By Više od 3000 umirovljenika ostaje bez mjesta u privatnim domovima” vrištalo je s portala i novina u petak. Kao da stariji nisu dovoljno preplašeni u ovom novonormalnom.
Ti naslovi, dva poziva i detalj iz članka (“Ljudi nas mole, preklinju, primi mi oca, primi mi majku, stavi ga bilo kamo. Mi nemamo kamo s ljudima, a žele nam smanjiti broj korisnika. I pročulo se to među korisnicima. Ljudi su u strahu, pitaju se koga ću izabrati, a koga se riješiti. Nude mi čokoladu i pitaju: Hoćeš li ostaviti mene – prepričava mučne scene Sabina Angelina.”) potaknuli su me da još jednom, po n-ti put pozovem na mirno i sustavno, ali i žurno rješavanje problema u sustavu socijalne skrbi za starije.
Slobodni govor:
Vijest dana je da će se smještajni kapaciteti domova za starije i nemoćne smanjiti za trećinu i to je proizvelo šok za korisnike, ali i njihovu djecu. U drugom je planu ostala vijest da bi ta promjena trebala nastupiti tijekom 2021. godine. Nemojmo tako šokirati građane. Nije korektno. Radi se o obiteljskim domovima. Molim vas nemojmo proizvoditi neugodu hrvatskim građanima do panike. Znamo onu staru „ispeci, pa reci“. Imaj rješenje u vremenu i prostoru pa ga prezentiraj javnosti. Komuniciraj sa strukom, nađi rješenje pa izađi u javnost.
Ministarstvo kaže sljedeće: Želimo srediti standarde nakon tragedije u Andraševcu. U siječnju ove godine. Otada je proteklo 11 mjeseci . Jel’ 11 mjeseci mali period? Jel’ se u 11 mjeseci moglo dogovoriti rješenje? Ozbiljna država s ozbiljnim pristupom, neovisno o izborima može i mora naći rješenje za ovaj problem. Podsjećam, u Hrvatskoj je registrirano više od 450 obiteljskih domova s kapacitetom za gotovo 11 000 osoba. Smanjenje kapaciteta s 20 na 12 korisnika znači: povećanje cijene smještaja uz isti standard. Stvara se problem za djecu starijih i nemoćnih ljudi, ali i vlasnike obiteljskih domova – kako se organizirati, kako udovoljiti novim kriterijima, kako održati kvalitetu.
Najlakše je gledati neke druge i govoriti kako je kod njih standard 10 ili 15 korisnika. Mi imamo standard 20 i na tome moramo uvesti red.
Ne razumijem u čemu je problem pa se ne može u 11 mjeseci obići ni 500 domova, snimiti stanje, napraviti kategorizaciju, utvrditi potrebne zahvate. Mobilni tim do troje ljudi u Ministarstvu to može riješiti za 6 mjeseci. Onda možete početi odvajati žito od kukolja, voditi cijeli proces mišljenjem struke, a ne zaštitom politike. Ne može se dogoditi da u pravnoj državi imamo 51 ilegalan dom za starije i nemoćne s izrečenom zabranom koji još rade.
Je li problem u smanjenju broja korisnika ili u nemoći rješavanja problema? Zašto se problem prebacuje na one koji problem već imaju – vlasnike domova?
Imam dojam da ova saga o domovima za starije predugo traje i odiše nemoći, a kad država pokaže nemoć, kako da građani budu optimisti?
Silvano Hrelja
