By Počinje još jedna sezona obiteljskog teatra „Ulysses“ na Malim Brijunima, koje je Šerbedžija „zakupio“ vjerojatno do kraja života.
Nakon što je na početku velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku pobjegao iz Hrvatske, pobjedonosno se (početkom 2000. godine) vratio natrag i za razliku od većine hrvatskih umjetnika koji su sudjelovali u stvaranju hrvatske države, „okrunjen“ svim mogućim nagradama i priznanjima, a dobio je i stan, i posao, pa čak i otok (sic!) na raspolaganje, što hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskog rata mogu samo sanjati!
Ili, dok Rade i njegovi cijele godine uživaju na jednom od najljepših otoka na Jadranu, velika većina onih koji su branili i stvorili hrvatsku državu mogu se i dalje kupati u „lavoru“!
To je nama naša borba dala!
Šerbedžiji i njegovoj obitelji (a svi su „umjetnici“), kad god oni požele, otvaraju se vrata i većine medija, kako u Hrvatskoj, tako i u tzv. regionu (Balkanu).
Sada je ponovno (Večernji list, 29.6.2024.) objavljen veliki intervju s ovim „živim hrvatskim kulturnim spomenikom“, sve u stilu – mlaćenja prazne slame.
Veli Rade: „Strašno je kako smo svi mi u ovom bijelom svijetu kratke pameti.. Zaboravljaju se strahote Drugog svjetskog rata u kojemu su milijuni i milijuni nevinih ljudi izginuli…“.
Drugim riječima, sjeća se i žali za onim što je bilo, kad još nije bio ni rođen, a ne sjeća se što je i kako bilo kad je 1991. pobjegao iz Hrvatske!
Zatim kaže kako smo „svi mi osamdeset posto u Hrvatskoj prosjeci“ (!), odnosno „nekada dobrostojeći hrvatski građani, koji su mogli svojim mjesečnim primanjima priuštiti sebi lijep i dostojanstven život, danas to više ne mogu…,!“
Istina je, Rade. Ne mogu. Ali, nažalost mogu ovakvi kao što si ti, a vas nije malo, vjeruj mi!
Ovaj čovjek se u intervju također žali i na položaj njegova obiteljskog teatra, pa kaže da „nisu bili miljenici aktualnih vlasti, pa ni nakon 24 godine“ (koliko je „okupirao“ Brijune, op.p.) odnosno, „otkako predstavljaju važnu kazališnu pojavu u Hrvatskoj, nisu miljenici vlasti“. „A tako malo treba“, veli Rade, „da ovaj naš teatar postane važno internacionalno kazališno središte“, jer kao sve su uspjeli napraviti bez imalo pomoći hrvatske Vlade i države! (sic!).
Potom unosi i malo vedrine u ovaj razgovor pa ističe da se „posljednjih godina stvari mijenjaju u našu korist. Povećavaju nam se dotacije od Ministarstva kulture, ali to je još uvijek nedovoljno!“
A na Brijunima, Rade i njegovi sateliti, i uz brojne sponzore, koji inače (svaka čast iznimkama) ne daju ni euro za domoljubne stvari, neprestano i besramno stvaraju novi „jugoslavenski teatar“!
Kaže da „nema pomoći hrvatske Vlade i države!?“ A tko mu je omogućio da godinama uživa na Brijunima i to na onom dijelu koji je tijekom cijele godine zatvoren za javnost!?
Ministarstvo hrvatskih branitelja otvara Veteranske centre. Što jedan ne otvori i na Brijunima. Tko je Šerbedžija da tamo može, a da branitelji i stradalnici ne mogu na takva i slična mjesta?
Razni pupovci nas godinama vuku za nos što se tiče politike, a razne šerbedžije što se tiče umjetnosti.
Zar je za to palo 15 tisuća hrvatskih sokolova?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
