Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Srpanj je pri kraju i dok sunce neumorno pali ispucalu zemlju, vjetar s vremena na vrijeme raznosi suhu prašinu. Već dosta godina zaredom godišnji odmor koristimo pred Gospojinu. Naša znojem okupana lica odaju vidljive tragove umora. Duga je godina, a ovih nekoliko dana do godišnjeg odmora dugi su kao cijela vječnost. Ostalo je još nešto obveza koje trebamo završiti u firmi i nakon toga smo slobodni. Svejedno, umor se nagomilao tijekom vremena. Niti imamo više snage raditi niti možemo prekinuti prije nego što završimo započete obveze. Zadnjim atomima snage dočekali smo kraj prvoga tjedna u kolovozu. Umjesto da nekoliko dana odmorim u Zagrebu, što bi bilo poželjno pa i razumno, prevagnula je silna želja za odlaskom. Početkom vikenda krenuli smo u Hercegovinu, točnije, Ljubuški. Taj mali hercegovački gradić u kojemu sam se rodio i proveo djetinjstvo. Konačno sam stigao u dom koji je oblikovao moju dušu i dao mi južnjačko srce. To srce nisu mogli ohladiti ni hladni vjetrovi sjevera Njemačke kao ni ostala mjesta na koja su me odvele životne staze. Još se u mojim mislima osjećao miris kukuruznoga kruha ispod peke, mada ga već jako dugo nije bilo na stolu. Susret s bližnjima, ostatkom obitelji i prijateljima poništio bi svaki umor ma koliki on bio. Svi su znali da dolazimo i svi su nas željno iščekivali. Čudan je taj patrijarhalni odnos na tvrdome kamenu. Za stranca, to bi bila gruba pravila, a za nas je to bio način preživljavanja. Svi su bliski jedni s drugima, svi bi pomagali jedni drugima i svi su ovisni jedni o drugima. Na prvi pogled to je kaotična situacija, a u stvarnosti to je zapravo predivan osjećaj za razliku od Zagreba, metropole hrvatskoga naroda gdje je koncentracija ljudi tako velika, a usamljenost se osjeća kao usred pustinje. Gotovo smo se cijeli vikend gostili jedni kod drugih i veselili se. Za razliku od Republike Hrvatske ovdje se o koroni nije previše pričalo. Umjesto maski za zaštitu od virusa koristila se janjetina i teletina i uz koju čašu vina sve bi prošlo bez vidljivih posljedica.

Svaka napisana riječ samo je uvod u kušnju, križni put koji sam prošao s cijelom svojom obitelji. Neću se koristiti teorijama urote jer su se mnoge već ostvarile, ali spomenut ću samo američkoga političara koji je svojevremeno znao reći da u politici ništa nije slučajno, a ako i je  slučajno onda je sigurno otprije isplanirano. U ponedjeljak kao prvi dan nakon vikenda, ulice su prepune kao da je na jednom mjestu prisutan cijeli jug Hrvatske. Čovjek je na čovjeku tako da ni igla nema gdje pasti. Onda iznenada kao grom iz vedra neba stigao je rotavirus. Mislim da neću pretjerati ako kažem da je svaka druga ili treća osoba dobila rotavirus. Dotad nisam ni znao da postoji. Povraćanje, proljev mučnina i još sto sitnih nelagoda pratilo je tu nazovimo je bezazlenu bolest. Za nekoliko dana sve se smiri, ali za nekoliko dana nestane i nekoliko kilograma. Nažalost, rotavirus nije preskočio ni mene ni moju suprugu. Umjesto na pravome odmoru, odmarao sam se na relaciji toaleta i spavaće sobe. Na kraju krajeva, ništa strašno, ali pošto jako dugo nisam bio kod liječnika, a u Ljubuškom postoji jedna privatna ambulanta dr. Sadikovića koji je treća ili četvrta generacija doktora u obitelji Sadiković, iz čiste radoznalosti, odlučio sam otići na rutinski pregled. Unutar ambulante dr. Sadikovića primijetio sam da imaju i laboratorij za analizu krvi. Računao sam na to da bi bilo dobro, kada sam već u ambulanti,  napraviti analizu krvi kako bih provjerio masnoću i šećer jer se svaki dan jelo i pilo preko svake mjere. Ako sudbina postoji, onda mogu reći da se prst sudbine umiješao, a ako nije sudbina, onda me sam Gospodin poslao. Nalazi su bili tako neobični da me magistrica iz laboratorija pozvala na razgovor.

