By I u Molvama sam predstavio svoju knjigu „Iz arhive Općinskog komiteta SK“, zajedno s urednikom Marijanom Ivančanom i Ivan Keglevićem. Govorio je i fra Zdravko Tuba, gvardijan i župnik. U knjizi su objavljeni brojni faksimili dokumenata za Grad Koprivnicu, ali i šire, koje sam „povadio“ nakon šest mjeseci istraživanja. Mediji u Koprivničko-križevačkoj županiji to nisu ni zabilježili, iako je knjiga naišla na odlično zanimanje čitatelja. Nu, nema tu ničega što se „ne zna“, ili nije znalo. Naime, u vrijeme bivše Jugoslavije, odnosno komunizma, svi ti ljudi, čija se imena mogu naći u ovoj knjizi, manje-više bili su iznimno ponosni na Partiju. Poglavito se to odnosi na one koji su obavljali istaknute općinske i druge političke i ine funkcije. Što su više bili aktivniji i što su više bili „na liniji“ tim su više napredovali, ali ne samo oni nego i cijele njihove obitelji. Bez „karakteristike“ Općinskog komiteta gotovo se nitko nije mogao zaposliti, a osobito ne u tvrtkama poput banaka, tvornica, pravosuđa…Svaki sudac ili državni odvjetnik morao je biti „vjeran“ i nepokolebljiv na „Titovu putu“, sve do početka 90-tih godina prošlog stoljeća. A kad je stvorena hrvatska država eto tih i sličnih ponovno na važnim državnim funkcijama, (svaka čast iznimkama), iako su do jučer (ne svi) proganjali i sudili sve one koji su na bilo koji način bili domoljubi, nacionalisti, borci za Hrvatsku…
U knjizi su i neki (inače, ima ih još i još!) od niza sačuvanih dokumenata u kojima se recimo pok. Pavla Gažija, bivšeg člana CK SKJ, simbola jugoslavenskog unitarizma, sekretara unutrašnjih poslova Hrvatske, bivšeg Udbaša i jednog od osumnjičenika za smrt Stjepana Đurekovića, optužuje među ostalim i za njegovu protuhrvatsku djelatnost. Nu, negativna partijska „karakteristika“ i te kako mu je dobro došla (da ti pamet stane) da ga Grad Koprivnica 2019. proglasili i počasnim građaninom! (za što, za zasluge u radu Udbe i sličnih organizacija?). Tu „titulu“ nije dobio ni jedan koprivnički hrvatski branitelj i stradalnik, ali Gaži – jeste.
U ovom slučaju ovdašnja „oporba“ je bila kao protiv, ali nitko od njih nije javno u svezi toga protestirao, kao ne će svoj svoga!
Općinske organizacije Saveza komunista u pravom su smislu bile – svemoguće. Nitko s njezinim članovima ili odlukama nije mogao čak ni polemizirati. U Koprivnici je „bog i batina“ bila i Jelica Radojčević. Mnogi su drhtali kad je ona nešto izgovorila, a jedno vrijeme, kao „osmoškolka“, bila je i sudac za prekršaje!? Tada se nije pitalo za školsku naobrazbu, već za partijsku.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, partija je bila jača i od tadašnje milicije. Naime, nije se u policijskim stanicama ispitivalo ljude, već i u prostorijama komiteta!
A kako su izgledala ta ispitivanja neke od tih dokumenata predstavio sam i u ovoj knjizi.
Inače, u tim općinskim organizacijama bili su zaposleni isključivo podobni. Oni su i birani u rukovodstva. Partija je određivala i tko će završiti neku školu ili fakultet, tko će biti na čelu policije, škole, tvornice, dječjeg vrtića, urednik novina ili radija, predsjednik sindikata, pionira, omladine, pa čak i tko će organizirati izložbe, objavljivati knjige…Evo, jedan je „doajen“ ovdašnjeg novinarstva napisao knjigu „Tito u Koprivnici“, ali nikada nije ugledala svjetlost dana, jer navodno drugovima iz komiteta nisu odgovarale neke fotografije.
Tadašnji „drug“, a današnji „gospodin“, koji je godinama bio glava i rep za muzejsku djelatnost, primjerice, također je imao zadaću pisati karakteristike za svoje kolege, „kulturnjake“, a za to je bio nagrađen dobrim rukovodećim mjestima i brojnim privilegijama gotovo sve do današnjih dana.
Bez komiteta nije se mogla održati ni jedna veća i značajnija zabavna priredba.
U kinodvoranama mogli su se prikazivati samo i isključivo filmovi u kojima se veličala partizanska borba i njezini rukovodioci.
Šef tadašnje milicije nije mogao kazniti ni jednog značajnijeg partijskog druga, ako nije pitao SK za mišljenje. Kakav sud! Sudovi su bili za – sirotinju.
Najgore su prolazili članovi partije koji su se zamjerili – partiji. Tko je to učinio taj nije mogao biti ni pomoćni nogometni sudac! Poglavito su u tom pogledu teške posljedice snosili razno-razni direktori, koji danas tvrde da su bili izbačeni iz partije ili da su sami otišli, a prema dokumentima i više je nego jasno da su bili na optuženičkoj klupi samo i isključivo iz razloga što su na račun partije otuđivali, odnosno neopravdano se bogatili.
Iz dokumentacije se vidi i da su se nekada iz Općinskih komiteta u više organizacije svaki tjedan morali dostavljati „tjedni izvještaji“. (Danas se kao ne moraju.)
Zanimljivo je da su se već tijekom 1989. rukovodeći partijski kadrovi (drugovi) dobrano razmjestili u najvažnije institucije, od banaka, policije, medija, muzeja, pravosuđa, škola pa do vrtića i omladinskih organizacija, jer su pretpostavljali što se sprema. Tako je dugogodišnji koprivnički šef partije od tada pa sve do nedavno zauzimao najistaknutije mjesto u jednoj velikoj koprivničkoj banci.
Sve po zakonu!
Nu, kako se radilo u Koprivnici tako je bilo i u drugim partijskim sredinama.
Sve su one imale svoje jelice radojčević, kuruce, jovice, marijane, željkece, zvonkece, ili gažije.
Mladen Pavković
