By - Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Rođena sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu hrvatske Domovine od srpskog agresora u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu 1991. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije Stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj“- tako je među ostalim govorila Kata Šoljić, najponosnija Majka u Hrvata, koja je preminula u dubokoj starosti 8. srpnja 2008. i pokopana na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, nedaleko sinovih posljednjih počivališta, a o kojoj sam objavio prvu i zasad jedninu knjigu (a i snimio dokumentarni film).
Nu, i ovom prigodom se moramo podsjetiti da iza onih koji su preživjeli rat, ostale su razvaline i ruševine u dušama. A kako je tek onima koji su nevini pali od srpskog i inog metka, a koji su već više od 30 godina pod zemljom, kao sinovi Kate Šoljić ili Eve Šegarić iz Škabrnje? Kako je majkama koje su čekale svoje junake a koje su im umjesto žive dopremili u mrtvačkim sanducima i rekli – njihova će imena biti zapisana zlatnim slovima? Vrijeme prolazi, a zlatna slova polako, jedna za drugim izbrisali su oni koji su u vrijeme agresije morali „na put“, u podrume ili se pak nisu htjeli „miješati“, jer to nije bio njihov rat, niti njihova borba za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Čekali su, kao hijene, da umre prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa, utemeljitelj hrvatske države Franjo Tuđman, da nestane Gojko Šušak, Janko Bobetko, da umru ili obole branitelji Vukovara, Škabrnje, Osijeka, Pakraca, Zadra, Lipika, Gospića i drugih gradova i mjesta, pa da oni povedu Hrvatsku, na žalost, u – sve veću neizvjesnost
Nu, da je živa, najponosnija Majka u Hrvata, gospođa Kata Šoljić i danas bi bila s nama, ponovno u borbi za ljepšu i sretniju Hrvatsku. I uzvikivala bi – Ne, nećete proći bando crvena! Rekla bi: sram vas bilo što plešete Žikina kola s onima koji su ubili moja četiri nevina sina Miju, Ivu, Matu i Niku, ali i zeta, koji nisu poštedjeli ni njezine kćeri Mariju i Anu, koji su ubili i masakrirali sve što je te devedeset i prve disalo hrvatski, od Vukovara do Škabrnje, pa sve do Dubrovnika.
A gdje su danas te majke koje su poput Kate Šoljić dale sve za Lijepu našu ili bolje rečeno Lijepu njihovu? Neke pod zemljom, a neke svakodnevno s krunicom u ruci kraj grobova ili kreveta teško bolesnih onih za koje su rekli da će biti Junaci hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.
Ne, mi nikada ne smijemo zaboraviti žrtvu ne samo Kate Šoljić, koja ni do smrti na žalost nije saznala za sudbinu svoje braće nakon II. svjetskoga rata, kad su Broz i njegovi pomozbog junaci već tada gazili Hrvate, mi se neprestano trebamo sjećati svih hrvatskih majki, i odati im iznimnu zahvalnost za njihove sinove i kćeri bez kojih bi svaka Vlada mogla samo da se „slika“.
Obitelj Šoljić je simbol stradanja u Domovinskome ratu. Njih nisu progonili samo srpski i ini okupatori, već i onaj kojem žele vratiti ime na najljepši zagrebački trg. Taj zločinac po imenu Josip Broz Tito počeo je pokolj nad Hrvatima, a neslavno ga je završio balkanski krvnik Slobodan Milošević, kojem su svestrano pomagali „progonjeni“ Srbi.
Dobro se sjećamo da je najponosnija Majka u Hrvata često govorila da im nikada neće zaboraviti zla koja su počinili, ali da im ne može ni oprostiti jer se nikada nisu pokajali.
Mladen Pavković