– Gospon Krajinović, Vi ste došli s nakanom da Vam provjerimo masnoću i šećer u krvi, ali Vi imate ozbiljan problem s Vašom krvi. Vaša je krv toliko gusta da se ne da promućkati u epruveti. Imate hemoglobin preko svake granice, a eritrocita gotovo duplo više od dozvoljenog. Vi se morate hitno javiti Vašemu liječniku u Zagrebu jer pripadate rizičnoj skupini za moždani i srčani udar.

Promišljao sam i pitao se o čemu magistrica zapravo govori. Mene ništa ne boli, a jak sam toliko da mogu magarcu iščupati rep. Lagao bih i vas i sebe da mi je bilo sasvim svejedno, ali ipak sam na godišnjem odmoru pa liječnik može malo pričekati. Ako nisam dobio srčani udar zadnjih petnaest godina, neću ga dobiti ni sada kada sam na godišnjem. Bilo kako bilo, prošao je i taj godišnji odmor. Samo što smo prešli granicu s Republikom Hrvatskom s negativnim testom koji svjedoči o tome da nemamo koronu, svaka druga vijest u medijima bila je o koroni ili cijepljenju. Ugasio sam radio kako mi ne bi proradio čir na želucu. Sada mi je zgodno povjeriti vam važnu informaciju. Televizor ne gledam pet do šest godina, a novine ne čitam preko dvadeset godina. Konačno sam našao svoj mir. Ili pišem ili čitam knjige, tu i tamo pregledam koji internetski portal i uživam u životu. Dok sam bio ovisnik o televizoru, prvo bih ulaskom u stan upalio televizor pa tek onda svjetlo u dnevnoj sobi. Zato se s pravom upitajte tko je gospodar vaše sudbine i krivac za sve loše što vam se dogodi. Imajte hrabrosti i ne krivite druge za vlastite probleme jer se svi problemi kriju u nama. Tjedan dana nakon dolaska u Zagreb, u moj drugi dom, kada je sve u firmi krenulo svojim tijekom, odlučio sam posjetiti svoju liječnicu obiteljske medicine. Ponio sam sa sobom nalaze iz Hercegovine na uvid kako bih zatražio i njezino mišljenje. Pošto se pored firme nalazi privatni laboratorij, odlučio sam na brzinu napraviti analizu krvi jer je kod njih sve gotovo za sat vremena, a cijena usluge iznosi svega 45 kuna. Nisam imao vremena čekati nalaze, već sam se zbog obveza vratio odmah u firmu, a nalaze će mi poslati putem elektronske pošte. Nepuni sat nakon pretrage zazvonio mi je telefon i prikazao se nepoznati broj. Javio sam se kao i uvijek, ali i ovoga me puta magistrica iz privatnoga laboratorija, koja se uljudno predstavila, zamolila za razgovor iz etičkih i medicinskih razloga. Pristao sam, a zašto i ne bih?

– Gospon Krajinović, Vi morate hitno u bolnicu jer imate tako gustu krv da je pravo čudo da ste živi. Morate se odmah javiti Vašemu liječniku da Vas uputi hematologu.

Još smo neko vrijeme razgovarali. Branio sam soju teoriju da se osjećam odlično, a ona se čudila tome kako sam ja uopće živ. I evo me napokon kod svoje liječnice obiteljske medicine. Ni njoj nije svejedno. Računao sam na to da je ovaj svijet poludio. Predložila mi da još jednom izvadim krv, ali ovoga puta u državnoj ustanovi, točnije u domu zdravlja u Sigetu. Na kraju su sva tri nalaza bila gotovo identična pa sam morao na pregled kod hematologa. Izabrao sam Klinički bolnički centar Sveti Duh. Ta mi je klinika prirasla srcu jer tamo rade neki moji prijatelji, a i samo je osoblje ugodnije i pristupačnije prema pacijentima. Spletom okolnosti kao pacijenta preuzela me profesorica doktorica, specijalistica hematologije. Osoba s velikim iskustvom. Pošto nisam bio pacijent koji će ostati u klinici, poslali su me na novi odjel dnevne bolnice. Još su mi jednom izvadili krv kako bi i oni provjerili o čemu se radi jer više nitko nikome ne vjeruje. Hemoglobin je bio 220 s 8,5 milijuna eritrocita. Nakon nekoga vremena kada sam došao na red, profesorica me primila u svoj ured. Gledala je ona mene, a gledao sam i ja nju. Čekao sam hoće li mi nešto reći dok se ona čudila tome kako sam ja uopće još živ. Šutnja nije mogla trajati u nedogled pa sam se usudio postaviti pitanje:

– Oprostite doktorice, hoće li meni konačno netko reći što mene boli jer mene ništa ne boli?

Ona se na to malo histerično nasmijala i rekla:

– Zar Vi ne znate da imate gušću krv od mačke?

– Super, znači li to onda da imam i devet života?

– Samo se Vi šalite. Pravo je čudo da dosad niste imali srčani li moždani udar. Nije mi jasno kako Vam srce uopće može pumpati tako gustu krv.

Pošto mi moj optimizam nije dao mira, nastavio sam.

– Znate doktorice, ja nisam mijenjao srce, to je srce u originalu došlo s tom vrstom krvi.

– Pričaj ti što hoćeš, ali ti meni sada odmah ideš na venepukciju.

Pitao sam je zatim što je to venepunkcija.

– Samo ti odi gore i sestra će ti  sve objasniti, a ja ću doći malo kasnije.

Što se mora, mora se. Uputio sam se dva kata naviše i malo sjevernije te se iznova vratio na odjel hematologije. Javio sam se sestri i naravno, objasnio da me profesorica  uputila na venepunkciju. Ona samo malo odmahnu glavom, zamoli me da pričekam dok prestane gužva pa će mi napraviti venepunkciju. U meni je zavladao nemir, a pošto u klinici nema signala, otišao sam vani provjeriti na internetu što je to venepunkcija. Zapravo mi preko vene trebaju izvaditi ili istočiti 500 ml krvi. Ma, to je odlično, mogli su staviti i 1 l  krvi da je lakše zapamtiti. Bilo kako bilo, nisam imao izbora pa sam nakon sat vremena čekanja u čekaonici stigao na red. Sestra  je unatoč gužvi koju je imala bila jako ljubazna. Imam samo riječi pohvale za njezin rad i zalaganje. U sobi se nalaze svega četiri mjesta za pacijente, dva kreveta i dvije fotelje. Mene su smjestili u fotelju. Nije mi bilo svejedno jer sam u istoj sobi s ostalim bolesnicima, svima daju krv, samo meni vade krv. Prilazi sestra  i pita:

– Gospon Krajinović, jeste li dosad donirali krv? Znate li što je venepunkcija? Ja Vam sada moram izvaditi 500 ml krvi da Vam bude bolje.

– Pa dobro, izvadite ako mislite da će mi biti bolje.

– Tako je rekla profesorica, a ja vjerujem da ona zna što je za Vas najbolje. Prvo ću potražiti neku širu iglu jer je kod vas tako gusta krv da me strah da neće teći kroz standardnu iglu koju koristimo.

Konačno je počela i ta venepunkcija. Krv teče, ali kap po kap i tako jako dugo da mi se učinilo kao čitava vječnost. Pred sam kraj počeo sam osjećati nelagodu. Pred očima su mi svako malo sijevale male iskrice. Vidio sam da gubim svijest pa sam pozvao sestru.

– Sestro ja ću pasti u nesvijest.

– Jeste li sigurni? Evo, već smo skoro gotovi. Možda Vam je samo malo muka jer prvi put radite venepunkciju?

– Siguran sam sto posto. Poznajem taj osjećaj i znam da neće proći još dugo, a da ne izgubim  svijest.

Odmah je izvadila iglu i spustila naslon fotelje kako bih mogao položiti glavu. To je zadnje čega se sjećam. Već sam utonuo u san i počeo snivati. Kada sam došao k svijesti i otvorio oči, zatekla me gužva oko moga ležaja. Oko mene su se nalazila dva liječnika i dvije sestre.

– Dobro je, evo ga, vratio se.

Začulo se olakšanje u njihovu glasu. Nije im svejedno kada pacijent izgubi svijest. Zna se sve zakomplicirati, tlak pada, otkucaji srca padaju, sporije dišeš i nitko ne zna dokad će takvo stanje potrajati. S druge strane naviknuo sam izgubiti svijest što svojom krivnjom što krivnjom drugih, ali bilo kako bilo, ne bi me hvatao strah. Drago im je bilo da je sve završilo dobro. Za sljedeći put zbog sigurnosti da se ne dogodi isto, predložili su da u jednu ruku malo prije venepunkcije dobivam infuziju od 500 ml i zatim da mi iz druge ruke vade 500 ml krvi kako bi se na taj način u tijelu stvorila ravnoteža. Doista, nakon tri dana sve je prošlo glatko, a da budem iskren nakon druge venepunkcije i osjećao sam se malo bolje. Osjećao sam da sam postao lakši. Nakon sljedeća tri dana iznova su mi po treći put izvadili 500 ml krvi. Sada već koristimo provjerenu metodu i sve prolazi u redu, ali meni se malo po malo vrti zemlja oko mene mada u sve to sumnjam.  Nakon stanke od tjedan dana četvrti put dolazim na venepunkciju. Sve je prošlo bez problema, ali ja više nisam imao snage. Ruke su mi usahle, a tijelo mi je hladno. Kada sam stao na noge, postao sam nesiguran kao magarac u lađi. Pomislio sam da to nisam više onaj stari ja, osjećao sam kao da pola mene nedostaje. Sestra je primijetila na meni da sam nesiguran pa je predložila da odležim još neko vrijeme dok ne budem siguran da mogu hodati.

