućem međuprostoru našega bića koji se pokatkad doima zbiljskijim od same stvarnosti.

STANKA GJURIĆ (1997.)


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema