By U subotu 20.11. iz cijele je Hrvatske krenula rijeka ljudi prema Zagrebu i konačnom mjestu susreta, Trgu Bana Jelačića. Bili smo i disali kao jedno. Za nas, većinu Fejsbuk ratnika, dosegli smo impozantan broj od možda i 70.000 ljudi, iskreno spremnih da promijene odnose snaga i da prekinu fašizam koji se već dvije godine maligno širi svim kontinentima.
U sastavu nas je bilo od tzv. teoretičara zavjere u koje s ponosnom spadam već godinama, do onih koji su pokrenuli stražnjice samo zato jer su direktno ugroženi zahtjevima vladajućih da im se dodijeli bar-kod. Znate ono, kao jeftinom proizvodu s police dućana nekog stranog lanca. To je bio prijeloman trenutak kada su mnogi shvatili da smo mi, teoretičari zavjere zapravo previše puta bili u pravu da bi to bila slučajnost pa su nam se pridružili.
Svi smo došli puni elana, pozitivne energije, a naročito kada smo se hodajući zagrebačkim ulicama povezivali sa Slavoncima, Zagrepčanima, cijelom Hrvatskom… osjećali smo da dišemo zajedno. Da rezoniramo. I da smo bez obzira na bilo kakve druge različitosti, danas jedno. Ljudi. Ljudi koji zahtijevaju da budu ono zbog čega su i došli na ovaj svijet. I da živimo onako kako ćemo jedino i ispuniti taj zahtjev i razloga dolaska. A danas, već gotovo 2 godine, oko svih nas zatvara se krug iz kojeg nemamo izlaza. Ili barem tako izgleda na prvi pogled.
I zaista smo uživali. Policajci koji su nas „čuvali“ bili su blagonakloni, vozači su trubili u znak pozdrava, a mi smo slavili svoje zajedništvo, jer zapravo to i jeste ono što smo došli pokazati. I još nešto… došli smo obećati jedni drugima da nećemo posustati, da nećemo odustati i da –nema predaje! Jer ovo je rat s nevidljivim neprijateljem, koji će biti samo onliko jak koliko mu naša savjest to dozvoli.
Tako smo u euforiji stigli na Trg Bana Jelačića, gdje smo nažalost odmah osjetili da se energija prazni iz nas. Teško to mogu opisati i objasniti, ali kad je na samom početku, puštena ljubavna pjesma za pireve (ne sjećam se koja, ali postoje snimke pa se može vidjeti), osjetila sam da nešto nije kako valja. Tada sam mislila da se radi o nesposobnosti organizatora da povede jedan ovakav skup i da iznjedri prave rezultate, da bi mi vrlo brzo postalo jasno da je to više od toga… duboko vjerujem da se radilo o sabotaži prosvjeda i poprilično uspješnom načinu da se iskontrolira masa ljudi, koja je toliko moćna, da je potrebno držati pod kontrolom. Sve odrađeno vrlo spretno i uspješno…
Ja znate ne volim prosvjede. Nakon jednog prosvjeda u Splitu prije puno godina sa tragičnim ishodom, odlučila sam da na takve skupove više ne idem. Ne samo zato što se ne postigne puno, nego zato jer nikad ne znate čiji igrač je preuzeo kontrolu nad svime i koga zapravo i ne znajući podržavamo i idemo mu na ruku.
Sami narativ s pozornice nije bio jasan. Zatražilo se tek ukidanje covid putovnica i to je možda bilo jedino jasno izartikulirano. Sve ostalo je bilo prelijevanje iz šupljeg u prazno, bez jasnog opredjeljenja u svezi maski, testiranja, cjepiva, najavljenog cijepljenja djece, lockdowna te nesmiljenog medijskog terora nad svima nama… Te goruće teme su ostale neobrađene i stavljene sa strane kao nevažne, a to su vrlo korisni alati vladjućih s kojima nas i drže u šaci da bi mogli plasirati covid potvrde ili neki drugi oblik fašistoidnog tlačenja necijepljenih, a ubrzo i cijepjenih.
Kada se voditelj Andrija Klarić gotovo demonstrativno povukao s pozornice, ostavio je mikrofon jedinom govorniku koji je dao konkretne prijedloge. Idemo pred HRT. Idemo ih pitati za sučeljavanje, rekao je Marko Francisković, i sproveo svoj prijedlog u djelo. S oko 1000 ljudi krenuo je prema HRT kojeg su čuvale jake policijske snage… kažu da su neki djelatnici kolima bležali iz zgrade HRT-a. Nečista savjest vjerojatno. I naravno, nitko nije došao da se suoči s prosvjednicima, a Marko je dao dugi intervju koji je išao live.
Osim Marka na pozornicu se popela samozatajna, ali uvijek na visini zadatka i situacije – Dr. Lidija Gajski, te vrlo strastveni fra Lazar Perica. Taj trio je na mikrofonu kazao puno jasnije i konkretnije poruke od svih onih koji su bili dio programa.
Da li sam zadovoljna prosvjedom? Da, sa sudionicima i s ovim zadnjim dijelom jesam.
Da li mi je žao što sam došla? Ne, jer upoznala sam divne ljude, osjetila energiju desetina tisuća ljudi koji dišu slobodu. I to je u konačnici dovoljno.
Jesmo li nešto postigli? Jesmo. Pokazali smo zajedništvo. Mnogi koji nisu mogli doći, plaćali su karte onima koji su željeli doći, ali nisu imali novaca. Pokrenuli smo lavinu. Sada je samo na nama da je pravilno usmjerimo i da je pustimo da naraste tolika da skrši svo zlo i nepravdu koja se nadvila nad nama.
No, put je dalek, i mi sami moramo još puno marširati ulicama gradova, rasti u zajedništvu i poštenju, živjeti svoju pravu savjest i rasti u svojoj svijesti da bismo pobijedili neprijatelja. Ali hoćemo!
Do nekog novog susreta,
Vedrana Meštrović
