By Tek su tri sata ujutro i nije mi jasno što se događa. Otkopčavaju instalacije s moga kreveta, sele moje stvari na drugi krevet pa je očito da sele i mene. Ne samo da me sele, već se i jako žure.
– Gospon Krajinović, moramo Vas preseliti na drugi odjel. Idete na intenzivnu, saturacija vam je jako loša i mi Vam ovdje više ne možemo pomoći.
Samo sam slegnuo ramenima i nisam znao što reći na sve što se događa. Tek što su mi prekinuli san u gluho doba noći, žure se s mojim krevetom na intenzivnu. Sada tek vidim koliko sam bio naivan jer tada nisam ni znao što je to intenzivna. Neznanje je doista nekada blagoslov. Dok su svi oni bili u panici, ja sam samo planirao kako ću nastaviti spavati tamo na toj, kako je oni zovu, intenzivnoj. Izgurali su moj krevet iz sobe i krenuli iz hodnika u hodnik dok nisu stigli do širokih vrata. Dalje nisu mogli jer su me preuzele druge sestre i medicinska braća. Već su znali da dolazim, a i mjesto su mi pripremili. Smjestili su me na dnu hodnika u najveću sobu s desne strane. Soba je bila u obliku pravokutnika, dosta velika i duguljasta. Mene su smjestili na desnu stranu do zida dok su ostala tri kreveta s bolesnicima stajala s lijeve strane. Ako sam ono što sam na običnome odjelu ujutro nazvao gužvom, ovo u intenzivnoj sobi nadilazi taj pojam jer je ovo sada čovjek na čovjeku. Ništa nisam razumio i računao sam na to da će kada prikopčaju moj krevet na zidne instalacije, otići i pustiti me da spavam. Evo, još samo malo i gotovo je. Sve su prikopčali, a moje su stvari spremili u ormarić do kreveta i sada mogu ići van. Ali ne idu. Nekako me čudno gledaju kao da su tek počeli i doista i jesu. Skidaju plahtu s mene i govore mi da moraju skinuti i svu odjeću jer u intenzivnoj nitko ne nosi pidžamu, svi su goli. Prilazi mi s desne strane medicinski brat s namjerom da mi sve objasni. Vidi i on da je uopće ne znam gdje se nalazim.
– Gospon, da Vam objasnim. Ovo je intenzivna i ovdje su pravila drugačija. Ove sobe nemaju toaleta jer ih nitko ne treba. Svi su pacijenti goli, imaju samo pelene i kateter što ćemo i Vama sada prikopčati. Ovo jest kraj hodnika, iz ove sobe možete samo nazad ili… Sve je pod kamerama. Ne morate se plašiti, ne morate niti zvati pomoć jer mi pratimo sve uređaje. A sada ćemo Vas prikopčati na uređaje jer na običnim odjelima kisika u zidnim instalacijama ima samo od 15 litara, a Vama treba puno više.
Nije mi više do sna. Kako vrijeme odmiče, sve sam više svjestan situacije u kojoj se nalazim. Prvo su me skinuli i stavili kateter, a zatim obukli pelene. Morao sam ispružiti obje ruke. Još jučer sam bio ljut na jednu iglu u ruci, a već sada mi stavljaju još tri nove. U svaku ruku po dvije da budu u paru. Oko četvrte su malo oklijevali. Čekali su da dođe liječnik ili liječnica. Sada se više i ne sjećam.
– Gospon Krajinović, moramo Vam još jednu iglu zabosti u ruku, ali ovaj put ne u venu već u arteriju. Moram Vas upozoriti da će to malo boljeti, a Vi se ne biste smjeli pomicati. Znate, venu nije problem pronaći jer je vidljiva i gotovo da ne boli, ali arterije su duboko i treba ih tražiti. Jeste li spremni?
– Zar imam izbora? Ako nemam izbora, onda radite što morate raditi.
Otvorili su mi šaku desne ruke maksimalno prema dolje i počeli tražiti po otkucajima srca žilu kucavicu ili arteriju. Dok su oni tražili, ja sam sve to šutke promatrao. Napokon su odlučili gdje bi mogli ubosti.
– Jeste li spremni? Sada ide igla, malo će vas boljeti.
I boljelo je, ne toliko da bih plakao, ali je zaista neugodan taj osjećaj da igla ide sporo i to jako sporo. Usput razara okolno tkivo i nikako da stane. Nakon nekoga vremena potekla je krv i odmah se vidjelo olakšanje na njihovim licima. Još jedanput sam bio naivan ne znajući razloge njihova zadovoljstva. Prvi put u životu vadim krv iz arterije ne znajući koje su sve komplikacije i posljedice moguće. Konačno su me raskopčali i prikopčali. Na rukama su utisnute četiri igle, na grudima priključci za struju, na jednom prstu oksimetar, a na licu veća maska od one stare jer nova daje više kisika. Tek su mi sada kada sam stigao na novi odjel, objasnili da se moje stanje naglo pogoršalo te da su sestre na običnom odjelu bile nemoćne da mi pomognu pa su njih s intenzivne zvali u pomoć. Morali su me hitno prebaciti jer mi je saturacija naglo padala tako da nisu imali izbora čekati dok zora ne svane. Ponovo su me prekrili plahtom. Jedno su vrijeme svi stajali oko mene i promatrali, malo mene malo uređaje oko mene. Nakon nekoga vremena su otišli, činilo se da su zadovoljni čim su me ostavili samoga. Prevario sam se kada sam rekao samoga. Sada kada su sestre i liječnici otišli, mogao sam u miru razmišljati o tome gdje se to uopće nalazim. Nema više onih velikih prozora gdje se nebo moglo promatrati i gdje možeš pratiti kako oblaci plove. Soba je s dvije strane imala gusto postavljene prozore, poprilično male, gore visoko pod samim stropom. Moglo se naslutiti da smo u nekoj vrsti suterena ili podruma. Nema ulaznih vrata u sobu, drugim riječima ima vrata, ali nema krila. S lijeve je strane mali umivaonik i ogledalo. U sobi je polutama kao da svijetli samo požarno svijetlo. Dok promatram detalje u prostoriji, pažnju mi krade prodoran krik, za njim drugi pa treći. Dolazili su iz hodnika, a čuju se jer su sve sobe otvorene. Kao u rano jutro kada se začuje pjev prvih pijetlova, tako i sada. Prvi je od bolesnika pustio prodoran krik da umanji svoju bol i drugi su nastavili za njim sve dok nije došlo i do moje sobe na kraju hodnika. Tek tada sam shvatio da i ja imam tri cimera u teškim bolovima. Samo su jecali, kao da se u sobi nalaze i tenor i bas. Sve se to spajalo u neku vrstu glazbe od koje bi se naježila koža. Tek sam tada shvatio da nema ništa od spavanja. Mjesto na kojem se nalazim nije odmaralište, već zadnja stanica prije same provalije. Ovdje svi stražare, svi se bore za život s ono malo snage što im je preostalo. Nisu svi pri svijesti kao na primjer moj prvi susjed. Starac je što mogu naslutiti po licu mada se ne mogu okretati i imam osjećaj kao da sam prikovan za krevet. Čim napravim mali pokret s tijelom, uvijek neko crijevo ili kabel zapinje. Dosad je bio prisutan samo vokal, ali kada su počeli pištati uređaji, dobili smo cijeli orkestar. Nema violine da me uspava, već su prisutni samo prodorni zvukovi koji mi idu na živce. Buka je slična onoj u kokošinjcu. Ne postoje ni note ni stihovi, već svatko tuče u što stigne kako bi te izludio. Svega nekoliko minuta nakon što su se oglasili zvukovi s uređaja na koje smo bili priključeni, čuli su se prvi glasovi i koraci. Po hodniku je nastala strka i panika, svako malo se promijeni glazba kao da smo pred sam kraj koncerta. Sve je manje zvukova, još jednom sam naivan i ne znam što se uopće oko mene događa. Svaki onaj prodorni zvuk upozoravao je da je netko u kritičnome stanju. Što je zvuk bio prodorniji, to je i situacija pacijenta bila kritičnija. Medicinske sestre i braća trčali bi od jednoga do drugoga kako se zvuk pojavljivao. Rješavali su sami što bi mogli, a kada ne bi više mogli, zvali bi u pomoć liječnike koji su uvijek bili tu negdje u blizini. Svaki zvuk manje značio bi i jedan problem manje. Razgovarao sam sam sa sobom i s Bogom pitajući ga gdje se zapravo nalazim. Svi ti zvukovi lagano su pred zoru utihnuli,a ja sam se ponadao da ću barem na tren zaspati. Danima se nisam naspavao. Zdravu je čovjeku dovoljno nekoliko sati sna da se može naspavati, ali kada si bolestan samo se okrećeš po krevetu premještajući bol s jednoga mjesta na drugo mjesto. Još se nebeska zavjesa nije maknula, zora samo što nije svanula, umjesto malo mira i odmora, počeše se odreda paliti svijetla. Hodnik je prepun raznih zvukova, a tisuće koraka iz svih smjerova dopirali su do moje sobe. Nakon otprilike pola sata dolaze i posjetitelji u našu sobu koja je zadnja u hodniku. Ulazi osmero medicinskih sestara i medicinske braće. Kasnije sam shvatio da se radilo o dvije grupe po četiri djelatnika. Rano ujutro rade primopredaju. Idu do svakoga kreveta i voditelj smjene prepričava pred svima što se to bitno dogodilo za vrijeme njegove smjene. Govori o stanju bolesnika, promjenama koje su nastupile, što su uspjeli napraviti, a što ostavljaju drugoj smjeni. Došli su i do moga kreveta.
– Danas imamo novoga pacijenta. Sinoć su nam ga dopremili s običnoga odjela jer je naglo počeo gubiti kisik te se počeo gušiti. Prikopčali smo ga na sve potrebne uređaje. Jednom smo mu već vadili krv i zasad izgleda stabilno.
Svi su me odjednom pogledali, mahnuli mi rukom u znak pozdrava i nastavili ići prema sobi preko puta. Njih se četvero vratilo nakon nekoliko minuta i okupilo se oko moga kreveta. Obučeni u bijela odijela od glave do pete s maskama i vizirima na glavi svi su izgledali isto. Tek sam ih mogao razaznati po glasu i očima. Na svakomu je odijelu flomasterom bilo napisano ime. Prišli su bliže mome krevetu da se bolje upoznamo. Pitali su boli li me, kako se općenito osjećam, treba li me presvući i ostala uobičajena pitanja. Tek sam tada shvatio da su svi odreda jako mladi i da im po godinama svima mogu biti otac. Možda je i to razlog zašto su tako jako ljubazni. Objasnili su mi što je to intenzivna i kada bolesnici dolaze na intenzivnu. Bez obzira što je to bolesnikova zadnja stanica ipak je tu skrb za bolesnike najveća. Sve je povezano kamerama, danonoćno su nam pri ruci i cijelu noć ne spavaju. Svakih pet sati vade nam krv i odmah rade laboratorijski nalaz. Nakon toga mijenja se ili ostaje ista terapija lijekovima. Na svaki zvuk uređaja dolaze provjeriti stanje pacijenta. Osim toga većinu vremena su u blizini, ili u sobama ili u hodniku. Uglavnom, uvijek nešto rade kao u malome mravinjaku. Jedno su se vrijeme zadržali kod moga kreveta dok se nije oglasio taj ružni zvuk s nekoga uređaja. Dvoje je njih ostalo dok je ostalo dvoje potražilo odakle zvuk dolazi. U mojoj je sobi još bilo relativno mirno, ali ne zadugo. Oko devet sati došli su liječnik i liječnica. Najprije su zajedno sa sestrama prokomentirali stanje tri stara pacijenta pa su tek onda došli pred moj krevet. Sestra je kratko objasnila moju povijest u bolnici od zadnjih nekoliko sati, što je za njih bilo bitno. Pogledali su moju kliničku sliku koja je bila obješena o prednju stranicu moga kreveta. Nakon toga su se uljudno predstavili i upustili u kraću raspravu sa mnom.
