Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Još jedanput mi prilazi liječnica. Iz njezinog sam nastupa shvatio da ja šefica smjene.

– Gospon Krajinović, Vaše je stanje kritično. Kao što ste vidjeli, sondu Vam nismo uspjeli ugraditi. Uređaj za dijalizu krvi zahtjeva manji kirurški zahvat i to je sada s obzirom na Vaše stanje odgođeno. Kisik koji ste dosad dobivali preko maski nedovoljan je pa smo odlučili da Vas stavimo na NIV uređaj.

Odlično je to što barem jednom ne razumijem što mi rade. Za NIV uređaj nikada nisam čuo. Da su spomenuli respirator, ne bi mi bilo svejedno. Tolike ljude znam koji su umrli na respiratoru, a sada bih i ja trebao biti spojen na respirator. To mi zaista ne bi palo na pamet. Nije mi ništa drugo preostalo nego slušati i raditi ono što mi kažu. S moje dese strane dokotrljali su manji uređaj s velikim monitorom. Medicinski je brat  prevrtao po paketu kako bi pronašao nova crijeva i novu masku za NIV uređaj. Čitali su uputstvo o tome kako spojiti masku i crijeva na uređaj. Kada su sve spojili, i struju i kisik, probali su ga upaliti. Prvo što sam čuo od zvukova bio je to onaj poznati zvižduk auto-turbine. Kisik je doslovno zviždao kroz crijeva koja su vodila do maske.

Kada je sve bilo spremno, skinuli su staru masku i stavili mi na lice novu masku s NIV uređaja. Na samome početku zrak bi mi bježao sa strane dok masku nisu prilagodili mome licu podjednako sa svih strana. Ovoga puta mi je maska prekrivala cijelo lice. Poput svemirca promatrao sam ih kroz masku, a promatrali su i oni mene. Imao sam čudan osjećaj i nisam razumio zašto toliko zure u mene, a zatim ponovo u ekrane po drugim uređajima oko mene. Prve dvije, tri minute nije djelovalo tako loše. Doista imam više kisika, ali sam čudno disao. Nikako se ne mogu prilagoditi na taj njihov NIV uređaj. Ne znam kada ću udahnuti, a kada izdahnuti. Sve se pomiješalo. Kako vrijeme odmiče, počinjem se znojiti i ruke mi drhte. Kao da se gušim, a kisika ima u izobilju. Sve u meni titra. Bol nadolazi sa svih strana tako da ne mogu definirati što me točno boli, ali bol je svakog trena sve veća i veća. Napokon sam shvatio da me boli srce. Bila je to čudna i nepoznata bol kakvu nisam do tada poznavao, ali takvoga intenziteta da gotovo gubim svijest od boli. Osjećam da će mi srce eksplodirati. Vrpoljim se na krevetu kako bih im dao znak da sam loše. Već su primijetili moje vrpoljenje i svi su se okupili oko mene. Tlak i otkucaji srca prelaze svaku granicu.

– Sestro, brzo dajte 15 mg morfija u venu.

Bol raste takvom brzinom da mi je već maglovito pred očima, a srce da može, iskočilo bi iz grudi. Nešto ga stišće tako jako da će gotovo eksplodirati. Za manje od jedne minute polako gubim svijest. Ono što se poslije toga događalo, mogu samo naslutiti. Prva slika pred mojim očima koja mi se ukazala dok sam dolazio k sebi, bila je ta da su svi bili iznad mene i u jedan glas vikali:

– Diši, diši umireš. Moraš disati da ne umreš, diši, diši.

Jedni su me oživljavali, a drugi vikali. Scena je izgledala kao iz filmova. Scena koja me gotovo mjesec dana nakon toga mrtvačkim hladnim znojem budila iz sna. Koliko sam točno bio u komi, ne znam. Znam samo da sam gubitkom svijesti prestajao disati. Adrenalinom bi me budili, a morfijem uspavljivali nekoliko puta zaredom. Čim bih došao k sebi, bol bi se u grudima povećavala. Izmučen i bez ijednog atoma snage ponestalo mi je snage za životnu borbu. Sve su moje lađe potonule, a svjestan da neću izdržati, spremao sam se za preuranjenu smrt. Zavapio sam:

– Gospodine, znam da nije sve išlo po mome planu. Ipak sam planirao živjeti malo duže. Znam i da umirem jer me tijelo izdaje.

Uvijek sam u životu bio pripravan za smrt. Živio sa po Božjim zakonima i u skladu s Bogom. Sada sam prihvatio smrt kao jedino rješenje. Odustao sam od borbe i čeko dolazak Gospodina jer smo se tako dogovorili. Živjeti ću po Njegovu zakonu, a On će na kraju moga života doći po mene.  Umirem, ali ostavljen, napušten i izmučen. Gospodina nema. Samo je praznina prisutna oko mene. Duša mi je tjeskobna, a bol mi prožima cijelo tijelo. Umirem sam i ostavljen. Ostale su mi suhe suze.

– Zar si me ostavio, Gospodine? Zar nikoga nećeš poslati po mene?

Ta bol kada srce boli nije ni blizu onoj boli kako boli duša kada osjeti Božju odsutnost. Već pola sata umirem sam i ostavljen, nasmrt tužan i potišten. Onda je naglo sijevnula slika pred mojim očima, čista kao 4K rezolucija. Na prepunom groblju šetam oko svoga kovčega. Pred licem mi je slika vlastite sahrane. Gledam djecu kako plaču, gledam lice supruge, svu obitelj, sestre i braću. Ne samo da gledam već i osjećam njihovu bol, tako veliku da spoznajem da je puno veća od moje boli mada umirem. Dirnut njihovom boli, vapim i uzdišem:

– Bože moj, Bože moj, zar nije bolje da mene samoga boli negoli da svi pate zbog mene? Borit ću se, Gospodine! Vapim iz dubine duše i uzdišem. Borit ću se, Gospodine! Borit ću se ako mi jedno obećaš, Gospodine. Bez obzira na svu bol, Gospodine, ako se sa svojim križem uspnem na vrh Golgote, Ti ćeš mi ponovo vratiti život, molim te.

Ipak me je čuo kako dozivam. Nije to bio čas moje smrti, već samo vrijeme kušnje da bih osjetio njegovu bol kroz svoju patnju i da bi se sve više i više približio Gospodinu. Puno me puta i dosad stavljao na kušnju. Dok bih ja pod križem padao, on bi me podizao. Ali nikada kao dosad nisam osjeti bol na samome križu, naročito tu vrstu boli kada si ostavljen od Oca Svemogućega, izvora svakoga dobra i ljubavi. Dok ja vapim i molim, rosa milosti spušta se na mene. Vjera ponovo tinja u meni dok najedanput ne plane. Nisam više sam, to znam i osjećam cijelim svojim bićem. Dok se ja vraćam u život, čujem kako netko s vrata sobe pita tko je tu Krajinović. Ne znajući tko me traži samo sam podigao malo desnu ruku da mu dam znak da sam to ja. Prilazi mi čovjek s maskom na licu bez neke posebne zaštite. U lijevoj ruci drži malu, jako malu posudicu. Palcem desne ruke vrti po toj posudi i dolazi do moga uzglavlja. Pravi mi znak križa na glavi sa strane jer ne može na čelu i drugi znak križa na desnome ramenu. Samo me kratko pogleda, potapša po remene i reče:

– Ne boj se.

Nije se dugo zadržavao jer mu ne bi ni dozvolili. Ipak je ovo odjel intenzivne za oboljele od korone. Mnogi doktori ne smiju na ovaj odjel bez dozvole. Bio je to svećenik staroga kova, pastir dobri, sluga ponizni. Nije se plašio korone. On se držao one filozofije koja govori o tome da je samo čovjek u grijehu i bolestan čovjek, a sve je drugo samo kušnja. Iznenada je došao i naglo otišao. Vjera mi se vratila, ali me sada proganja sumnja. Dobio sam bolesničko pomazanje.

– Zar i sam nisam dovodio svećenike starijim osobama na samrti da im daju bolesničko pomazanje? Možda je ipak kraj, možda se uzalud mučim?

Prebirem po Svetom pismu tražeći riječi utjehe. I konačno se sjetim da tamo piše malo drugačije nego što to naši teolozi po selu tumače. Prvi su apostoli polagali ruke na bolesnike da ih ozdrave, a ne da umru. Sada mi je malo lakše. Ne samo da me nije ostavio već je i poslao svoga pastira da mi pomogne. Ponovo lagano gubim svijest, ali ipak ne tako duboko da ne čujem i ne osjećam prostor oko sebe. Još dok sam u polusvijesti, čujem kako me potiho planiraju staviti u kliničku smrt. Sada kada sam otvorio oči, prilazi mi doktorica i kaže:

– Gospon Krajinović, Vi ste u teškim bolovima. Ja bih Vama predložila da mi Vama damo nešto što će vam ublažiti bol. Nećete ovako izdržati.

Vrtim glavom i jedva progovaram:

– Ne, ne, borit ću se! Doktorice, ne trebam ništa. To je moja bol, Vas ne boli.

Dok se ona vraćala ostalim liječnicima u maloj grupi, njih nekoliko ostalo je oko moga kreveta. Pokušavao sam proniknuti u dubinu svoje boli. Otkud dolazi i zašto me toliko boli da gubim svijest od tako jake boli. Osluškujem cijelo tijelo. Na kraju shvaćam da ne mogu disati. Kako je to uopće moguće da pored tolike količine kisika, ja ne mogu disati. Respirator me guši. Dok on utiskuje kisik, ja izdišem i obrnuto. Pokušavam ga pratiti. Pričekam dok počne s tlačenjem i onda ga uspijem uhvatiti, ali on još uvijek utiskuje pa ne znam što se zapravo događa i mislim da će me uređaj ugušiti. Sada mi je sve jasnije, on tri puta vremenski duže tlači, nego što ja mogu udahnuti. To njegovo tlačenje proizvodi tako veliki tlak da mi najprije utiskuje zrak u trbuh, zatim u grudni koš i kada nema više gdje utisnuti zrak, pluća stiskaju srce. Srce, kada mu ponestane prostora za rad, samo titra dok ne eksplodira. Kao da u mislima vidim srčane zaliske. Takvom brzinom titraju da se ne stignu do kraja otvoriti i zatvoriti. Pokušavam naći način da ga prevarim pa da ostanem živ. Odlučio sam da nikako ne otvaram usta jer mu na nosnu šupljinu treba više vremena da mi utisne zrak, a isto je i sa usisavanjem. Na kraju sam uspio pratiti taj pakleni stroj koji me ubija, a da liječnici i ne vide što se sve događa. Njima je bitna saturacija kisikom. Srce sporije kuca, sve je u redu i sada mogu biti slobodni. Nitko i ne sluti, a kamoli da zna za moju borbu koja se odvija između Davida i Golijata. Tehničari koji rade dijalizu krvi parkiraju svoj stroj na drugu stranu zida u našoj sobi. Ako preživim, imat će i oni posla oko mene. Svakoga trenutka gužva se u mojoj sobi smanjuje, ali još uvijek s vremena na vrijeme bace oko na ekrane uređaja koji prate moje životne funkcije. Očito su zadovoljni kada već odlaze. Vjerojatno misle da sam imao napadaj panike, ali sada je sve u redu jer sam se naviknuo na respirator. Drago mi je da napokon odlaze. Cijeli su dan od rane zore uz mene. Trebao sam malo mira i tišine kako bih se usredotočio na borbu s tim paklenim strojem koji me želi uništiti, baš sada kada sam opet poželio živjeti. Noć tek što je počela,  a ja sam još u podnožju brda. Nemam snage ni za disanje, a kamoli za borbu. Sada kada sam prihvatio borbu, ne mogu odustati. Osluškujem svaki šum s respiratora tako da znam kad će me napasti i kako ću se obraniti. Sreća u nesreći je to što mi je brada veća jer je stara dva tjedna. Maska teško pirjanja uz lice. Kada ne može u mene utisnuti zraka koliko hoće, propuhuje masku. Jedan dio kisika prolazi mi između brade i maske tako da mi to privremeno ide u prilog. Kada sestre shvate da zrak izlazi izvan maske, muče se kako bi mi popravile položaj maske. Za to vrijeme molim Boga da što više puše vani, a manje u mene. Duga je, duga ova noć kao da traje cijelu vječnost. Danima se nisam naspavao, a ako zaspim prevarit će me respirator i tu je kraj. Cijelu noć varam ja njega, a san pokušava prevariti mene. Tiha je, tiha ova noć, a ja se pitam zašto večeras svi spavaju kad mi nedostaje društvo. S vremena na vrijeme dođu sestre da mi izvade krv, provjere je li sve u redu i odu. Moram kontrolirati misli da me san ne prevari. Moram s ovoga mjesta tuge pobjeći na slobodu da mi duša počine. Trebam cilj za koji ću živjeti. Sada kada visim nad provalijom, moram se za nešto uhvatiti, a ako gledam dolje, ponor će me progutati. Moram nešto poželjeti, nešto što će me ispuniti.  Prebirem po pamćenju svoga mozga i smišljam kako ću pronaći nešto što će me motivirati. Žedan išće vode, gladan kruha, a ja se gušim. Kamo će me onda moje misli odvesti ako ne u drvenu vikendicu duboko skrivenu u šumi. Skrivena od očiju javnosti, skrila se duboko u borovoj šumi. Sjedim sam pred tronom i mirišem borovinu. Tako mi nedostaje taj čisti zrak s mirisom borovine. Daleko sam od prvoga stabla. Ustajem jer ne mogu više. Grlim ga i molim da za mene diše. Tek što sam ga zagrlio, počeše i prve pahulje. Zove me moje djetinjstvo čim misli priželjkuju pahulje. Zove me taj bijeli snijeg što spaja nebo i zemlju u iste boje. Dok se tijelo muči, moj duh smišlja planove. Osjećam miris kukuruznog kruha ispod peke. Odlazim provjeriti odakle dolazi. Kad tamo, supruga iza vikendice na malome ognjištu priprema kruh samo za mene. Nema tu bogatstva i slave, samo malo čistog zraka i kruh ispod peke. O Bože, zar je to sve što mi danas nedostaje, a imao sam i previše. Pobjegao sam od svijeta i gradske gužve u planine. Pobjegao sam da dotaknem trenutak mira i spokoja koji mi godinama nedostaje. Noć se spušta na obronke planine, hladno je. Palim vatru na starom kaminu jer znam da djeca dolaze. Sve je od drveta, i pod i zidovi. Nemamo gdje spavati doli na podovima male vikendice. Sve je tako malo, ali puno ljubavi. Umjesto struje samo svijeća treperi. Prijepodne sam brao češere s borova. Sve sam ih nanizao na konac i objesio o strop male vikendice. Svaka daska miriše kao da se rosa spušta niz zidove. Pucketaju iskre u starome kaminu. Taj nas zvuk opušta i najradije bismo svi zaspali. Vani je snijeg, viju vjetrovi, a mi smo se stisnuli unutar vikendice i ništa nam ne nedostaje. Kada bi me san prevario, bol bi me probudila i tako sam izdržao do same zore. Preživio sam Golgotu, ali što mi to vrijedi kada više ne mogu. Pred zoru sam tako izmoren da mi volja slabi. Pokušavam se na tisuće načina usredotočiti. Prošla je i primopredaja smjene. Jutros su stigli neki drugi liječnici i sestre. Jedan jako mladi liječnik kojega otprije poznajem prilazi mojemu krevetu s desne strane i malo promatra respirator. Molim ga da mi nakratko skine masku da umrem kao čovjek. Kada mi je skinuo masku, s ono malo snage sam  prozborio:

– Doktore, molim te, ovaj respirator će me ubiti. Cijelu noć se borim s njim. Ja ne mogu kopirati stroj. Zar ne bi bilo normalno da taj stroj kopira mene. Ja sam strojar i radim na CNC strojevima, a ova vaša igračka ima samo četiri postavke. Molim te, ako je možeš podesiti, a ja ću ti govoriti kako ćeš to učiniti.

Sreća moja što se nije naljutio na mene. Tražio je uputstvo za rukovanje i pronašao upute u foliji obješene sa strane. Da ne bi nešto poremetio na ovome respiratoru, dogurao je drugi respirator da se na njemu učimo. Uspio je ući u postavke respiratora. Sada kada je spreman, pokušavam mu sve objasniti.

– Doktore, ja cijelu noć razmišljam u čemu je moj problem. Udišem otprilike dvije sekunde dok respirator gotovo tri puta duže utiskuje kisik u mene. Kada izdišem, onda izdišem tri do četiri sekunde, a respirator to čini ponovo duže od mene. Da ne pričam o tlaku… Kao da pumpa gumu na autu. Daj, molim te, namjesti ga za početak na dvije plus tri sekunde dok ne vidim kako će biti kada stavim masku.

Tako smo se mučili gotovo sat vremena. Ja bih poslije svakoga namještanja isprobavao koliko smo se uskladili, čovjek i stroj. Srećom da je liječnik bio jako dobrih živaca jer sam mu već toliko puta rekao da smanji tlak, da pomakne vremenske intervale ili napomenuo neku drugu pritužbu. Na kraju smo uspjeli. Nisam više osjećao respirator kao neprijatelja. Sada je disao u skladu sa mnom. Nismo se više borili jedan protiv drugoga već jedan za drugoga. Bilo je to takvo veliko olakšanje da sam gotovo odmah zaspao. Dok sam ja spavao, liječnik je još dugo radio na tome respiratoru. Sada mu je sve najedanput bilo tako zanimljivo da je pozvao i druge te im sve objašnjavao. Pitao sam se zar je moguće da je netko namjerno gurnuo tu djecu u vatru. Zar ih nitko nije upozorio da respiratori nisu namješteni? A tako su se samo srčano borili za svakoga čovjeka. Umor se vidio na tim dječjim očima. Htjeli su sve spasiti. I onoga djeda od 90 godina, ali nisu znali da respirator ubija ako ga ne podese. Vjerujem da su mislili da je to savršen stroj koji se sam podešava. Pa ekran je kao mali televizor. Svaki uređaj  košta 20 do 30 tisuća eura, ali se istina sakrila daleko od te priče. Mene se kao poduzetnika ta mala kutija s nekoliko stvarčica nije bila ništa posebno dojmila. Sadrži mali kompresorčić, dva tri ventila, isto toliko senzora i dva tajmera. Nedostaje još kućište veličine kutije od cipela i eto respiratora. Zaboravio sam na masku i nekoliko plastičnih crijeva. Ova me situacija podsjeća na ’91. kada sam ja bio njihovih godina. I nama su dali puške u ruke da se igramo s njima  dok su se drugi bogatili na puškama. Zar nas povijest nije ničemu naučila?

Kao što je rekao pokojni Toma Zdravković i ja sam dotaknuo dno života, pakao i ponore, ali eto sad se ponovo rađam iz prašine. CRP po prvi put pada. Svima je drago da se moje stanje popravlja. Sada i svi oni imaju veći motiv da se bore za mene. Odlučili su me što prije staviti na uređaj za dijalizu krvi kako bi mi uređaj pripomogao oko CRP-a. Tehničari su spremni s uređajem i treba mi još samo netko od liječnika napraviti mali kirurški zahvat na vratu, a kasnije i na preponama kako bi u najširu venu ugradili plastična crijeva od 15 do 20 centimetara koja na suprotnome kraju imaju dva ventila i dva krilca koja se zašiju za kožu. U neko doba poslijepodne taj dio posla dočekao je liječnicu u toj smjeni. Pokrili su mi glavu posebnim najlonom koji je u sebi imao izrezan krug. Po tome su najlonu ili foliji zalijepili drugi, manji pa jedan još manji koji je imao samo rupu na mjestu gdje se radi zahvat. Cijeli taj zahvat bez anestezije trajao je otprilike između 20 i 30 minuta. Za pravo čudo nije me previše boljelo. Možda se samo radi o činjenici da sam prihvatio svoju bol pa me stvarna bol počela manje boljeti. U životu sam zahvaljujući životnim tegobama naviknuo kontrolirati bol u gotovo svim dijelovima tijela osim u srcu. Srce me nikada u životu nije boljelo. Taj me prvi susret s respiratorom gotovo koštao života. Konačno su me spojili na uređaj za dijalizu krvi. Tehničar je pola sata namještao taj uređaj i vidim mu po izrazu lica da nije zadovoljan. Uređaj svako malo pišti i jedva ga drži pod kontrolom. Nakon dva sata je odustao. Filter se začepio zbog gustoće krvi i prestao je raditi. Pokušava mi vratiti krv iz uređaj, ali mu ne uspijeva. Sve to pratim potpuno nemoćan da nešto poduzmem. Bilo je u planu da taj jedan filter traje 72 sata, a potrošio ga je za svega dva sata. Nezadovoljan ishodom tehničar je protestirao kod liječnika. Postavio je pitanje o tome zašto mu nisu rekli da je moja krv tako gusta. Htio je spakirati uređaj i otići. Hvala Bogu da mu nisu dali. Nakon nekoga vremena odobrili su mu drugi filter. Slična se situacija dogodila i s drugim filterom. Uređaj je radio malo duže, možda četiri sata i ponovo mi ukrao krv koja se zatekla u sustavu uređaja. Isto se dogodilo i treći put. Nakon toga uslijedila je pauza koja je trajala možda i cijeli dan. U međuvremenu su se vodile rasprave. Jedni su kukali da su potrošili tri filtera uzaludno dok je liječnik hematolog bio nezadovoljan time što sam izgubio toliko krvi. Zatražio je da se dostavi drugi uređaj koji ima mogućnost vratiti krv natrag u tijelo ako dođe do zastoja. Nakon toga sam još tri puta bio na stroju za dijalizu krvi novije generacije koji je znatno duže radio i vraćao krv kada bi došlo do zastoja u filteru. Očito su i ti filteri bili čudne kvalitete kada su stvarali zastoj i kod razine hemoglobina koja je iznosila 120 g/l. Ako zanemarim sve tehničke probleme, taj uređaj za dijalizu krvi znatno je smanjio razinu CRP-a u krvi. Četvrti dan ujutro situacija je bila znatno bolja pa su me odlučili skinuti s respiratora i staviti na HFNO (60L/95%). Bez maske na licu mogao sam puno više komunicirati s osobljem u intenzivnoj. Nisam više bio samo nijemi promatrač zbivanja oko sebe. Tim fizioterapeuta svaki je dan dolazio kod mene da mi očisti i isprazni nakupljeni šlajm u plućima. Tek sad kada se moja situacija popravila, mogao sam bistrije vidjeti probleme ostalih pacijenata u sobi i preko puta moje sobe. Dva pacijenta bila su u komi i gotovo da nisu davala nikakve znakove života. Takvi  bi pacijenti često i brzo umirali. Jedan stariji pacijent pao je u komu predvečer, a već oko pola noći bio je zapakiran u crne vreće. Uzalud su se tri puna sata mučili na sve načine da ga ožive. Mjesto do moga kreveta zjapilo je prazno svega dva sata. Tek što sam stigao dotaknuti puste snove, buka s hodnika vratila me u stvarnost. Dolazi još jedan starac u komi. Krv mu izlazi na usta do visine od deset centimetara. Krevet pun crijeva i priključaka već je na njemu. Usisali su mu krv iz pluća i spojili ga na respirator. Tri, četiri liječnika i još toliko medicinski sestara do zore su se borili za njegov život. Nema što sve nisu isprobali da ga ožive i da mu životne parametre dovedu u normalu. Dvaput su ga i elektrošokovima vraćali u život, ali bezuspješno. Bilo je trenutaka kada sam po njihovim licima shvatio da će se izvući iz kome, a onda bi opet nastupilo razočaranje. Umro je pred zoru i nije dočekao zrake novoga sunca. Još jednoga su zapakirali u crne vreće i poslali van. Shrvani i umorni od dvije  izgubljene bitke u jednoj noći nisu bili raspoloženi za razgovor. Ipak sam upitao jednoga mladoga liječnika koji se nalazio odmah do moga kreveta.

– Doktore, je li bilo šanse?

– Nije.

– Niti jedan posto? –  pitam ga ponovo.

– Niti jedan posto! – odgovara mi.

– Zašto ste se onda toliko mučili oko njega?

– Morali smo sve pokušati. Već je skoro bio mrtav na kirurgiji. Doveli su ga nama napola mrtvog. Ne znam što me više plašilo da će umrijeti ili da će se probuditi. Da se probudi bio bi u takvim bolovima da bi cijela bolnica odjekivala. Pola mu je organa otkazalo. Četiri je puta samo imao operaciju srca. I još nešto gospon Krajinović. dajte, molim Vas, drugi put okrenite glavu na drugu stranu kad mi nekoga oživljavamo. Imat ćete traume od svega toga. To Vama nije potreba ako nama jest.

 

Nastavlja se.

Autor teksta: Jozo Krajinović


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema