Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Borčane, 15. svibnja 1970

Dragi Isuse, sjedim kod jasena, na domak praga doma očeva, na kamenu na kojem je sjedio moj djed Mijo i otac njegova oca i pišem Ti ovo pismo. Mota mi se po glavi priča o zakletvi i kletvi, o kojoj mi je jučer govorio dobri i umni fratar fra Blago Karačić, koje su nam ostavili naši preci kao nešto sveto i ukleto.

Bizantinski car, kroničar i povjesničar Konstantin Porfirogenet, koji je bio suvremenik hrvatsakog kralja Tomislava u svom znamenitom djeluDe administrando imperio“ piše o Hrvatima:

Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. A od pape su za to dobili molitvu (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.

Bog će biti na njihovoj strani.

O životu pape Agatona, znamo malo. Sjećanje na njega  trebao bi u svakom Hrvatu buditi radosnu uspomenu. On stoji kao svijetao lik na početku naše kršćanske povijesti koja počinje pokrštavanjem našega naroda. Papa Agaton rođen je u Palermu na Siciliji. Izabran je za papu 678. godine. No Petrovoj stolici bio je manje od tri godine, ali je za to kratko vrijeme učinio velike stvari za Katoličku Crkvu i hrvatski narod. Održao je u Rimu o Uskrsu 680. godine crkveni sabor s kojeg je poslao poslanicu caru Konstatinu u Carigrad.

Poslanicu je potpisalo svih 125 prisutnih biskupa, među kojima i biskup iz Istre, dok s ostalog hrvatskog područja nema potpisnika. U tom papinu pismu piše:

Između barbarskih naroda ,kako Langobarda tako i Slavena, također u sredini Franaka i Gala, nalaze se mnogi od mojih sluga (tj.biskupa), koji se s obziromm na  apsotolsku vjeru ne prestaju revno mučiti…

Legenda o pokrštenju Hrvata

Naši povjesničari Stjepan Sakač i fra Dominik Mandić, utvrđuju da se iz tog Papina pisma vidi da su godine 680, među nekim slavenskim narodima radili biskupi i da je taj narod još prije te godine već primio kršćanstvo. Isuse, taj narod može biti samo hrvatski, jer su ostali slavenski narodi pokrštavani tek pod konac 8. i početkom 9. stoljeća, a prema Agatonovoj poslanici i pismu već 680. godine među Hrvatima djeluje više  biskupa, što znači da su Hrvati prije kršćani. Ako ovu Agatonovu poslanici i pismo povežemo s Djelima Apostolskim i boravkom svetog Pavla apostola na otoku Mljetu ili na Malti 62 godine poslije Isusove muke, smrti na križu i usksnuća, onda ostaje otvoreno pitanje o vremenu pokrštenja Hrvata i sudbini ilirskih plemena koja su živjela na tim prostorima.

Po zmiji Pavao je bio na Mljetu, a po priči talijanskih teologa, nije, nego na Malti. Istina je neporeciva po svetomu Pismu, Pavao je 62 godine po Kristu na otoku Mljetu boravio puna tri mjeseca. Zapravo, na tom je otoku zimovao i pokrstio ilirsko pleme Dalmate, a možda i Liburne, koje su Rimljani romanizirali,Talijani talijanizirali, a Hrvati kroatizirali. Pročitajte posljednje poglavlje Djela apstolski i sami donesite sud je li Pavao bio na otoku Mljetu ili na otoku Malti. Na Malti nije onda bilo zmija, a nema ih ni danas, dok je na Mljetu bilo se toliko namnožilo otrovnica da su ljudi koji su tada živjelii na tom otoku, morali dopremiti mungose da potamane  silno opasne, smrtonosne zmije.

