By Mnogovjeka narodna mudrost nebrojenim nas svojim izrekama toliko mnogočemu može poučiti, da se ponekad čini (a moguće tako katkada i jest) kako nam je već zbog toga puno jednostavnije i lakše postojati. U njima je sadržana sva umnost proistekla iz tisućljetnih ljudskih iskustava koja nam, zbijena u sentencama, kroz čovjekove iskustvene zaključke kazuju, izricanjem gotovo zapanjujuće suštinskog, duboku, vječnu istinu. Isijavajući svojom životnom nepobitnošću došaptavaju nam, nadovezujući se jedna na drugu poput kakvih lebdećih, neraskidivih karika u svemiru, dio po dio “ispovjednog” trenutka mudrosti koja će živjeti onoliko dugo koliko dugo bude postojao i čovjek. To su istine neomeđene vijekom trajanja u koje se osvjedočujemo svakim svojim trenutkom bivstvovanja. Kad god se neke od njih prisjetim, jednostavno me zadivi kako je nepogrešivo točna, a naročito kada me u nju uvjeri vlastiti život i suočenje sa situacijom iz koje spontano izvlačim pouku. Jedna od takvih je i izreka: “Što se mora, nije teško”. Nekome to može zvučati netočno i poznajem ljude koji tvrde upravo suprotno. Međutim, smisao same izreke je u tome da ono što ne možeš izbjeći ne može biti teško upravo stoga što si svjestan toga da ti druga mogućnost ne preostaje. To moranje postoji u nama podjednako kao i u izvanjskom svijetu, ono se u nama harmonično stapa sa zahtjevima izvanjskog. Kada ste nešto prinuđeni učiniti, vi više niste na vagi, vi jednostavno koraknete. Disciplina moranja, u biti je svojevrsna filozofija opstanka koja počiva na pretpostavci da se teški uvjeti, odnosno stanja preživljavaju u hodu, kao neminovnosti čija se težina tada (gotovo) niti ne primjećuje.
Dakle, na neki način nepostojanje alternative određuje težinu, odnosno lakoću onoga što je potrebno učiniti. Koliko god kontradiktorno zvučalo, čovjeku najteže pada obavljanje zadaća koje može odgađati unedogled. Bit spomenute izreke u neodloživosti je nečeg što osobu čini na osobit način odgovornom i zbog čega se sve čini mnogo lakšim baš stoga što je nezaobilazno. Što da se zamaramo s nečim što je, u okvirima čovjekovih životnih poimanja, neizbježno? Mi to stoga “othodamo” s lakoćom. Kada smo prepušteni odlučivanju tek u trenutku kada nam nešto odgovara, nerijetko smo lijeni pomaknuti se s istog mjesta. U naše ime, dakle, često odlučuje nešto izvan nas samih, te tako na sebe preuzima breme podnošenja tereta, tako nam olakšavajući situaciju prihvaćanjem toga neminovnog. Odgovor lakoće je nerijetko, zapravo, zaključujem, u nedostatku izbora. Prinudnost je u stanju iz čovjeka izvući ono najbolje, jer sve ono što teži lakoći postojanja, ponekad teži i lakoći odlučivanja koje nam biva nametnuto razvitkom životnih događanja koja, prinuđujući nas na nešto, odlučuju umjesto nas. Moranje koje olakšava težinu obavljanja zadatka jest i moranje kao dio čovjekova bića koje se povinuje onome što ga je stvorilo čovjekom kakav danas jest. On je jednako napredovao zahvaljujući svojim neodloživostima, onome što je morao učiniti, jer to jednostavno nije mogao izbjeći, kao i onome što je želio, čime je samoinicijativno težio. Moranje je pokatkad uvjet za nadrastanje vlastitih mogućnosti. Katkada samo na taj način možemo spoznati što smo uistinu u stanju učiniti, i koliko snage u nama postoji. Sve ono što nam ide od ruke, suviše je lako da bi moglo nadići naš skriveni potencijal. Moranje često iskušava našu jakost, a sloboda izbora u kojoj uvijek odlučuje pogodnost onoga što nam više odgovara, koliko god to možda apsurdno zvučalo, kadikad nam itekako zaklanja vidik. Rezimiram: i morati i htjeti jednako nam je nužno potrebno i zato itekako dobrodošlo.
STANKA GJURIĆ
