By Veličanstveni Bušići
Tko je ubio Antu Brunu Bušića i zašto se ubio Zvonko Bušić?
Obojicu sam poznavao, Brunu davno, a Zvonku nedavno. S Brunom sam sjedio u njemačkoj birtiji u Frankfurtu, a sa Zvonkom u zagrebačkoj, mjesec dana prije njegova tragična čina. Kažem i ne lažem, da ih nisam do kraja shvaćao što su govorili dok smo sjedili za onim stolom u Frankfurtu davne 1975. godine: Bruno, Zlatko Markus i ja i mnogo godina kasnije za onim stolom u Zagrebu, sa Zvonkom, Ivan Gabelica, Marko Veselica i ja. Mislio sam da imenjak beneta kad je govorio o padu berlinskog zida, raspadu Lenjinova i Staljinova paklena carstva i raspadu Titove krvave satrapije; i, kad je uvjeravao Zlatka i mene, da se moraju pomiriti partizani i ustaše i njihovi potomci ako želimo imati svoju slobodnu državu.
Tko je bio Ante Bruno Bušić?
Mnogi su govorili i pisali o Bruni, a ja ću pridodat ono što nitko nije i što me je začudilo i oduševilo u nekim Bruninim izjavama, riječima i postupcima. Bruno je bio misleći čovjek, Hrvat od glave do pete, vjernik koji naginje malo u lijevo, katolik i u crkvi se ponašao čudesno. Naime, za jedne mise u Frankfurtu, stajali smo kod stupa, s jedne strane on, s druge ja i nećete mi vjerovati ako vam kažem, da je Bruno čitavu misu stajao kao da je kip, a ne živi čovjek. Nije se pomakao s mjesta na kojem je stajao, ni tamo ni amo, i samo je rukama pomicao kad se dizalo tijelo i krv i kad se na kraju mise prekrižio. Bio je u nekom svom svijetu, koji je bilo teško pojmiti. Ljudi moji, čovjek je sat vremena stajao pored stupa kao skamenjen. Kad je bilo na kraju mise, dirno sam ga u lijevo rame i tiho dobacio, jesi li ti čovik ili kip, a on me samo pogledao i zagonetno se nasmiješio. Bruno je volio Hrvatsku i žensku, a i one njega. Kad se udvarao jednoj curi, osvojio ju je riječima, koje je poteško izgovarao, ali su te riječi bile nesvakidašnje i imale silan učinak na mladu damu; pak je govorio da su njezine oči duboke kao dva jezera blizu mjesta njegova rođenja, kao plavo i crveno jezero, grudi kao zagorski bregi, i tko ih nebi milovao, a kosa kao gaj oko izvora Ričine, lice blistavo poput svitanja i kad se nasmije kao da sunce izlazi iza Dinare…
Evo što je pisao o sebi.
Rođen sam 6. listopada 1939. u selu Vinjanima, u zaseoku Bušića Drazi. Otac mi je Dalmatinac, a majka Hercegovka. Kad sam imao tri i pol godine, majka mi umire. Mene odvode preko brda baki u Hercegovinu. Kod bake sam ostao godinu dana. Baka i ujaci su me pazili i milovali. No, ja sam neprestano žudio za rodnim krajem. Jedne noći, dok su svi spavali, šmugnuo sam iz kuće. Sutradan su me pronašli u šumi. A dan-dva poslije ove zgodice, baka me je na kljusetu dovela u moju Dragu. Otada se počinje odmotavati moje životno klupko…“.
Moj imenjak i prijatelj pokojni Bruneleski, kako sam ga odmila zvao, pisao je sjajne priče i eseje, a pjesme su mu opore, ganutljive i znakovite porukama. Čuven je njegov povjesni prikaz ustaškog i partizanskog pokreta. Naslov tog eseje Hrvatski partizani i hrvatske ustaše. To je zapravo Brunina ideja o pomrbi Hrvata, ustaša i partizana i njihovim potomaka. Drugovi partizani, komunisti i njihove drugarice, razni oznaši, udbaši, kosovci, partijaši nisu mogli zamuisliti da Hrvatska bude slobodna, samostalna drežava i da se izmire hrvatske ustaše i hrvatski partizani, njihova djeca i unuci. To se ipak dogodilo 1990.godine. Bruno je pisao priče, putopise, eseje i nekolko pjesama. Što je god radio, radio je to predano, temeljito i odgovorno, pa su tako njegove pjesme duboko sadržajne u porukama o slobodi i Državi hrvatskog naroda. Mene je zgromila i ganula pjesma Zakletva. Kad je napisane, ne zna se. Možda u Parizu ili Londonu, ili nekom njemačkom gradu.
ZAKLETVA
Stavljam ruku na Hrvatsku
i kunem se
da ne ću nikada
uzalud napisati njeno ime.
Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj
i njenom narodu
odsijecite mi ruku.
Ante Bruno Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane rođene Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja.Budući da su nakon majčine smrti u lipnju 1943. godine ostali sami s ocem, Bušića i njegova mlađega brata Miroslava, po dogovoru s njihovim ocem, radi boljih životnih uvjeta, primili su k sebi ujaci, majčina braća Mijo i Jakov Petric u hercegovačkim Vinjanima. Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću vidi se iz jednoga njegova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smrti:
“Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i zapravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.”
Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu Vinjanima Donjim godine 1946. – 1950. Iz svih predmeta imao je odlične ocjene. Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio “udaljen iz škole radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima”, školovanje je nastavio školske godine 1959./60. u Splitu. Rano se počeo baviti književnim stvaralaštvom. Kao trinaestogodišnjak i učenik III. razreda gimnazije u Imotskom, objavio je u časopisu Pionir i prvu pripovijetku – Kako su se Bušići borili protiv Turaka, s potpisom Bruno Bušić. U pripovijetci Starac i život, objavljenoj u Poletu 1955. godine, prikazuje životne patnje starca koji je, između ostalog, imao četiri sina “ko četri briga”, a oni su mu poginuli u ratu – trojica kao ustaše, a jedan kao partizan, kojeg je navodno ubio brat ustaša. Na pitanje pisca kojega mu je sina najžalije starac je odgovorio: “Mene srce boli za sva četri jednako, sva četri su bila moja.” Nije li i u toj rečenici, već onda, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja? Za tu je pripovijetku Bušić iste godine dobio Poletovu nagradu.
Poslije gimnazije studirao je ekonomiju u Zagrebu i povremeno objavljivao priče i komentare. Neko je vrijeme radio u Istitutu za radnički pokret. Na čelu tog Instituta bio je Franjo Tuđman. Tu se Bruno pokazao kao dobar istraživač i analizator naše prošlosti i vrstan kritičar stvarnosti . Kad su ga u Dubrovniku na Stradunu u sred bijela dana pretukli neki skojevci Titovi kileri, pobjegao je u lijepu našu tuđinu.
Koministički dikator Tito naredio usmeno, kako je to on čini u njegovom paklenim trenucima likvidaciju Brune Bušića. Ima više verzija Brunine smrti. Ja sam najsklonijoj onoj koja kaže da ga je ubio J. M. Ili možda onaj kiler s jednog hrvatskog otoka,a najprija će biti da je to netko od njegovih zemljaka od kojeg se nebiste nikad nadali… Brozove ubojice izveli su to u Parizu 1978. godine. Kad bih vam ja sada napisao tko je u njega pucao, ne biste mi vjerovali, pa stoga neću ni spoimenut njegovo prokleto ime, koje je kaoi Titovo. Prezime mu je kao prerzime jednog relativno poznatog hercegovačkog pisca.
Zvonko Bušić zvani Taik
Zvonku Bušića upoznao sam u Zagrebu kad je došao sa dugodišnje robije. Nazvao me Marko Veselica da dođem u jednu dvoranu u zagrebačkom naselju Prečko. U dvorani bilo je stotinjak ljudi i među njima bio je i Zvonko Bušić. Marko me upoznao sa Taikoim, premda smo se duhovno znali i prije preko teksta o pomirbi Hrvata, kojeg smo pisali Bruno Bušić, Zlatko Markus i ja u Frankfurtu davne 1975. godine. Rekao mi je da mu je taj teks poslao Bruno u zatvor. U toj dvorani bili su predstavnici pet stranaka s predsjednicima tih stranaka. Sastali su se radi udruženja tih pet stranaka u jednu stranku. Zvonko je održao jedan govor, pa kad je u tom govoru o stradanju Hrvata ispričao strašnu sudbinu njegova prezimenjaka i supatnika, mene su njegove riječi o Bruni duboko dirnule i ražalostile. Tada im je Zvonko rekao da se petorice predsjednika stranaka odvoje i dogovore tkoće od njih petorice biti predsjednik stranke koja će se ujediniti. Ko rakova djeca, raspršili smo se mučki i kukavički na sve strane. Ništa od ujedinjenja, jer je svaki od njih petorice mislio da je on taj kojii treba biti na čelu ujedinjenih stranaka. Tako se pokazala vjekovna hrvatska navist, zavist,nesloga i politička sljepoća egocentričnosti, uskosti i zlosti. Kako se naši velikaši, neplemeniti plemići nisu mogli dogovritii koji će od njih biti kralj, tako se predsjednici tih strančica nisu moglii dogovoriti tko će biti predsjednik.
Marko Veselica, Zvonko Bušić, Ivan Gabelica i ja odvojili smo se i otišlii na kavu u jedan kafić. Tu smo dugo ljudikali. Zvonko nam je pričao kako je nastao nesporazum poslije otimanja aviona, pa kako je sve krenulo po zlu po njega. Nekoliko puta išao je u vece. Nešto ga mučilo. Kad je rekao da mu je teža ova hrvatska stvarnost od njegove robije i otišao pišat; Marko, Ivan i ja smo se zgledali i Marko je kazao da mu nebi bio u koži. Kad je malo kasnije u razgovoru rekao i rečenicu da mu je teža ova hrvatska vlast nego devet godina samice i otišao na vece, ja sam rekao Marku i Ivanu, da ovo vodi u kob samouništenja. Kap se prelila godinu dana kasnije na Krbavskom polju, u predvorju crkve posvećene hrvatskim mučenicima. Tamo gdje su bili sponzori i uglednici bio je i Zvonko, pa kad se pojavio gradonačelnik hrvatske prijestolnice, Milan Bandić i pružio mu ruku, Zvonko mu nije dao ruku i kazao mu je u brk da nosi Tita u srcu, a petokraku na reveru….Bandić je odbrusio da ne želi imat posla s teroristom i da pita svoju sestru tko ga je cvikao. Nastala je nake mučna šutnja kao teška nelagoda i Zvonko se udalji od njih ispred crkve šutke i bez pozdrava; od druga Bandića i biskupa Bogovića, njegvih sponzora i dobrotvora među kojima je bio i moj brat, pa sam od njega saznao što se dogodilo na Krbavskom polju. Dakle, svi su mučki i kukavički šutjeli, dok je hrvatski mučenik, patnik strane veličine i borac za slobodu hrvatskog naroda, „terorist“, ponižen i doboko povrijeđen kao čovjek i Hrvat, bezglasno udaljio od biskupa i sponzo i nekih „velikih“ Hrvata, uglednika, dok je patnik strašne veličine,kako je za sebe rekao oTin, „nisam li pjesnik – patnik sam strašne veličine“, odlazio bez riječi u svoj nespokoj! Što se iza toga dogodilo zna se.
Godinu dana kasnije na danima Franje Tuđmana u Velikom Trgovišću, prigovorio sam biskupu zašto je šutio i zašto nije ustao u obranu hrvatskog junaka i mučenika od nasrtaja komunističkog zlotvora, pa rekao u brk Bandiću da Zvonko Bušić nije terorist, nego borac za slobodu hrvatskog čovjeka. Zar nisam u pravu, kad ovo kažem i ne lažem, Zvonko je patnik i tragik, jedan od najboljih hrvatskih sinova.
Teško je i gotovo nemoguće objasniti samubojstvo. Kako shvatiti i prihvatiti istinu kad neko diže ruke na sebe, na svoje mali, kratki, ljudski život. Kako razumiti da se ubio blistavi govornika staroga svijeta Demostena, veliki mislilac rimskoga doba Ciceron, našega doba nobelovci Hemigvej i Kavabata, i još neki velikani duha i ljudske misli.Meni, pak, ne ide nikako u glavu i ne mogu sebi objasniti, a kamoli tebi koji ovo čitaš; kako je moguće da Zvonko nije digao ruke na sebe u paklu američke tamnice u kojoj je zlopatio više od trideset godina i nije digao ruku na sebe, a kad je došao s robije u hrtvatsku stvarnost i osjetio i vidio kakva je Hrvatska i tko je na vlasti, nije izdržao, pobjegao je iz te strašne zbilje i zauvijek zanoćio u Platonovoj pećini. Nije mogao podnijeti ovakavu Hrvatsku i ove komunističke zlotvore na vlast…političke bitange, komuniste, udbaše, partijaše, ratne dezertere… Nije to smio napraviti svojoj Julijani koja ga čekala duže nego je Penelopa Odiseja.
Za ovu 45 godišnjicu smrti Ante Brune Bušića i 10 godina od suicida Zvonke Bušića, prilažem ove dvije moju pjesmu posvećene Bruni i Zvonki.
Pjesma u prozi Tako je govorio Bruno Bušić napisana je davne 1975. godine na jednoj baušteli u Frankfurtu. Te godine našli smo se u jednom lokalu u Frankfurtu Ante Brumno Bušić, Zlatko Markus (emigrant, publicist, živi u Švedskoj), pa smo sve do fajrunta pijuckali i ljudikali o svemu i svačemu, a ponajviše o teškom stanju hrvatskog naroda u Titovoj satrapiji. U ovoj proročkoj pjesmi sročene su misli Brunine, Zlatkove i moje u jednu poruku Hrvatima o nama kao narodu i našoj zloj vjekovnoj sudbinu.
Dakle, ova pjesma napisana je 1975. godine,a objavljena 2010. godine u zbirki pjesama Kamena knjiga. Ovo sve napisah radi istine.
Evo te pročke pjesme napisane 1975. godine u njemačkom gradu Frankfurtu.
Tako je govorio Bruno Bušić
Frankfurt, 1975.
Da smo složni davno bi imali državu.
Biće i rodit će se slobodna Rvacka
kad padne berlinski zid
kad se budu pod ovim podnebesjem
rušila komunistička krvava carstva
kao krvave kule od karata.
Nema države bez krvavih gaća.
Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima,
s poturicama i sa posrbicama
a možda i s našim izdajicama.
Teret rata podnijeti svi podjednako.
Kad se oslobodimo srpskog ropstva,
komunističkog mraka i zlosilja
i stvorimo konačno državu,
vidjet će se kako naši kradu.
Svatko nas je krao i potkradao,
oslobađao nas slobode i nade,
a najteže će biti kad nas naši budalaši
budu varali, lagali, krali i prodavali
svjetskim maherima i makro lopovima.
Navalit će na nas malene
velike svjetske ptice grabljivice.
Do neba i Boga dižem svoj glas
Kako tada nas spasiti od nas?
Pjesma Gethemanska muka i pouka, posvećena Zvonki Bušiću, napisana je ove godine, na desetogodišnjicu njegove smrti, koja se dogodila 1. rujna 2013. godine.
GETHEMANSKA MUKA I POUKA
Zvonki Bušiću
Prošla su puna trideset dva ljeta
od onog dana kad je vrijeme stalo,
srce je htjelo nebo al je palo
u rešt, u uze, u zaborav svijeta.
U činu posve zavezanih ruku
prst na sred čela stavio si mnogom
na vagi: snagom ljudskom ili s Bogom
osvijestio si getsemansku muku.
Nije uzalud bilo što je bilo,
razlučili smo u kapljici vode,
suzu i kišu – sadržaj slobode.
Na Tvoja usta kliče mudrost sama,
pouka vrijedna ko svjetlost i tama,
poruka tako važna svima nama:
„Ne dopustite da se zbog Vas sramim,
dopustite da se dičim s Vama!“
Ante Matić, Duvno
Piše: Ante Matić