Ako je istina da jer Pavao bio na Mljetu 62. godine, onda je i istina, da su naši preci među prvima pokrštenim narodima starog svijeta. Hrvati su tisuću i više godina muku mučili s nekim agresivnim narodima, kojii su ih htjeli podjarmiti, podčiniti; i učiniti slugama: Franci, Germani, Latini, Mađari, Arapi, Turci, Srbi…ovi potonji najviše su nam zla nanijeli, a vladali su Hrvatskom 80 godina. Oni su naši trajni dušmani.Tko to ne shvaća i ne prihvaća kao povijesnu istinu, zli kob i strašnu hrvatsku narodnu sudbinu, on je politička budala; a, tko, pak, misli da ja pretjerujem ili izmišljam, neka zađe dublje u dvadeseto stoljeće i naše ztajedničko življenju s njima u dvije države. Srbi su pobili hrvatske poslanike u svom Parlamentu, a prije  toga pobili hrvatske vojnike i civile na glavnom trgu u Zagrebu. Dakle, da sumiram i, kažem i ne lažem, hrvatski narod bio je stoljećima okružen neprijateljskim narodima. Ipak, najtragičnije je doba od 1918. do 1995. godine. Te godine obistinila se Zakletva papi Agatonu bitkom i majkom svih naših ratova u  hrvatskoj povijesti – bitkom nazvanom Oluja.

Legenda o kletvi

U toj legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. U to se vrijeme dogodi da car bizantski, voljom i blagoslovom Pape Talijana pošalje pismo i poslanika moleći pomoć kralja Zvonimira kao dragoga brata i među kraljevima i kršćanima kralja poštovanog. U pismu ga moli neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti i ugleda. Kad dobri kralj Zvonimir primi pisma od Pape i cara, zapovjedi po cilom kraljevstvu neka se vitezovi i baruni skupe kod pet crkava na polju Kosovu, a to je u blizini Knina. Pop Dukljanin piše što se dogodilo kralju Zvinimiru i zašto je prokleo Hrvate. Kad dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu hoće li zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoći Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je Sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je uskrsnuo i obećao ponovo doći, da stvori novo nebo i novu zemlju. Ali čuvši to, Bogom prokleti i nevjerni Hrvati, počeše vikati na kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj ležeći u krvi, izranjen,u velikim mukama, prokleo je hrvatski narod rekavši:

Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi.

Neki pak tvrde da je umirući kralj u mukama, zavapio:Dugo ne imali kralja svoga roda i jezika.

Bit će da je  druga kletva točnija i da se obistinila, jer je ljudskija. Jer,u prvom slučaju hrvatski je narod prokleo za sva vremena,a u drugom nije. Ako se obistinila ta kletva, onda se obistinila nakon 900 godina nastankom Nezavisne Države Hrvatskle. Ta je država nastana u ratu i u ratu nestala. Po svoj prilici kletva se obistinila 1990 godine ili 1991. godine u hrvatskom obrambenom i oslobodilačkom ratu, koji se dogodio 900 godina nakon Zvonimirove smrti i kletve.

Dmitar Zvonimior vladao je od 1075. godine do 1089. Upamćen je kao jedan od najuspješnijih vladara u hrvatskoj povijesti.I najtragičniji. Ženidba i žena kralja Zvonimira skupo je koštala hrvatski narod. Zvonimir je bio oženjen Jelenom, sestrom mađarskog kralja Ladislava. S njom je imao sina Radovana i kćer Klaudiju, koja je udata za plemenitaša iz plemena Lapčana. O saudbini sina malo se zna. Neki tvrde da je umro  mlad od neke tada neizlječive bolesti, dok drugi misle da je mučki smaknut. Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II,  sinovca kralja Krešimira IV. Njegova čudna smrt i njegov brak s Jelenom pokazali su se pogubnim za Hrvatsku jer su prouzročile sukcesijski rat, koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom Mađara Arpadovića na hrvatsko prijestolje.

Ubojstvom kralja Petra Svačića, i dolaskom na vlast kralja Kolomana 1102. godine, Hrvati gube slobodu i samostalnost. Od tada, od te proklete godine, pa sve do kraja 20 stoljeća Hrvati su bili porbljen i zarobljen narod, neslobodan, pod jarmom Mađara, Austrijanaca, Talijana,Turaka,  Nijemaca, Srba. Mnogi se pitaju, kakvo je to prokletstvo i kad će konačno prestat? Je li posrijedi prokletstvo kralja Zvonimira, ili nešto drugo!? To su otvorena pitanja, na koja još nema odgovora.Toliko za sada, Isuse

Drugo pismo Isusu

Postoje dobre i loše stvari, dobri i loši ljudi, dobre i loše obitelji, dobri i loši narodi.

 

Dragi Isuse, pišem Ti iz zemlje Hrvata. Od osam milijardi ljudi na ovom planetu, u ovom astralnom mraku i zemaljskom ljudinjaku, nas je Hrvata osam milijuna. Živimo u  Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i, gotovo u svim zemljama na ovoj kugli zemaljskoj. Nema zemlje, ni naroda gdje nas nema. Raspršili smo se svijetom kao sjeme ničije i svačije. Pola nas je u Lijepoj našoj, a više od polovica u lijepoj našoj tuđini! Stari smo narod. I zajeban. Polako  nestajemo. Više nas umire nego se rađa. Za tvoju radosnu vijest puno je Hrvata mučenika i vjernika. A ima nas šačica nevjernika, komunista, ateista…

Moram ti reći, Isuse, da se ljudi još uvijek dijele na desne i lijeve, na bijele, crne, žute i crvene, na vjerne i nevjerne, na dobre i zle, na siromašne i bogate, na slobodne i robove, na uzvišene i ponižene, na one koji viču s ruba egzistencije i na one koji se razbacuju luksuzom i smiju s visoka, gledajući u ponižene i uvrijeđene; zemlja je raskomadana na tabore i negdje se uvijek ratuje, ubija, gine i muči. Nikad Zemlja nije bila bez granica, povijest bez krvavih postaja, bez ratišta i mučilišta, bez ludnica, robijašnica, bez strašnih mjesta gdje se odigrala strašna ljudska drama toljagom, nožom, lukom, strijelom, kopljem, mačem, puškom, topom, tenkom, raketom…

Strah me je, strah, Isuse one bombe što sve zemaljsko, sve što su umovi i ruke kroz stoljeća namrijeli, sve to ta strašna bomba može pretvoriti u prah i pepeo, u ništavilo, o Isuse! Tri strašne bombe: atomska, neutronska i hidrogenska. Ne zna se koja je gora od koje, strašnija, ubitačnija i opasnija.

Sve što je smrtna ljudska ruka činila i učinila, napravila i odnjihala u svome zagrljaju, upotrijebila je to u danom trenutku. Ništa što je čovjek načinio nije ostalo nerabljeno. Nije moguće da će te strašne bombe, ti jezivi ljudski izumi, kažem i ne lažem, nije moguće da će to ostati u skladištima, u podzemnim bunkerima, u hladnom krilu zemlje. I zato me je strah i sram, jer vječnom miru i ljepoti nismo znali podići hram. Stoljeće u kojem sam živio, dvadeseto po krščanskom kalendaru, bilo je najkrvavije i najstravičnije od kad nebeska galija plovi oko sunca i na njoj se raduju, žive i umiru ljudi. Početkom tog stoljeća samo je u Prvom svjetskom ratu ubijeno dvadeset milijuna ljudi. Onda je sredinom tog stoljeća buknuo Drugi svjetski rat i odnio 100 milijuna ljudskih života. Mi evropljani baštinimo tri velika zla dvadesetog vijeka: nacizam, fašizam i komnizam. Neki naši budalaši poslaše u smrt milijune ljudi. Hitler i Musolini imaju na duši 50 milijuna ljudi, pa Lenjivove i Staljinove žrtve, pa Maove i Titove, pa  Ceausescove i Pol Potove, Idi Aminove…

