By Na današnji dan prije točno 29 godina, nakon tromjesečne opsade od strane nenarodne JNA te četničkih paravojnih formacija, pao je grad heroj Vukovar, a posljedica toga nemiloga događaja bila je Ovčara, jedan od najvećih zločina koji se dogodio u nemilome ratu koji je doveo do raspada SFRJ.
Dana 18.11.1991.g. pao je grad Vukovar, a posljedica pada bio je ratni zločin nad civilnim stanovništvom i ratnim zarobljenicima hrvatske, ali i drugih nacionalnosti koji je počinjen u režiji nacionalsocijalističke politike balkanskoga krvnika i vožda Slobodana Miloševića, u hangarima skladišta nekadašnjega Veleprometa na Ovčari blizu Vukovara. Zločine je počinila nenarodna armija koja je osramotila crvenu zvijezdu petokraku simbol radničke klase, zajedno sa paravojnim formacijama: Belim orlovima, Srpskom dobrovoljačkom gardom, Arkanovim Tigrovima, Martićevom Milicijom i sličnim formacijama, koje je po riječima tadašnjega sekretara za Narodnu obranu generala armije Veljka Kadijevića i sama JNA naoružavala i obučavala.
Moralno i pravno odgovornima za vukovarsku tragediju smatram: Krnje Predsjedništvo SFRJ na čelu sa Brankom Kostićem i Borom Jovićem, sekretara za narodnu obranu SFRJ generala armije Veljka Kadijevića, vrhovnoga zapovjednika Generalštaba JNA generala Blagoja Adžića, Predsjedništvo SR Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem, sekretara nadležnoga za Teritorijalnu obranu SR Srbije, vladu takozvane SAO Krajine, nenarodnu JNA, Teritorijalnu obranu SR Srbije, paravojne srbijanske formacije, vojne i paravojne krajiške formacije, njihove neposredne izvršitelje na terenu i ratne huškače. Srećom neke od njih kao što su npr. general Mile Mrkšić i major Veselin Šljivančanin stigla je pravda još na ovome svijetu u obliku pravomoćnih sudskih presuda za ratne zločine pred: Haaškim sudom, hrvatskim i srbijanskim sudovima; a kod nekih kao što su npr. Slobodan Milošević i general armije Veljko Kadijević pravda sa onoga svijeta bila je brža od pravde sa ovoga svijeta. Najveća sramota je kada se normalni i pošteni pripadnici srpske nacionalnosti zbog takovih zločinaca nazivaju pogrdnim imenima, jer oni nisu ništa krivi. Krivnja je individualna a nije kolektivna i svaki zločinac ima svoje ime i prezime, a njegova nacija i religija ne mogu odgovarati za zločine koje je on počinio.
Vukovara se svake godine treba sjećati sa pijetetom, na ovaj datum ali nastaviti normalni međunacionalni i međureligijski suživot. Na kraju treba postaviti i pitanje koliko su i tadašnje hrvatske vlasti suodgovorne za vukovarsku tragediju i da li se trebalo poslušati Milu Dedakovića Jastreba kada je htio koridorom kojega je probio izvući civile i ranjenike i pitati se zbog čega su ga tadašnje hrvatske vlasti dale uhititi i isprebijati, kada je imao samo razumne i plemenite namjere kao časnik i domoljub. Sjetimo se još i legendarnoga Siniše Glavaševića, novinara radio Vukovara koji je cijelo vrijeme opsade grada objektivno izvještavao o događajima u gradu, a mučki je ubijen na Ovčari. Ne zaboravimo i legendarnoga Blagu Zadru, heroja Trpinjske ceste. Nedužne žrtve Vukovara počivale u miru Božjem. Amen!
Jadranko Paškvan-Stjepanović, mag.iur.
