OSIM DOMOVA , PALE SU I MASKE…

Tužna godina nije mogla završiti tužnije.

Sedmero mrtvih, tisuće domova sravnjenih sa zemljom, ratom razrušena i pusta Banovina sada je još pustija i tužnija.

Dok mnogi oplakuju najmilije, svoje domove i stoku, sve ono u što su čitav život ulagali, lešinarska klika u uglađenim odjelima okupirala je Petrinju strahovitom brzinom.

Slikavali su se tako Banožić, Zoran, Andrej, Medved i još desetci dužnosnika u čistim kaputima okruženi tjelesnom stražom.

Dok su oni tako bauljali razrušenim petrinjskim ulicama i valjali gluposti kakve samo Zoran može izvaliti suzdržavajući onaj majmunski osmjeh pred kamerama, u pozadini su se čuli krici očajne majke malene Laure.

Krici koji su svakog od nas pogodili u dušu j natjerali čitav hrvatski narod i susjedstvo da dišu kao jedno.

Skupilo se odjeće, grijalica, hrane, ponuđen je smještaj. Vojska je izašla na teren, hitne službe su letjele, Boysi i Torcida su ponovno disali kao jedno.

Svi mi, kockoglavi marginalci s dna društvene ljestvice dali smo sve što smo mogli, dok su oni koje vlada financira pozivali da se novac ne uplaćuje Crvenom Križu ili Caritasu.

U svom jadu koji nas je zadesio standardni Gargamel hrvatske političke scene nije oklijevao brojati žrtvama krvna zrnca. Čak su i mediji huškačkim naslovima prvocirali momke koji su lopatali dok se dotični manjinac vozikao po našoj Banovini u društvu petokolonašica iz HDZ-a istočnog obreda.

Pale su maske i Borićke, Veljače, LGBTQ i ne znam više kojeg sve progresivca nisu.

Nigdje ih nismo vidjeli dotične pedere i lezbejke, feministe, one protočnih spolova i neonskih pramenova.

Bili su zauzeti prijavljivanjem ljudi po facebooku koji su stavljali Thompsonove pjesme ili “Moju Domovinu” kako bi ljudima koji su nastradali podizali moral.

Susjedstvo je isto stalo uz nas, naš Janez nije samo pisao, poslao je kontejnere, grijalice, dragi Slovenci se nisu naslikavali s humanitarnom pomoći, poslali su je.

Vučko je ponovno stao uz Zagija, iako su neki humanitarni radnici, “bošnjačko-muslimansko-bukek ba” nacije izrazili prosvjednu notu kako se pomaže Hrvatima dok se za migrante nema sredstava. Da, pomaže se Hrvatima, devedesetih ste se i vi skrivali po Jadranu bježeći od srpskih koljača, nacijo koja je svjetlo dana ugledala ’93 i ovakvim komentarima nanijela sramotu savezu kojeg smo baštinili u sretnim godinama prošlog stoljeća.

Ovaj potres nagnao je i Vučka Aleksandra s one strane Drine da nam pošalje milijun eura “humanitarne pomoći”, vjerojatno je to namjenjeno isključivo pripadnicima srpske manjine, onim dobrim ljudima koji nisu gledali koje im je susjed nacionalnosti već su ih rukama izvlačili ispod ruševina i zajedno plakali za razrušenim domom.

Znamo mi Aleksandre da je to onaj novac od ratne odštete koju nikad nećete platiti, ali ne dijelite nas u ovim trenutcima.

Hrvatska je pokazala da može bez svih vas, opet su se mali ljudi ujedinili i pomogli jedni drugima, bez posredništva vlada i wannave humanista.

Opet je Hrvatska pokazala srce i zajedništvo.

Mi ćemo naše domove, crkve i živote ponovno izgraditi, oplakivat ćemo žrtve, podigli smo se nakon rata i opet ćemo, opet će sjati naša Banovina.

A vi?!

Vi se samo odmaknite i pustite nas da dišemo kao jedno, bavite se krvnim zrncima, novcem i miješanim brakovima. Mi ćemo se baviti solidarnošću, ljubavi i brisanju suza sa susjedova lica uz blagoslov Boga Svemogućega.