Daleko smo otišli u znanosti i otkrićima, a najdalje u zlu. Vinuli smo se na Mjesec i podigli čudesne građevine na licu zemlje i pod zemljom i u svemu smo išli naprijed velikim koracima, samo u moralu tapkamo u mraku, u istom mjestu. Kako smo se ubijali, varali, lagali, krali i jedni druge mučili prije tri tisuće godina ili u vrijeme tvog utjelovljenja i rođenja, danas to isto činimo savršenije, djelotvornije i stravičnije. Dakle, Isuse, u svemu smo napredovali osim u moralu: a ti si, koliko se meni čini, došao na Zemlju, utjelovio  se i postao čovjekom, podnio strašne muke i srmt na križu, samo zbog morala, zbog pada čovjekova, zbog ljudskih zala, grijeha i kriminala. Možda se nikada neće saznati što si pisao po prašini kada su doveli onu grješnicu da joj presudiš, a ti si rekao da prvi na nju baci kamen tko je bez grijeha. I opet si se sagnuo i nastavio pisati po prašini dok su se zlotvori mučki razišli. To je jedino što si za života na Zemlji napisao, riječi u prašini, koje su izgazile i izbrisale ljudske noge. Kažu neki da si u prašini na putu, ispred hrama, okružen podivljalom svjetinom, opakom ruljom žednom ljudske krvi, pisao grijehe onih koji su htjeli kamenovati jadnu, grešnu ženu, pa kad su farizeji vidjeli što pišeš, mučki su se razišli na sve strane.

Ovaj život svakidanji, u ovo vrijeme, nakon dvije tisuće godina otkako si prošao Zemljom čineći samo dobro, postao je muka, trka, zbrka i jurnjava. Treba zaraditi kruh svagdanji, pa treba nešto odvojiti za odjeću i obuću, platiti struju, stanarinu, vodu, smeće, treba ovo, treba ono; nikad dosta i nikad kraja žurbi, tegobi, strahoti i ljepoti života u ovoj  suznoj dolini. Postali smo robovi onog što smo izumili eda bi, naravno, bolje i ugodnije živjeli.

Kad bi sad došao na Zemlju, u neku tvornicu, u redakciju, u rudnik, kafić, na stadion, u dvoranu za govorancije, u kazalište, u ljudinjak, vidio bi ljude, ko roboti, kompjutori i sva čuda tehnike. Sve je zadano, određeno, unaprijed isplanirano, odmjereno, dovedeno do smiješnog savršenstva. Vidio bi telefon, mobitel, televizor, pa Internet, a joooj, Isuse, sva ta čuda, tu zamršenu mašineriju, koja će nam doći glave. Nema nam spasa od smrtna života. Nema  nam spasa od nas i našega opasna cilja. Ništa se više ne može skriti. Sjednem pred televizor i buljim i gledam kako se igraju utakmice na kraju svijeta ili kako se ubijaju ljudi, pale sela i gradovi. Opasna je istina koja nas zapljuskuje sa malih i velikih ekrana. Nema dana da ne pomislim kako sam zalutao u ovaj ljudinjak. Kažem i ne lažem, laži su postale istine, a istine neslane šale i one su samo, kažu, za budale. Lijepa naša puna je budala, lopina i hulja, koji bi i majku prodali za Judine škude, koji bi ukrali  iz kobile ždrijebe, iz jalove krave tele. A savjest!?

Od svega najčudesnija je savjest. U nerazmrsivom klupku tajna, ona kudi i hvali, sokoli i kori, optužuje i sudi, izvodi pred porotnike koji ne postoje, brani i kažnjava; ona raduje i užasava, dovodi do ljepote, do ludila, do tjeskobe, do očaja, ona se pridružuje roju misli, snu napaćenu, grijehu čovjekovu, klici zloj i ukletoj, bezumnoj želji da se spozna sebe sama; čine, geste, riječi, dobra i zla predočujte u samoći, iz mraka zaborava iznosi na vidjelo sve što činimo javno i potajno; iz tamnih ljudskih dubina javlja se poput malog sunca; iskre vrcnule iz kremena, raste, osvjetljava kako bi čovjek vidio sve svoje ljepote i rugobe, ono što je učinio davno i nedavno, pa se najčešće umisli Božji grješni stvor, da se oslobodio prošlosti, pak se, Isuse, napokon upita što je to što ga vraća u predjele koji ne postoje, odakle iskrsava ono što se mislilo da je nestalo, da je mrtvo i ništavno.

