By Otkako je u krvi stvorena slobodna, samostalna i neovisna hrvatska država, pod vodstvom utemeljitelja RH i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, i dalje se, što se tiče umjetnosti, gotovo na svakom koraku daje iznimna pažnja partizanskim piscima, likovnjacima…
Naime, možete li zamisliti da je nakon II. svjetskog rata neka nagrada ili priznanje nosilo ime po nekom hrvatskom piscu ili slikaru, a koji nije imao veze sa NOR-om, odnosno komunističkom partijom?
A u Hrvatskoj godinama dvije najznačajnije državne nagrade za umjetnost nose ime po partizanima, kao da u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu nije bilo hrvatskog umjetnika koji je i te kako zaslužio da neka značajna nagrada nosi i njegovo ime.
Evo, po Vladimiru Nazoru koji je pisao i objavljivao sjajne domoljubne pjesme, ali u NOR-u i nakon 1945., pa do svoje smrti, bio je najviše hvaljen po stihovima koji su uzdizali komunizam, njihove zločince, Tita i partiju. S obzirom da su Hrvati „kratkog pamćenja“ (svaka čast iznimkama) oni su to „zaboravili“ ili bolje rečeno namjerno prešutjeli.
Ovaj pisac i političar bio je nakon 1945.,na visokim političkim dužnostima, a donosio je i potpisivao važne odluke o „robijama i strijeljanju“ hrvatskih nacionalista, i pravio se da baš ništa ne zna o Križnim putovima, od Bleiburga do Makedonije, i otvaranju logora poput Golog otoka.
Nigdje nema ni riječi da se Nazor tome protivio, ili da je objavio jednu pjesmu ili priču na ovu temu. Stoga nagradu koja nosi ime Vladimir Nazor treba zamijeniti za neko drugo ime, koje ima zasluga za nastanak hrvatske države, baš kao i nagradu koja se naziva – Ivan Goran Kovačić, odnosno Goranovo proljeće.
Zašto uostalom, primjera radi, ove velike državne nagrade i priznanja ne bi nosile imena i po istinskim i velikim hrvatskim piscima poput Matoša, A.B. Šimića, Ujevića ili Zlatka Tomičića?
Nemamo ništa protiv da se po Nazoru i Kovačiću nazivaju partizanske ili komunističke nagrade i priznanja-zaslužili su, dok sa samostalnom hrvatskom državom ni jedan ni drugi nemaju veze..
Dakle, Nagrada Vladimir Nazor je najviša državna nagrada za umjetnička ostvarenja, a dodjeljuje se na obljetnicu smrti ovog pisca i političara, dok se također državna nagrada Ivan Goran Kovačić uručuje mladim literarnim stvarateljima, na dan pjesnikova rođenja („Goranovo proljeće“)..
Inače, nagradu „Goran“ osmislila je redakcija“Vjesnika“, koja već dugo ne postoji.
Nitko ne kaže da Vladimir Nazor (1876.-1949.) nije sjajni hrvatski pjesnik, ali sve do svoje smrti okretao se kako vjetar puše, odnosno kako su se mijenjali režimi. U vrijeme pokolja kod Bleiburga i na Križnim putovima, gdje je zvjerski bez suda i suđenja ubijeno na stotine tisuća nevinih Hrvata, žene, djece i staraca, obavljao je dužnost predsjednika Prezidija tzv. Narodne Republike Hrvatske, tako da nema spora da nije znao i odobravao te strašne zločine. Uz to je u to vrijeme pjevao i hvalospjeve Titu i Staljinu, a prije toga i Ante Paveliću!.
Ivan Goran Kovačić (1913.-1943.) najpoznatiji je po pjesmi „Jama“. Međutim, komunisti su i te kako dobro „skrili“ njegove pjesme pune mržnje i osvete, koje su mogle nastati samo u suludom, patološkom mozgu, kao pjesma „Mrzimo vas“. Možete li zamisliti da je neki hrvatski pjesnik u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata napisao i objavio neku sličnu pjesmu, je li bi se po njegovu imenu zvala neka nagrada, je li bi škole, ulice, pa čak i zborovi nosili njegovo ime? U Hrvatskoj čitavo vrijeme žele zabraniti pjesmu Marka Perkovića Thompsona „Bojne Čavoglave“ jer se u njoj na jednom mjestu spominje pozdrav „Za dom spremni“. Nu, možete li zamisliti da netko uglazbi stihove „Mrzimo vas“, a oni idu ovako:
„Mrzimo vas, hulje,/Mrzimo, krvnici,/ Vi, pljačkaške rulje!U majčinoj klici/Kunu vašu djecu/ utrobe svih žena/Ispod doma našeg, bombom/porušena./Skotovi i gmazi,/Što psičete zrakom, Na krvavoj stazi, Za mračnim oblakom/Dostić će vas zmije, osvetnička/strijela/Iznad naših brda, dolina, sela./Kukavice, vrane,/Psi tuđinskih kurva,/U dno naše rane/Bijes će da vas surva,Od otrova njenih kosti će vam gnjiti,/Dok se ne nasiti, dok se ne nasiti./Naše ljute guje/Kroz kost će vam gmizat,/Pobješnjele kuje/Crijeva će vam lizat,/Muhe zakavice i smrdljivi crvi//Osvetu će množit u crnoj vam krvi./Srcem bismo jeli/Pogano vam meso,/Na lešine sjeli/I kliktali bijesno,/Smrdežima vašim punili bi pluća/Za pobjede nove, nova nadahnuća.“
Dakle, tako su pisali pojedini tzv. antifašisti, poput Kovačića i Nazora. Imaju li i oni pravo na sva priznanja i počasti i u vrijeme hrvatske države, tim prije što su se borili za obnovu Jugoslavije i pobjedu boljševizma, što su bili „Jugoslaveni“, pa tek onda možebitno i Hrvati?
Samo pitamo?
Ni jedan istaknuti partizanski borac, odnosno komunista u slobodnoj Hrvatskoj nije suđen zbog nekog zlodjela, jer su oni bili pobjednici, na pobjedničkoj strani!? A u Hrvatskoj, ali i u Haagu često se sudilo i sudi pobjednicima u Domovinskome ratu, kao da je ovaj rat manje važan od onoga od 1941.-1945.,tim prije što je rat-rat!
Srbi nas i dalje sramotno prozivaju zbog zločina u Jasenovcu, nazivaju nas ustašama i fašistima, iako se velika većina hrvatskih branitelja i stradalnika rodila nakon II. svjetskog rata, što znači da nisu imali i nemaju veze s Titovim partizanima, a još manje s NDH.
Međutim, i nakon toliko godina nakon završetka Domovinskog rata i dalje se „bojimo“ javno reći tko je bio agresor, a kamoli tražiti ratnu odštetu.
I umjesto da ističemo i naglašavamo hrvatske junake, one koji su najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, mi, kao da se ništa nije dogodilo, dižemo u nebesa nazore i kovačiće. Čemu, zašto?
Zašto, na kraju, najviše osnovnih i inih škola u hrvatskoj državi nosi ime po Vladimiru Nazoru (čak i škola u Škabrnji!), a odmah iza njega po tom pitanju i po – .Ivanu Goranu Kovačiću, dok bl. Alojzije Stepinac uzalud čeka svoju ulicu ili trg usred hrvatskog glavnog grada!?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