– Gospon Krajinović, kako se Vi nama danas osjećate?
– Doktore, da budem iskren pomalo sam zbunjen. Sve se to oko mene tako brzo događa da još ni sam ne znam kako se osjećam. Temperaturu nemam, ali doista teško dišem kao da je sami zrak rijedak. Taj osjeća da se gušim, više mi stvara paniku negoli samu bol. Trenutno me više boli to što sam nepokretan, prikovan za ovaj krevet pa se ne mogu okretati. Već me leđa bole od ovoga položaja.
– Tek ste došli. Nažalost, morat ćete se na to naviknuti. Tu Vam doista ne možemo pomoći. Nas više zabrinjava to što je vaša klinička slika svakoga trena sve lošija. Saturacija vam stalno pada, a CRP još uvijek raste. Moramo dobro paziti na Vas da nam Vaše stanje ne bi izmaklo kontroli. Ne morate se plašiti, ali dobro je da znate. Svakih pet sati mi Vam radimo novu kliničku sliku, a ako se pogorša situacija, napravit ćemo je i ranije. Tako da smo uvijek ispred virusa i da možemo na vrijeme djelovati.
I liječnik i liječnica su također bili jako mladi, tek malo stariji od medicinskih sestara. O toga trena postao sam nijemi promatrač zbivanja oko sebe. Dok je tijelo propadalo, duh je lutao od poda do stropa. Više sam spoznaja dobivao sklopljenih očiju nego otvorenih. Osjećao sam prostor oko sebe kao da sam se stopio s tim prostorom. Upijao sam sve zvukove, svaki pokret i od toga pravio slike događaja. Upijen u taj prostor počeo sam osjećati i tuđu bol te se vezati za tuđe sudbine. Jednom sam prilikom pitao sestru o tome kako se netko može odlučiti za taj poziv s obzirom da se na poslu susreće samo s boli i sivilom tako da čak i sunce zaobilazi ovu sobu. Malo se nasmiješila i dodala:
– Nije sve tako crno kako Vam sada izgleda. Bude u našemu poslu i sretnih trenutaka. Ne tako puno, ali mi svi živimo od toga da doživimo i ono dobro i pozitivno u našemu poslu.
Strah i predviđanje doktora počelo se polagano i ostvarivati. Svaki sam dan bio sve lošije i sve su se češće zadržavali oko moga kreveta. Već se nekoliko smjena liječnika promijenilo. Svaki sljedeći put kada bi došli, bili bi sve tiši i tiši, kao da se sakrivaju od mene. I vrijeme se skrilo od mene pa sam svakoga pitao koji je dan jer su svi bili isti. Noću je svjetlo gorjelo, a danju su se rijetke zrake sunca probijale kroz male prozore naše velike sobe. Zrak je negdje iščeznuo i već su mi tri puta mijenjali masku. Svaki bi put stavljali veću s više kisika, ali svejedno sam se gušio. Došao je i taj dan spoznaje, a oni mi ne mogu više ništa skrivati. Tužna lica njih dvoje, troje liječnika okupilo se oko moga kreveta. Ako mogu pogađati, mislim da je bilo malo prije podne. Ne znaju tko će od njh započeti razgovor.
– Gospon Krajinović, znate, nemamo baš dobre vijesti za Vas. CRP raste i već je skoro 200, ali na to smo spremni.
Ponovo tišina, misle se na koji će mi način objasniti što se događa, a da me ne povrijede.
– Kao što smo Vam rekli, imate visok CRP. To su vam upale u organizmu, ali sada smo saznali da imate i emboliju pluća.
Nakon toga ponovo je nastupila tišina. Ne znam što su očekivali od mene pa ja sam strojar, nisam liječnik. Kako je samo neznanje nekada blagoslov. Više od značenja te riječi embolija, meni je značio njihov pogled i strah u očima. Doista su se bojali za mene i to s razlogom koji ja nisam mogao razumjeti. U zadnje vrijeme prostor i vrijeme više doživljavam duhom nego tijelom i umom. Kao da sam dio nečega, ali opet izvan toga. Osjećam se kao slijepi promatrač samoga sebe.
– Pokušat ćemo Vam krv očistiti od upalnih procesa preko jednog uređaja za dijalizu krvi jer se sami nećete moći izboriti. Sada već imamo dovoljno problema s embolijom da nećete moći sami spustiti CRP.
Okrenuli su se od mene i dalje stojeći pored moga kreveta. Šaptali su jedno drugome da ne čujem sve njihove kobne planove. A i da nisu šaptali, latinski jezik ionako ne razumijem. Meni ta embolija baš lijepo zvuči. Prošlo je i pola sata telefoniranja i planiranja dok se nisu na vratima pojavile tri nove medicinske osobe. Prišle su ovoj skupini liječnika i s njima razmijenili mišljenje. Zatim su mome krevetu prišli sa strane. Imali su drugačiju odoru i izgledali su kao mali svemirci. Najstarija djelatnica od njih prilazi mi tako blizu da mi može staviti ruku na rame.
– Gospon Krajinović, ne bojte se. Ja sam zadala sebi za zadaću da ću Vas spasiti. Mi smo fizioterapeuti pulmolozi. Sa mnom su i dva moja pomoćnika.
Na kraju je predstavila i sebe i njih. Tek sada mi je u detalje počela objašnjavati što je to embolija. Sva sreća da to nisam znao prije. Sada sam saznao da su se u jednome dijelu pluća pojavili ugrušci, a drugi se dio skupio i pun je šlajma. Obećala je da će svaki dan dolaziti da mi pokuša isprazniti pluća kako bih mogao disati. U suprotnome upala će se samo širiti sve više i više.
– Možete li sjediti da vam izmasiramo pluća?
Pokušao sam podignuti glavu, ali bila je tako teška da sam je podignuo od jastuka jedva 10 centimetara. Sada kada su uvidjeli da sam ne mogu, odlučili su mi pripomoći. Jedan po jedan priključak prebacivali su s jedne na drugu stranu kako bi me mogli staviti u sjedeći položaj. Neke su priključke skroz odstranili na pola sata. Umjesto maske stavili su mi samo kisik na nosnu šupljinu. Dok me dvoje pomagača držalo, njihova je šefica svojim dlanovima prelazila preko mojih grudi i leđa kao da osluškuje kako pluća rade. I doista je dlanovima osluškivala rad pluća. Najedanput bi brzim uzastopnim udarcima otvorenih šaka tjerala šlajm iz jednoga dijela pluća prema sredinu i tako dalje prema izlazu iz pluća. Rezultat toga bi bio da bi me uhvatio jak kašalj sve dok ne bi izbacio i ispljuvao sav sekret koji se tamo nalazio. Zatim bi tražila drugo mjesto i tako bi sve redom pregledala dok ne bi bila sigurna da nemam ništa više u plućima. Sve me to jako umaralo. Od sjedećeg položaja pomalo sam gubio svijest. Bez maske bih se gušio i to bi dodatno povećavalo paniku. Disao sam ubrzano samo da se domognem zraka. Što sam brže disao, više sam se gušio.
– Gospon Krajinović, polagano. Nemojte žuriti. Ako paničarite, sve se više gušite. Pogledajte mene, na nos udahnem i na usta izdahnem kao da gasim svijeću. Ajde, pokušajte sada Vi.
Lako je to reći, ali ja nemam zraka i ugušit ću se. Probao sam pa šta bude. Udahnem na nos i izdišem na usta lagano što duže mogu. Najteže je bilo prvih pola minute, a nakon toga se srce samo od sebe umirilo. Doista je bilo tako lakše doći do kisika. Čim prije izdahnem, kisik ode van umjesto da ga zadržim u krvi. Kao da uzalud dišem i kao da nalijevam praznu kantu. Kad sam uspio postići kontrolu nad disanjem, polagano su me vratili u ležeći položaj i vratili sve priključke.
– Dišete li sada malo lakše?
Samo sam kimnuo glavom. Osjetio sam da u plućima imam više mjesta pa sada mogu sporije disati. Tihim i jedva prepoznatljivim glasom sam im se zahvalio. Zahvala je bila jedino što sam onoga trena imao i s čim sam im mogao platiti. Samo su se nasmijali i obećali mi da će sutra ponovo doći. Prošao je i ručak, ali malo tko na intenzivnoj može jesti. Za ručak sam dobio tekućinu odnosno energetsko piće. Ne znam jesam li ja više mrzio taj okus ili moj želudac, ali kako god bilo manje je vremena trebalo da završi u pelenama, nego što je meni trebalo da ga popijem do kraja. Vrijeme neumorno pokreće kazaljke sata, a oko moga kreveta gužva ne jenjava. Na vratima sobe kao u magli pojavila se medicinska sestra bez vizira na glavi jedno vrijeme gledajući u mome smjeru i onda je nestala. Čuo sam da se kroz hodnik kotrljaju kolica, a po zvuku bi se moglo reći da se primiču mojoj sobi. Na vratima su se pojavili gospodin i gospođa s malo drugačijom odorom na tijelu. Gurali su uređaj visine do dva metra i dogurali ga do moga kreveta. Pozdravili su me pokretom ruke i nastavili spajati priključke na tom stroju. Jedno od njih dvoje prišlo je maloj skupini liječnika kako bi kratko razgovarali. Samo je kimnulo glavom i vratilo se prema uređaju. Sve sam slabiji, ali sve više osjećam što se događa oko mene. Sva ta gužva u sobi je zbog mene. Znali bi liječnici biti i sat vremena u sobi, ali danas cijeli dan uopće ne odlaze. Samo šapuću i razgovaraju. Nakon nekoga vremena kada su završile konzultacije obratila mi se liječnica:
– Ne možemo Vam davati hranu kao dosad na slamčicu jer od toga nema velike koristi. Odlučili smo Vam staviti sondu izravno u želudac pa da Vas hranimo preko sonde. Znate li što je sonda i kako se to radi?
U nekim sam trenutcima naivan, ali anatomiju tijela jako dobro poznajem, a posebno svoje tijelo. Već nekoliko dana ne jedem. Jednjak mi se skupio i ne može se više proširiti. Inače, prije obroka popijem čašu vode da mi se što više otvori jednjak za hranu. Progutati sondu u ovakvome stanju bilo je nemoguće. Nemam snage za duge razgovore pa joj pokušavam objasniti na najkraći način.
– Doktorice, ja mislim da to neće ići.
Nisam imao snage objašnjavati joj sve činjenice. I zbog tih nekoliko riječi, već se malo naljutila na mene.
– Ali mi nemamo izbora. Moramo Vas nekako hraniti pa nećete nam valjda umrijeti od gladi.
Nemoćan bilo što učiniti, pristao sam na sve bez prigovora. Donijeli su sondu. Došle su još dvije sestre kao pomoć. Skinuli su mi masku nakratko i počeli gurati sondu kroz jednjak. Gutao sam do polovice puta nakon čega sam počeo povraćati i gušiti se. Kada su vidjeli da sonda dalje ne ide, na brzinu su je izvadili i vratili mi ponovo masku na lice. Oblio me hladan znoj. Znao sam da neću moći, samo sam se uzalud namučio. Ponovo je započela rasprava između njih i trudili su se da ja ništa ne čujem. Stroj za dijalizu je spreman, ali ga odgađaju na neko vrijeme.
Nastavlja se.
Autor teksta: Jozo Krajinović
