By Zavlačim se u područje uma. Želim opipati sjećanje. Što odlučuje o načinu na koji će ono biti zabilježeno i uopće o tome što će u nama biti zapisano? Bojim se da se pritom našu volju o tome ne pita. Način na koji ćemo nešto pamtiti i hoćemo li uopće, ovisi umnogome i o događajima koji se trenutno zbivaju ili tek slijede, dakle, građa za naše buduće sjećanje uvelike određuje količinu i kakvoću projekcija slika iz naše prošlosti. Sa svakim novim pohranjenim prizorom i novim doživljajem koji se bilježi i(li) s vremenom zaboravlja, u ladici našega sjećanja, ona pomno spremljena stoje poput nataloženih stakala kroz koja vidimo do samoga dna, kako ono što se vješto otimlje našoj potrebi da to zaboravimo, tako i ono što zauvijek želimo pamtiti, premda postepeno blijedi i katkad nespasivo iščezava. No, čak ni u momentu kada nam se nešto značajno događa ne možemo biti sigurni što će od toga u nama ostati u zapisano, jer unatoč tome što nam se nešto u određenom trenutku doima senzacionalnim, to isto uskoro može, ‘hirom’ našeg pamćenja, biti prebrisano, nadoknađeno novim sjećanjem koje se, mada bismo možda to željeli, od nas ne povlači. Čovjek je, međutim, katkada u stanju učiniti sve, samo da ne zaboravi, u prijevodu: i kada zaboravi detalje, bude li potrebno, ono što mu nedostaje, nerijetko će izmisliti. Rekonstrukcija vlastitih uspomena je nadogradnja onog što sjećanje, na stanovit način uvijek iznova oživljava, ma kako preinačeno bilo, štoviše – ne dajući mu priliku da od njega zauvijek ode, na taj ga način pretvara u vlastitu legendu. Neke pak bismo doživljaje koji nesrušivo žive u nama najradije zaboravili, a ne možemo; kompulzivno nas pohode, ne pristajući na to da budu zametnuti, već samo stoga što su u nama ostavili neizbrisiv trag, obilježili nas nečim što odlučno postoji u trenutku kada se svega, tek s nelagodom prisjećamo. Jer, mnogi neodljepljivi komadići mozaika nisu i oni koji bismo željeli da opstoje. Pa ipak, ornamenti iz našeg sjećanja raspoređeni su upravo tako kao da nas u konačnici prema sebi žele učiniti ravnodušnima. Što se više udaljujemo od određenog spomena, svako stakalce koje otpadne, dio je scenarija odvajanja od nepotrebnog. Naše nam je sjećanje, izgleda, taman toliko potrebno koliko nas može održati sposobnima za dodir sa zbiljom koja nadolazi: iskustveno usporediti, ‘prožvakati i odbaciti’. Svako slijedeće stakalce koje se sâmo otkida, u osnovi je nepotrebno. Nadomješta ga drugo, u slici kojoj motiv određuje nešto u nama, a što nije naša volja, i kao takvo od nas je značajno pametnije. Naš mozak ponajbolje zna prepoznati trenutak u kojem su sjećanje ili zaborav od presudnog utjecaja za ono što će tek naići. Um će se povinovati onome što je za čovjeka bolje: zaboravit će ono što postoji i sjećat će se onog što možda nikada nije ni postojalo, ili obrnuto. Srušit će postojeće i sagraditi novo ni iz čega. Usuđujem se, štoviše, reći kako je čovjekovo sjećanje zapravo pragmatično, čak i kad ni po čemu takvo ne izgleda. Dapače, ono čovjeka, i kad je njime naizgled ugrožen, negdje ga ipak, u nekom segmentu spašava. I zato, u momentu dok psihijatar svog pacijenta nastoji izliječiti od njegova ‘pogubna nezaborava’, moguće prekida njegov proces spontana izbavljenja preuranjenom kataklizmom negativnoga iskustva. Možda mu time oduzima nužno vidljivu prošlost. Ponekad mi se čini da sjećanje postoji samo kako bi nas što lakše predalo u ruke događanjima čija je budućnost zapisana ili nezapisana prošlost koja nas same sebe oslobađa neprestano novim što nailazi. Um svakog od nas poput svojevrsna je reciklažnog stroja, prerađivača vlastita sjećanja. Ovo što živimo danas i što nas možda upravo oduševljava, kroz naše pamćenje može postati samo hrana za ono sutra što će doći. Svako zapisano iskustvo podsjetnik je za ono novo, kako možda ne bismo činili iste greške, ili nepotrebno obnavljali nešto ni po čemu zavredivo. Neupisano ćemo pak ponoviti (iako je moguće jednako nezasluživo), jer umu razlog (premda tajni) ne nedostaje. I zato je svako sjećanje, kakvo god jest, ma kako se lošim činilo, dobrodošlo. Naš mozak odlučuje kada su i jesu li šarena stakalca pripravna za odljuštenje.
STANKA GJURIĆ