Zašli smo u treće tisućljeće. Za tvoj ljudski, zemaljski rođendan, Isuse, sam i umoran od svega, ponajviše od sebe sama, u tami i tišini, poput harlekina poslije tužne igre na žici sudbine, izgubljeno i tupo upirem pogled u čavao na zidu o kojem visi Raspelo. Ti na križu, dobri moj Gospodine, a ja čudesno stišan, duboko zašao u noć i godine, u život među četiri bezlične bijele plohe u straho od kinerskog virusa, korone, među kojima stoje stvari  u tišini i samoći tužno poredane, s bremenom prošlosti na plećima, s teškom istinom u srcu, s grešnim mislima, opustošen i pokraden, bez velike koristi za igdje ikoga, za sebe, za druge i za Tebe, prevaren, izdan, obmanut, materijalno osiromašen i duhovno pokraden, na rubu egzistencije, gurnut u suludi svijet koji nije za mene bio ni izdaleka ljepota, pun neke divlje snage i zaludne nade, beznadno i pusto zadirem mišlju u prošlost, u sadašnjost, s mučnom vjerom u duši kako će biti bolje, kako će doći bolji dani i sretniji naraštaji, nadnosim se nad sebe, nad svoje mračne dubine, nad rabljeno vrijeme, tumaram kroz tamni labirint prošlosti s malim svjetlom koje se polagano gasi kao moje srce, grozničavo i tjeskobno kopkam po sebi, po povijesti, po svijesti i savjesti, vraćam se po stotinu puta u jednom danu u vrijeme koje više ne postoji, u davne dane, u krvave vjekove, a neke slike mutne i kratkotrajne, odnekud izranjaju, bljesnu i nestaju poput krijesnica u tami, jasne do nejasnoće i upitane do neodgovora; i, tako zatečen u sebi, zatočen u vremenu i prostoru, prikovan za Zemlju, u ljepoti i strahoti ljudinjaka, u samoći, pokušavajući sagledati svoj stvarni položaj u svijetu i životu, zabrinuto i jalovo prebirem po uspomenama, po istinama koje sam nadživio, zbrajam i oduzimam, uspoređujem i svrstavam u neki red vjerujući da ću razlučiti dobro od zla, istinu od laži, kako bi se napokon oslobodio tjeskobe pred velikim  zlom na pomolu, kako bih se oslobodio misli od kojih boli glava, samoće i straha od kineskog virusa i straha od smrti.

Znam da sam grješan i dijete svoga vremena. Teško je biti čovjek, Isuse. Nosim i ja komadić križa što ga nosi ljudski rod. Kaos i pakao je u nama. Ostadoše iza nas, kroz ovih dvije tisuće godina, kažem i ne lažem, ostadoše putovi i stranputice, raskrižja i putokazi koji sljepoće ljudske pamte, govorim Ti Isuse i ne lažem, ostale su palače pravde i krivde, škole i bogomolje, dvorane za plesove, kuće bluda i mučenja, kockarnice, razbojišta, zgarišta, logori smrti, radilišta, mučilišta, trgovi na kojima su mnogi izvjesili svoje nedostojne darove, sumnjive četvrti gradova, prljava predgrađa gdje sirotinja skapava u neimaštini, luksuzne vile, sva zdanja i ljudska klanja, sve ljubavi, radosti i gadosti….

Nadam se da ćeš doći u naš dan i našu noć, u našu javu, u našu bijedu i našu slavu, jer zemlja je postala Augijeve štala.

Koliko će još biti užasa,  boli i stradanja, koliko jada do tvoga rođendana, a koliko tek do onoga dana u koji ćeš doć, jer si obećao doć i stvorit novo nebo i novu zemlju! Kad na to pomislim, nema kraja mojoj nadi.  

(Nastavit će se)

Ante Matić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema