By Hrvatsko zdravstvo – česta medijska tema u zadnje vrijeme. Česta tema usmene predaje među Hrvatima – oduvijek. Svatko od nas jednom se našao u zdravstveno kompliciranoj situaciji koja je zahtijevala liječničku intervenciju, hospitalizaciju ili preglede na raznim bolničkim odjelima na koje smo ponekad čekali i mjesecima. Neki, nažalost, godinama. Nekima od nas ishod je bio pozitivan, iskustvo neprikosnoveno, recidiva bolesti nije bilo, pregled je napravljen u prihvatljivom roku i naše se zdravlje vratilo u stanje prihvatljive fukcionalnosti ili što bi laički rekli- ozdravili smo. Neki od nas, ipak, nisu bili te sreće. Negativna iskustva u životu dolaze sa svih strana, no kad je u pitanju naše zdravlje o kojemu ovisi naš život, naša primanja, naša djeca, a i mi sami – pojačana osjetljivost sasvim je normalna. Instinkt za preživljavanje ovdje obavlja posao inače naše racionalne polovice mozga. Sretali smo se osobno, ali i imali prilike čitati o hrpi iskustava od kojih su nas prolazili trnci kad smo zamišljali što je prolazio pacijent u postupcima prije, za vrijeme pregleda ili zahvata koje smo mi smatrali sasvim banalnim. I, operacija je uspjela– rekli su. Ali pacijent- pacijent je umro. Upravo se to trenutno događa sa našim zdravstvenim sustavom. Dobro, barem onim državnim. Usprkos svim uloženim sredstvima, materijalnim i nematerijalnim, usprkos vrhunskom medicinskom kadru iz izvrsnih medicinskih obrazovnih ustanova svih stupnjeva, naš zdravstveni sustav- umire. Kako bi ljepše rekli- kolabira. Zašto usred cvata privatnih medicinskih ustanova (od biokemijskih laboratorija do općih ili specijaliziranih klinika i poliklinika) dolazi do kolapsa državnih i gradskih bolnica, Domova zdravlja… Kako smo doveli farmaceutske gigante do stanja u kojem mahom raskidaju ugovore o opskrbi bolnica lijekovima, odakle dugovi stari i po dvije godine prema tim istim dobavljačima, odakle toliki manjak ili neispravni aparati za dijagnostiku? Odakle toliko smanjenje kvantitete medicinskog kadra? I zašto sad nakon svega, zbog njihove odluke, osuđujemo privatna farmaceutska poduzeća jer ne žele više besplatno dijeliti milijarde kuna vrijedne lijekove bez ikakvih naznaka o roku plaćanja niti garancija za isto? Zašto liječnica koja je javno iznijela osobno proživljene manjkove i probleme u svojoj bolnici sad nailazi na moguće sankcije i napade od svojih nadređenih i nekih od svojih kolega? Budimo realni i priznajmo si – nije rekla ništa što već nismo znali. Samo nijedan liječnik to NAGLAS nije izgovorio nikad. Šutjeli su i šutke se borili svim svojim znanjima, iskustvima i mogućnostima za Vaše zdravlje, a nekad i za Vaš život. No, je li njihov posao improvizacija, snalaženje i administracija ili ipak – MEDICINA? Zašto? Zato jer su dugogodišnja spirala negativne selekcije, davanje prednosti poznanstvima i rodbinskim vezama ispred znanja, iskustva i školovanja i favoriziranje podobnosti ispred sposobnosti – napokon došli na naplatu.
“Najbolji opis mi je dala jedna kolegica: ” Sa strahom ideš na posao i sa strahom se vraćaš kući.” Svjesni smo da se u bilo kojem trenutku možemo zaraziti i prenijeti zarazu svojoj obitelji. Svi koji rade u zdravstvu znaju da su uvjeti i od prije loši. Manjak djelatnika,manjak opreme i dotrajalost iste. Zahtjevi nad medicinskim osobljem sa godinama su sve veći, zatrpavaju nas sa administracijom…A vremena za njegu i brigu oko pacijenta sve manje. Teško mi je kad čitam komentare da je to sve izmišljotina, da Covid ne postoji. A sa druge strane čujem i čitam kakva je situacija po drugim bolnicama i bojim se da će uskoro doći do raspada i onako lošeg sustava. Žao mi je svih onih pacijenata koji neće obaviti zakazane pretrage, operacije. Kojima će se prekasno otkriti maligne bolesti. I da,oni će umrijeti, ne od Covida, nego zbog njega. Bojim se da netko od mojih bližnjih ne doživi prometnu nesreću i treba respirator,a neće ga biti. Jer netko godinama zapostavlja zdravstvo i smatra da nije potrebno u njega ulagati. Žao mi je kad čitam komentare da od Covida ionako umiru stari. Da, umiru pretežno ljudi starije životne dobi. Moji roditelji su plus 70. Mnogi bi rekli, stari su. Zašto ne bi poživjeli još koju godinu, doživjeli da im najstariji unuk osnuje obitelj ili najmlađi krene u školu. Zar nemaju pravo na to? Često čujem da se med. osoblje žali,no tko im je kriv. Sami su odabrali svoju profesiju. Da, odabrali smo i ponosni smo na to i uvijek dajemo sve od sebe i u najtežim trenucima. Jer “kad je rat, rat je za sve” i svi daju svoj maksimum od najmlađeg do najstarijeg.”, glavna medicinska sestra, Opća bolnica (podaci poznati redakciji)
Nedugo sam na društvenoj mreži Facebook naišla na status (sa preko 5,5 tisuća lajkova) Saše Cvetojevića, inače uspješnog hrvatskog poduzetnika koji je diplomirao na Ekonomskom fakultetu, a potom upisao i poslijediplomski studij menadžmenta u zdravstvu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, u kojem se spomenuti obraća “vladajućima”, te ga uz suglasnost prenosim u cijelosti a iz razloga što u srž pogađa generalni problem poslovanja i održivosti u Zdravstvu:
” Ne trebate vi mobilizirati zdravstvene radnike, zdravstvene radnike ste rastjerali i preopteretili glupostima. Vama trebaju obični voditelji smjene fast food restorana da vam slože drive in punktove. Trebate voditeljia logistike ili nekog običnog trgovčkog centra da vam posloži procese u bolnicama i da sestre i doktori mogu raditi SVOJ posao! Trebaju vam call centri koje u Hrvatskoj imamo vrhunske, a vi nemate pojma o njima. Trebaju vam njegovateljice i pomoćno osoblje koje bi rasteretilo sestre svih gluposti i administracije koju su im besposleni uhljebljeni kancelarijski štakori godinama natovarili. Trebaju vam sposobni specijalisti u nabavama koji će znati planirati unaprijed te brzo reagirati i osigurati što treba i u kriznim vremenima. Sve to godinama niste htjeli, pa sad imate kaos u sustavu i liječnike koji su u politici, upravama, kancelarijama, farma industriji, u Švedskoj, Norveškoj i Irskoj, svuda osim uz pacijente. Diletanti ste bili i ostali, jedino sto znate je ispaljivati političke floskule. No, kriza poput ove je kao oseka koja povuče more i otkrije sve veš mašine, stare gume, hrđavu kramu koju ste pobacali u more, tvrdeći da je sve super i sve čisto.“
Da pojasnim stanje i posao naših liječnika na puno bližem i lakše shvatljivom primjeru – vašeg konobara. Ili, još bolje, Vi ste svoj omiljeni konobar. Dođe Vam stalni gost, gleda u ponudu i vidi kavu s mlijekom, cijena kave 10, oo HRK. Naručuje kavu s toplim mlijekom. Banalno zar ne? Ipak je ovo “caffe bar” sa svim minimalnim tehničkim uvjetima. Sa dozvolama za rad. Sa terasom koja ima dozvolu za isporučivanje pića. No, Vi (konobar), imate caffe aparat, ali ne radi vam para za mlijeko, izgorio je jedan grijač a vlasnik caffe bara je ostao dužan za servis zadnji put. Caffe aparat je iznajmljen i svaka neovlaštena radnja na njemu kršenje je ugovora, a jedini ovlašteni servis ne želi doći zbog- dugovanja. Nadalje, mlijeka imate još 3 dcl, a naručena 3 capuccina i dvije kave s toplim mlijekom. Vlasnik vam je rekao da će donijet litru kad bude dolazio. Nije rekao u koje vrijeme. Već mjesec dana nisu vam dovezli robu iz diskonta jer je kafić dužan 12.000 kn za prethodne isporuke i sad “gazda” krpa na kapaljku. Odlučujete “smislit nešto” i razvučete to mlijeko na pristigle narudžbe. Ipak ste vrhunski konobar i gosti vas vole, pa nije ni problem što mlijeko u kavi neće bit toplo, niti što umjesto capuccina moraju naručit nešto drugo. Ipak vas gosti vole, i vrhunski ste konobar. Ponavljam. Usred pravljenja narudžbe i isporučivanja za stol, dolaze vam dva čovjeka iz poduzeća za distribuciju električnom energijom sa informacijom da moraju zaustaviti isporuku struje, jer je poduzeće u dugu recimo 7000 kn zadnja tri mjeseca. Zovete vlasnika, rečeno Vam je da riješite to, da on sada ne može, da će doći za pola sata. Vi ih molite da pričekaju, nudite sok dok čekaju, oba naručuju Coca colu, ali vi imate samo jednu u frižideru, pa drugom nudite Fantu. U tom momentu do vas dolazi stalna gošća i kaže vam :”oprostite, ženski WC vam je zaštopan, imate poplavu u toaletu”. I sad mi recite, jel ovo konobarski posao ili obično s**nje? A vi ste “samo trebali napraviti kavu, izdati račun i donijeti je za stol”. To vam je otprilike isto što se trenutno dešava u našim bolnicama, izrazito površno i karikirano objašnjeno. Situacija je puno, puno, puno gora. I u pitanju nije macchiato, u pitanju su ljudski životi. I vi niste konobar, vi ste dječji kardiokirurg- recimo. I naručena usluga nije kava s mlijekom nego operacije dječjeg srca veličine oraha. Ali vi ste vrhunski dječji kardiokirurg. I od vas se očekuje usluga na razini Vaših, već općepoznatih sposobnosti. Kako? Recite sad, da se vratimo na Vas kao konobara- je li kriv Servis koji ne želi popravljati Vaš aparat za kavu besplatno? Ili je ipak za EVIDENTNO SIGURNU propast kafića kriv onaj zločesti privatni vlasnik diskonta koji ne želi više besplatno izdavati robu koju kafić prodaje nekad i s preko 300% marže, a ne plaća mu obaveze? A kad ne budu radili svi grijači na caffe aparatu, jer je iskopčana struja – je li kriv distributer energijom ili ipak – nerazumno rasipanje prihoda,recimo lizing za novi Mercedes, skupa ljetovanja vlasnika, skupi ručkovi i večere na R1, ulja na platnu, i slično…? I zapamtite, stara je istina da riba smrdi od glave, ali čisti se od repa. Konobar je ili dobio otkaz jer je kafić propao, ili je bio pametan i danas radi u McDonadsu u Dublinu. Ili dječji kardiokirurg. Svejedno.