– Mogu ja sestro, nije mi ništa.

Pokušavam je uvjeriti, ali ne da se ona.

– Daj, molim te, legni! Ako mi ponovo izgubiš svijest, što ću ja sama s tobom? Nema mi doktorice tu prisutne, nema ni sestre. Dok ja zovnem u pomoć… Neću uopće razmišljati o tome.

A dobro, možda je u pravu. Da sam dobro – nisam, vidim i sam pa se vratim u onu fotelju koja je poprimila oblik kreveta. Prošao je otprilike cijeli sat dok nisam iznova odlučio ustati. Bio sam bolje, ali ne i dobro. Nisam više bio tako blijed u licu kao prije sat vremena.

– Sigurni ste da sada možete, gospon Krajinović? – upitala je sestra.

– Dobro sam, sve je u redu. Nisam dobar za trčanje, ali hodati mogu.

Izašao sam na hodnik. Svi su vani na čudan način buljili u mene ili se to meni samo pričinjavalo. Nisam imao ogledalo u blizini kako bih vidio što to oni tako čudno vide na meni. Hodao sam blizu bolničkih zidova ako mi zatreba da se nekako oslonim na njih. Malo po malo stigao sam do auta parkiranog na drugom nivou podzemne bolničke garaže. Izašao sam iz garaže, vozio se po cesti, a svako malo bi mi netko potrubio. Nakon nekoga vremena shvatio sam da jako sporo vozim po cesti, kao da sam usporen. Malo sam se požurio, koliko sam mogao i tako sam stigao do firme. Kada sam pokušao izići iz auta, iznova me obuzeo onaj osjećaj da gubim svijest. Sjedio sam tako još desetak minuta dok moji iz firme nisu shvatili da nešto sa mnom nije u redu čim tako dugo ne izlazim iz auta. Nakon nekoga vremena shvatio sam da se moje stanje mijenja u intervalima, čas mi je loše, a samo tren nakon toga malo mi je bolje. S mukom sam se popeo na gornji kat gdje mi se nalazi ured, ali samo popeo jer sam tada usred bijela dana počeo brojiti zvijezde oko glave. Nisam stigao do ureda. Najprije sam sjeo na hladni pod od keramike, a zatim sam legnuo i čekao kada ću izgubiti svijest. Ta me zadnja venepunkcija toliko potrošila da sam bio poput ranjenika bez vidljivih rana. Simptomi su gotovo svi isti, samo što nema rana pa se nemaš kome žaliti. Nakon pola sata zasjeo sam na stolac u uredu. Nije mi se dotad činio tako klimavim i nesigurnim. Iznova počinjem gubiti svijest. Glavu sam naslonio na radni stol i tako sam se nekoliko trenutaka borio da ne padnem i ostanem bez svijesti. Srce mi je udaralo izrazito jako. Do jučer je to srce pumpalo jako gustu krv, a danas ne može malo krvi i malo vode, nešto poput limunade i to ne promiješane. Zato i gubim svijest na intervale. Vidim da sam pogriješio što sam uopće krenuo prema firmi pa sam još jedanput praveći gužvu u prometu došao do stana. Tu sam se večer dobro oporavio ili sam barem ja tako mislio. Sutra sam iznova došao na posao. To sutra stajalo me zdravlja. S obzirom na stanje u kakvom sam bio, odmah sam postao meta za koronu koja se ponaša poput lešinara. Hoda bezglava uokolo dok ne pronađe nekoga slabog i nemoćnog poput mene. Dva, tri dana osjećao sam  nelagodu, umor, mučninu i laganu temperaturu. Računao sam na to da su to sve posljedice četiri venepunkcije. Ipak mi je dvije litre krvi nedostajalo u organizmu, a izvađene su u tako kratkom vremenu. Nisam ni slutio da sam u takvome stanju postao žrtva korone. A kako bih i shvatio kada sam joj cijelo vrijeme prkosio i nije mi mogla baš ništa. Nema mjesta koje nisam obilazio zbog nje, ali bio sam jači od nje pa je bježala od mene. U nedjelju je temperatura tek malo porasla, ali me nije uhvatila panika.

Nastavlja se.

 Autor teksta: Jozo Krajinović


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema