By Sve je počelo 1971.godine u Kongori kad sam iz Firence došao doma. U razgovoru sa fra Blagom Karačićem, koji je tada bio na župi u Kongori, rodila se ideja o pokretanju duvanjskog list. Fra Blago je doslovno govorio o duvanjskom župnom listu za Duvnjake i njihove susjede i prijatelje. Tu Blaginu ideju prihvatio je tada gvardijan u duvanjskom samostanu fra Ferdo Vlašić. Listu ime dao je fra Blago. Zapravo bilo je ovako: Blago veli da se list zove Ognjište, a ja mu kažem, da fratri misionari Zadarske Provincije u Argentini imaju novinu i zove se Ognjište, a Blago veli, pa dodat ćemo riječ naša i tako je duvanjska novina nazvana Naša ognjišta. Fra Blago je predložio fra Ferdi da se glasilo radi u Duvnu i da bude glasilo duvanjskih župa. Poslije tog razgovora u župnom dvoru kongorske župe, fra Blago pokazao mi je rukopis jednočinke o Diva Grabovčeva. Od njega sam tada čuo o zloj sudbini Dive Grabovčeve i još goroj sudbini Slave Ereš, koje sam opisao u zbirki priča Diva i Slava. Dogovoreno je da se radi list u Rijeci i da to radimo Andrija, Ferdo i ja. Zašto u Rijeci? Zato što je tamo živio Andrija i što je meni najbliže doći iz Firence u Rijeku.
Početkom srpnja mjeseca 1971. godine fra Ferdo je došao iz Duvna u Rijeka, a ja sam došao u Rijeku iz Firence. U kući prizemnici na Trsatu u kojoj je Andrija živio radili smo prvi broj Naših ognjišta. Radilo smo noću i za svaki slučaj zamračili prozore. Oni nisu znali kako se pravi novina, pa sam ih ja uputio, jer sam ispekao taj zanat u Firemci radeći sa fra Eugeniem i fra Rodolfom list La Verna (glasilo firentinske Provincije). Tako sam za svaki broj dolazio iz Firence u Rijeku i Andrija, Ferdo i ja radili smo novinu. Noćevao sam kod rodijaka Boška Matića, koji je živi u Rijeci i koji može posvedočiti ovo što pišem. Nakon uskrsnog broja, puklo je između Ferde i mene. Fra Ferdo Vlašić predložio je da prijeđem iz zadarske Provnicije u hercegovački i da nas dvojica radimo tu novinu, pa kad sam ja odbio riječima kako to nebi bilo pošteno, ni dobro, jer nisam siguran hoći li ili neću biti fratar; ali, ako mi Bog dadne zvanje i budem fratar bit ću i ostat ću član zadarske Provncije. Ja ne znam šta je njemu bilo pa se silno naljutio na mene, pa smo poslije tog tvrdog razgovora i uređenja uskrsnog broja prekinuli svaku vezu i suradnju. Malo iza toga puklo je između Ferde i Andrije. Moj kum Andrija nije mi htio reći rašta su se razišli, on i Ferdo, pa on nije htio više uređivat, niti pisat u Našim ognjištima, a nisam ni ja njemu rekao zašto sam se razišao od Ferde. Taj fratar Ferdo mene je tužakao provincijalu zadarske Provincije čiji sam bio član, Preovincijalu patru Benku Tuliću, klevetao, da se družim s duvanjskim komunistima, da sam s njima pokrenuo neku manifestaciju nazvanu Duvanjski dani kulture (to smo pokrenuli tada Stipe Čuić, Hamid Begić, Mujo Musagić i ja), pa kako sam lokal patriota koji mrzi sve što nije duvanjsko, a posebno mrzi hercegovačke fratare…,pa mi je pater Benko rekao da se taj fra Ferdo čudi kako me oni drže. Klevetao me i rušio mi je ugled. Kako je on bio bivši robijaš, neka vrsta patnika za hrvatstvo i vjeru, bio je u narodu silno uvažavan, a uz to raspolagao je kao gvardijan i urednik milodarima Duvnjaka gastarbajtera, koji su davali šakom i kapom za Naša ognjišta, pa je fond bio narastao tako da je nekom svom dao…, pa kad sam mu ja prigovorio da se ne razbacuje duvanjskim novcem i da bi tim markama moglo se tiskati knjige, on je podivljao i nije birao riječi da me ocrni pred mojim Duvnjacima. Njemu se pridružiše još neki fratri. Tako je fra Martin Planinć s oltara u Kongori me optuživao da sam antihrvat, psovač, mrzitelj Hercegovaca, lokalpatriot, komunist…
Kad se ženio moj brat Mijo, pa kad smo došli u župni ured radi formalnosti oko vjenčanja, fra Ferdo me napao riječima šta sam ja tu došao, šta ja tu tražim i nije mi tu mjesto… a ja sam bio diver u svatovim. Ponašao se kao da mu je to ćaćino. Napao me u kući molitve i pokore, koju je dao sagradit daidža moje matere fra Mijo Čuić. Tu crkvu i samostan zidali su moji didovi…strpio sam se, odšutio i šutio o tome dobrih 50 godina. Više neću i ne mogu, jer me duboko povrijedio i naljutio šuički kabadahija fra Gabrijel Mioč kad je poslije Andrijina pokopa pričao nebuloze u jednoj riječkoj crkvi o nastanku Naših ognjišta. Nisam mu tada mogao protivuriječiti, jer je to bilo poslije Andrijina ukopa, pa nije imalo nikakva smisla sporti se oko pokretanja duvanjskog lista. Dovoljno je prolistati prve brojeve, pa da svakomu bude jasno tko je pisao i uređivao te novine. Uostalom, u prvom broju Naših ognjišta, izišao je na naslovnici Andrijin proslov i na trećoj stranici moja pjesma Pozdrav Duvnu.
S kim bi to fra Ferdo radio novine da nije bilo Andrije i mene, da nije bilo maraka duvanjskih gastarbajtera, naših bauštelaca…
Duvanjska župa bila je odvajkada i ostala jaka i najbogatija župa hercegovačke Provincije. Grad Duvno i 15 sala i zaselaka. Bila je to tada najmoćnija župa u Hercegovini.
Naša ognjišta su djelo fra Blage Karačića, Fra Ferde Vlašića, Andrije Vučemila i Ante Matića.
Fra Gabrijel Mioč nastavio je graditi kuću na našemu temelju i on to radi na svoj šuički način. Meni je neobjašnjivo Miočevo neprijateljstvo prema meni kao suosnivaču Naših ognjišta i piscu „sporne“ knjige priča Objahana zemlja.
Moja knjiga priča Objahana zemlja priča je za sebe. Kad je izišla dočekana je na nož od duvanjskih partijaša i udbaša. Tu su fra Ferdo i fra Rober Jolić, a donekle i fra Gabrijel Mioč, neki borčanski partijaši odigrali prljavu igru, nečasno, neljudski. Najdalje je u tom bezumlju i klevetanju otišao fra Robert Jolić, pa je u svojoj knjigi o kongorskoj župi, pišući o piscima rođenim u toj župi, za mene napisao cinično i uvredčljivo, kako sam sebe nazivam pjesnikom iseljene Hrvatske i da sam u nekim svojim pričama pisao nekritički i „žive ljude prikazao kao ratne zločince koji su druge bacali u jame.“ Strašno, lažno i neoprostivo!
Bilo je suđenje jednoj priči iz moje knjige. Priča ima naslov Suznica. Na nagovor duvanjskih udbaša i njihovih doušnika iz moga sela, rodijaka i drugova, potužili su me neki priprosti i neuki ljudi iz moga sela, koje su nahuškali i nacocikali, pa je taj čopor grizlo mene i moju knjigu sa svih strana. Grizu i danas, o sebi se oni zabavili. Sporna je bila priča o jami. U priči Suznica su fiktivna, literarna imena. Glavni junak te priče je Bliznac. Zapravo po njegovoj životnoj sudbini napisaao sam priču. Radi se o čovjeku iz Kongore, Jakovu Galiću zvanom Bliznac, koji je nevin robijao 19 godina. U kući Levana Jolića, svekra moje setre Mare dva sata mi je Bliznac pričao što mu se sve dogodilo u životu, tko ga je optužio, koji su krivo svjedočili i tko ga je osudio na tako dugu robiju. Svekrva moje sestre bila je sestra Bliznačeva, pa smo na Stipanjdan bili u gostima kod Levana i Bliznačeve sestre i moje sestre, koja je udata za Levanova sina Karla. Na temelju Bliznačeve zle sudbine i sudbine mojih pobijenih daidža, Ivana i Stipana i nestanka strica Mirka u Sloveniji poslije rata, napisao sam priču o jami Jazovki. U priči tu jamu nazvao sam Suznica. Morao sam u sudu reći gdje se nalazi ta jama koju sam opisaao u priči. Priznao sam na sudu da se radi o jami u Sloveniji u koju su partizani bacali zarobljene ustaše i dombrane. U toj priča imena nekih partizanskih zločinaca su navedena onako kako su ih drugovi zvali u ratu. Radi se o partizanskim krvnicima i njihovim ratnim nadimcima, koji su bacali zarbobljene ustaše i dombrane u slovenske jame: Daša, Rogan, Ludan, Perkan, Gaša, Raša, Saša, Čemerina, Čedo, Bato, Rato…
Kako su Jolićevu babu po materi zvalio Gaša, Rober Jolić umislio da sam stavio u priču njegovu babu, a zapravo radi se o četniku partizanu Gavrilu Pantiću iz Čačka koga su zvali Gaša, koji je bio jedan od partizanskih zločinaca, koji je bacao zarobljene ustaše i domobrane u slovensku jamu. Kako sam došao do imena i prezimena i nadimaka tih neljudi i istine o bacanju hrvatskih zarobljernih vojnika u sloneske jame, priča je za sebe, koju ne želim i neću otrkivat.
Za dlaku sam izbjegao robiju. Branio me po službenoj dužnost poznati advokat Silvije Degen i, kad je sudac Damir Kos shvatio da sam opisivao jamu u Sloveniji, po kratkom je postupku završio suđenje priči iz moje knjige Objahana zemlja. Oslobođen sam optužbe. Kasnije mi je priznao, poslije izbora u Hrvatskoj 1990. godine, da je to učinio zato da nebi išla istina u javnost o stradanju ustaških i dombranskih zarobljenika u Sloveniji 1945.godine; da nebi došli na vidjelo zločini partizana poslije rata. Zahvaljujući duvanjskim partijašima, udbašima i nekim fratrima, meni se i mojoj priči sudilo u Titovoj satrapiji i partizanskoj i komunističkoj krvavoj tvorevini, tamnici hrvatskog naroda.
Na kraju kažem i ne lažem, bio sam sudionik nastanka duvanjskod vjerskog glasila, Naša ognjišta i ova moja kronika nastanka duvanjskih novina je istinita, koju sam napisao povodom 50 godina izlaženja Naših ognjišta.
Živ sam i svjedočim. Nisam pozvan na simpozij i proslavu! Još jednom je šuički kabadahija pokazao svoju zlost i ostilnost prema meni, kao čovjeku, Duvnjaku, književniku i akademiku.
Kad je bila proslava 25. godina Naših ognjišta, nisam bio pozvan i nisam sudjelovao u Ferdinu i Gabrinu dernerku. Ta dva čovjeka, ta dva fratra, meni su nanijeli zlo u životu. A ono najgore i gorko do boli nepreboli, što sam prešutio, rješavat ćemo pred Božjim licem u dan suočenja svega što se čovjekom zvalo.
U Zagrebu, 24. 6. 2021.
Ante Matić – Borčanac
PS
Uz ovu kroniku o nastanku Naših ognjišta, prilažem sliku usksnog broja Naših ognjišta, koje bolestani čitam u mojoj ćeliji u samostanu na brdu Fiesole ponad Firence pod temeraturom višom od 39 i, srećom sačuvani telegram fra Ferde Vlašića. Uslikao me tada moj subrat i prijatelj fra Rodolfo Cetoloni, sada biskup biskupije Arezza.
Uskrsni broja Naših ognjišta 1972. godine i Ferdin telegram. To je zadnji broj kojeg smo zajedno radili Andrija, Ferdo i ja. Na telegramu piše: JAVI ODMAH MOŽEŠ LI NA 20 OŽUJKA DOĆI U RIJEKU RADI UREĐIVANJA USKRSNOG BROJA OGNJIŠTA FERDO
Vrativši se iz Rijeke pao sam u krevet i imao teperaturi više od 39.
Uslikao me je u mojoj ćeliji fra Roberto Cetoloni, moj subrat i prijatelj, koji je sada biskup Arezza.
Ante Matić
