By Podjeli
☩ HRVATSKA IZNAD SVEGA – VRIJEME JE DA EUROPA PONOVNO PRONAĐE SVOJU DUŠU ☩
⛨ Postoje trenuci kada se više ne može stajati između. Ne može se istodobno govoriti da volimo Hrvatsku, a šutjeti dok se pred našim očima mijenja njezino lice. Ne može se govoriti o slobodi, a veličati ideologiju koja je slobodu gušila. Ne može se govoriti o budućnosti, a zatvarati oči pred demografskim nestankom vlastitog naroda. I ne može se govoriti o Europi ako smo zaboravili što je Europu stoljećima činilo Europom!
Vjera!
Kultura!
Narod!
Obitelj!
Sloboda!
⛨ Ja ne želim Europu bez identiteta!
Ne želim Hrvatsku bez Hrvata! Ne želim kontinent koji se srami vlastite povijesti, svojih crkava, svojih križeva, svojih svetaca, svojih obitelji i svojih nacionalnih zastava. Ne želim Hrvatsku u kojoj će mladi Hrvati odlaziti trbuhom za kruhom, dok istodobno uvozimo radnu snagu jer smo vlastitu demografsku budućnost prepustili slučaju. To nije demografska politika. To je odustajanje. Hrvatski čovjek ne smije postati stranac u vlastitoj zemlji. To ne znači mrziti čovjeka druge nacionalnosti. To znači imati pravo reći: “Prvo moramo urediti vlastitu kuću.” Hrvatska država mora imati pravo odlučivati tko ulazi na njezin teritorij, pod kojim uvjetima, koliko ljudi može primiti i koje su obveze onih koji žele ovdje živjeti i raditi. To je pitanje državne odgovornosti! To je pitanje sigurnosti! To je pitanje kulture! To je pitanje budućnosti! I upravo se oko toga danas u Europi vodi ozbiljna politička rasprava. AfD zagovara znatno restriktivniji pristup migraciji, uključujući strožu zaštitu granica i povratak osoba koje nemaju pravo ostanka. Talijanska politika pod Giorgiom Meloni ide drugim, ali također restriktivnim smjerom. Snažnija zaštita vanjskih granica, borba protiv krijumčarskih mreža, upravljanje migracijskim tokovima i učinkovitiji povratak osoba koje nemaju pravo ostanka.
⛨ Hrvatska može imati vlastiti put.
Ali taj put mora početi od jednostavne istine!
Hrvatska nije ničiji eksperiment!
Nije laboratorij za ideologije!
Nije prazna ploča na kojoj će netko drugi pisati kako ćemo živjeti! Ovo je zemlja naših predaka. Zemlja naših obitelji. Zemlja naših branitelja. Zemlja naših grobova. I zemlja naše djece. A sada nešto što očito još uvijek moramo ponavljati!
Komunizam nije romantična crno-bijela fotografija iz nekog „boljeg vremena“. Iza crvene zastave nisu ostale samo parole. Ostali su zatvori! Progoni!Oduzimanje imovine! Politički zatvorenici! Ubojstva! Jame! Obitelji koje desetljećima nisu smjele pitati gdje su njihovi najmiliji.
Ostali su tragovi sustava koji je političku nepodobnost znao plaćati ljudskom sudbinom. Zato ne prihvaćam da se simboli tog vremena danas ponovno predstavljaju kao bezazleni folklor!
Ne prihvaćam romantiziranje totalitarizma! Isto tako, ne prihvaćam da se bilo koji totalitarizam opravdava drugim totalitarizmom. Zločin nema boju. Žrtva nema stranačku iskaznicu. Sloboda nema ideološki predznak. Ali ako od Europe tražimo da se jasno obračuna s nacizmom i fašizmom, onda moramo imati jednaka mjerila i prema komunističkim zločinima! Jednaka mjerila! Za sve!
⛨ Ne želim djecu učiti da se trebaju sramiti hrvatske zastave. Ne želim ih učiti da je križ nešto što treba skrivati. Ne želim da se hrvatska povijest svodi na isprike. Želim da znaju tko su! Da znaju jezik kojim govore. Da poznaju svoje pretke.
Da znaju zašto su zvonila zvona naših crkava. Da razumiju zašto je Domovina bila vrijedna života. Da razumiju zašto je sloboda skupa.
Jer narod koji zaboravi tko je – prije ili kasnije postaje ono što mu drugi odrede! I upravo zato danas moramo govoriti i o Europi. Ne o Europi bez granica, bez identiteta i bez sjećanja. Nego o Europi koja zna da različiti narodi mogu surađivati bez toga da prestanu biti ono što jesu!
Europa naroda!
Europa slobodnih država!
Europa kršćanske civilizacije!
Europa odgovornosti!
Meloni je još ranije svoj europski konzervativni projekt opisivala kroz suradnju suverenih država, zaštitu europskih granica i otpor kulturnom relativizmu, uz naglašavanje kršćanske civilizacije i obitelji! To je jedna od velikih europskih rasprava našeg vremena! Hoće li Europa biti kontinent koji poznaje svoje korijene ili prostor koji se od njih pokušava odvojiti?
⛨ I tu dolazimo do Hrvatske. Hrvatska ne treba biti ničiji satelit!
Ni Bruxellesa!
Ni Berlina!
Ni Rima!
Ni Washingtona!
Ni Moskve!
Ni bilo kojeg drugog centra moći!
Hrvatska mora imati vlastiti glas!
Može biti europska!
Može biti kršćanska!
Može biti moderna!
Može biti otvorena!
Ali mora ostati – HRVATSKA !
A hrvatska desnica, kao i europski konzervativni pokreti, danas pred sobom imaju jedno veliko pitanje. Mogu li različiti ljudi koji dijele temeljne vrijednosti surađivati bez međusobnog uništavanja? Ne moramo se slagati u svemu. Ne moramo imati iste stranke. Ne moramo imati iste metode. Ali oko nekih temeljnih stvari mora postojati minimum zajedničkog jezika! Sloboda, obitelj, nacionalna odgovornost, sigurnost granica, zaštita kulture, demografski opstanak i pravo naroda da odlučuje o vlastitoj budućnosti! To nije poziv na mržnju. To je poziv na političku zrelost. Jer najveća opasnost za jedan narod nije uvijek neprijatelj koji stoji pred vratima. Ponekad je to ravnodušnost onih koji žive unutar tih vrata. Ponekad je to uvjerenje da će netko drugi riješiti naše probleme. Ponekad je to šutnja.
Ponekad je to strah da ćemo biti proglašeni „previše hrvatskima“ ako kažemo da volimo Hrvatsku. E pa neka bude svima jasno! Voljeti svoju Domovinu nije ekstremizam! Čuvati vlastiti jezik nije ekstremizam!Čuvati obitelj nije ekstremizam! Poštovati križ nije ekstremizam!
Tražiti sigurnu granicu nije ekstremizam! Tražiti odgovornu migracijsku politiku nije mržnja prema čovjeku! Tražiti da hrvatski radnik, hrvatska obitelj i hrvatsko dijete budu politički prioritet vlastite države – nije sramota! To je legitimno pitanje državne politike.
⛨ A onda čujem riječi čovjeka koji je za Hrvatsku dao ono najvrjednije – svoj život! Miro Barešić je 1991.g. govorio o slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi te rekao:
„Bez hrvatske države neće biti slobode, niti sreće ni budućnosti.“
Te riječi danas odzvanjaju drugačije.
Jer država nije samo teritorij.
Država je odgovornost!
Država je narod!
Država je kultura!
Država je jezik!
Država je sjećanje!
Država je budućnost!
Zato neka svatko ima pravo misliti drugačije. Ali neka nitko ne očekuje da ćemo se odreći onoga što jesmo kako bismo se nekome dokazali.
Mi nismo dužni mrziti druge da bismo voljeli sebe. Ali isto tako nismo dužni prestati voljeti sebe da bi se drugi osjećali ugodno. Hrvatska može pružiti ruku svijetu – ali mora znati gdje joj je srce!
A srce Hrvatske nije u Bruxellesu!
Nije u Berlinu!
Nije u Rimu!
Srce Hrvatske je ovdje!
U njezinim ljudima!
U njezinim obiteljima!
U njezinim selima i gradovima!
U njezinim crkvama!
U njezinim grobljima!
U njezinoj zemlji!
U njezinoj zastavi!
U sjećanju na one koji su za njezinu slobodu dali život!
⛨ I možda je upravo sada vrijeme da ponovno naučimo jednu jednostavnu riječ!
DOMOVINA!
Ne kao slogan!
Ne kao izborni plakat!
Ne kao fotografiju za društvene mreže!
Nego kao odgovornost!
Jer zastava koju podižemo iznad svojih glava jednog dana će gledati i na našu djecu. A tada će oni pitati:
„Što ste učinili s Hrvatskom koju ste dobili?“
Na nama je da jednog dana možemo odgovoriti:
„Čuvali smo je.“
I neka vječno živi Naša Sveta Domovina Hrvatska!
✠ Za Hrvatsku i slobodu 
✠ Bog i Hrvati
⛨ Tomislav Grmovšek
Podjeli
