By Izdvojite nekoliko sekundi svoga dragocjenog vremena i pogledajte pozorno fotografiju u naslovnici ovog teksta – pogotovu vi koji ste u svojim domovima i imate ionako vremena.
To je lice medicinske sestre nakon odrađene smjene u bolnici i skidanja maske. I nije uopće bitno s koje strane svijeta slika stiže – je li to medicinska sestra iz Italije, Španjolske, Njemačke, SAD-a, Hrvatske ili neke druge zemlje. Zdravstveno osoblje je u sličnoj situaciji na svim područjima gdje se danas vodi bitka protiv COVID – 19. Doktori, epidemiolozi, infektolozi, medicinske sestre, pomoćno osoblje, svi oni koji su u izravnom dodiru sa zaraženima najugroženiji su. I pored svega toga, izloženi su naporima kao ni jedna druga struka. Krvavo odrađuju svoje “šihte” a nakon povratka u obitelji strahuju za zdravlje svojih supružnika, djece, roditelja i brinu više o njihovim nego svojim životima. Nedavno jedna od naših medicinskih sestara kaže “Od nas kad se vratimo doma, bježe čak i naši ukućani u strahu od zaraze”.
Jeste li gledali možda koju od reportaža koja govori o tomu što znači raditi u takvim uvjetima i kakva je procedura vezano za posao koji obavljaju ovi hrabri ljudi kojima dugujemo svoje živote i zdravlje? Jeste li? Znate li koliko je samo potrebno uložiti energije i utrošiti vremena oko osobne zaštite (oblačenja zaštitne opreme i kasnije njezina skidanja), kakva je procedura dezinfekcije i kakve to sve skupa tragove ostavlja na licu i tijelu? Znate li i jeste li vidjeli? Jeste li?
Dopuštam mogućnost da većina nije upoznata s tim aspektom borbe protiv ove pošasti i toplo preporučam da izdvojite nekoliko minuta i informirate se i o ovoj temi – ako ništa drugo kako bi mogli steći cjelovitiji uvid u to s čime se sve sreću oni koji brane naše živote, oni koji su na prvoj crti i od kojih ovisi zdravlje svih nas i konačni ishod bitke koja se vodi.
I onda, nakon toga, ako vam ostane snage, idite na Internet i pogledajte što o svemu pišu oni koji šire glasine o “izmišljenoj opasnosti”, “nepostojećem virusu”, bjelosvjetskim urotama i sličnim bedastoćama i samim time omalovažavaju rad i žrtvu svih njih. Da, upravo tako. Mnogi negiraju i omalovažavaju sve što deseci tisuća stručnjaka (znanstvenika, epidemiologa, virologa, infektologa, liječnika specijalista i njihovi timovi) rade, jer, eto, oni koji sjede u svojim dnevnim boravcima (mada laici za oblast epidemiologije) sve “bolje znaju” od struke.
A riječ je, ruku na srce (barem u slučaju Hrvatske) o frustriranim osobama koje nisu u stanju promišljati izvan ideoloških okvira. Njih je dnevna politika u toj mjeri inficirala da u svemu vide HDZ, HNS ili koju drugu stranku i sve (ali baš sve) u životu podređuju tom svom iščašenom pogledu na svijet i trpaju u okvir ideoloških obračuna. Toliko su omeđeni svojim fiksacijama i izgubljeni u labirintima vlastitih frustracija da im je jedino i isključivo ideološki aršin uvijek na pameti.
I može se ministar Vili Beroš postaviti na glavu, razapet nasred Jelačić placa, ubiti od posla i žrtvovati do mile volje – za takve je bio i ostat će “hadezenjara” i “Plenkovićev uhljeb”. I ministar Božinović isto tako – što god činio i poduzimao, on je jedino i samo “komunjara” i ništa drugo. Kleveće se, dakako i profesoricu Markotić samo onako, sofisticirano, iz drugog plana.
Profesorica Alemka Markotić mnogima nije po mjeri i traže joj mane, uz tvrdnje kako “nije nikakva katolkinja” – jer u njihovim glavama je upravo ona kriva što su onog nesretnog lokalnog svećenika salijetali novinari nakon što je kršio mjere propisane od Nacionalnog stožera civilne zaštite i okupljao ljude u crkvi za Uskrs. Ne znam jesu li što pronašli primarijusu Capaku, ali ako nisu doći će i on na red. I uglavnom ih blate preko premijera Plenkovića. Plenković je ta poveznica koju koriste kad nemaju petlje otvoreno napasti – ti žestoki “kršćani” i “domoljubi”.
Daj Bože da je bilo tko doveo više takvih “uhljeba” u Vladu kao što je ministar Vili Beroš, država bi nam još bolje funkcionirala, a istini za volju, dokazala je da funkcionira.
Cijelu tu negativnu kampanju dodatno podgrijavaju naši “ustavobranitelji” i “čuvari demokracije” koji planduju u debeloj hladovini u Saboru i traže mane ljudima koji danonoćno rade. Takvi kao što su Grmoja, Podolnjak, Petrov, Beus Richembergh, Ivan Pernar, Bernardić, Bauk, Maras, Beljak, Pusićka i slični “državotvorci” opet su skočili da nas “brane” od nas samih! Ne daj Bože da su oni bili na mjestu ljudi iz Nacionalnog stožera civilne zaštite, uvjeren sam da bismo doživjeli katastrofu stoljeća u pravom smislu te riječi!
Kod nas je još uvijek jako teško priznati nekomu zasluge – pogotovu ako pripada drugoj političkoj opciji ili svjetonazoru i to je odraz naše primitivne političke i građanske svijesti, znak da smo kad su u pitanju demokracija i politička kultura u “kamenom dobu”.
Ima čak i skučenih mozgova koji ne mogu otrpjeti što je Hrvatska tako uspješna u suzbijanju pandemije pa svjesno šire glasine i bave se podmetanjima, klevetama i provokacijama. Vjerojatno bi radije kineski ili talijanski scenarij!? I takvih ima, itekako i pred tom činjenicom ne treba zatvarati oči. Nije zanemariv niti broj sljedbenika Ivana Pernara (kojih na njegovoj službenoj FB stranici ima preko 281.000), iako čovjek zagovara “konačno rješenje” problema pandemije tako što one stare i slabijeg imuniteta treba prepustiti njihovoj sudbini i ne trošiti novac na liječenje. To je porazna činjenica kojoj komentar ne treba.
Danas kad su vlast i oporba suglasni oko toga da smo na pragu velikog uspjeha u obuzdavanju zla koje je moglo lako prerasti u katastrofu, kad i svi mainstream mediji priznaju kako su Vlada i Nacionalni stožer civilne zaštite te zdravstvena struka, policija, vojska i svi drugi odradili sjajan posao, kad nam to i svijet priznaje – a rezultati govore da smo po tom pitanju drugi na svijetu (uz Japan), nesretnici inficirani ideologijom kojima je dnevna politika pomračila um i “popila mozak”, nastavljaju svoj destruktivni pohod putem Interneta i (uglavnom) posredstvom “desnih” i “suverenističkih” portala. Tako pljuvačina i omalovažavanje kod njih postaje mjerilo i izraz “domoljublja” i “kršćanstva”. Kao i uvijek, na to naliježu i mnogi kolumnisti kojima je cilj izboriti se za čitanost, pa i po cijenu dolijevanja ulja na vatru.
Mnogi svoje prostakluke i mržnju pokušavaju skriti iz križa, Isusa Krista i Uskrsa, iza hrvatskoga grba i tobožnje “brige za Hrvatsku”, nesvjesni kako ono što pišu i govore najbolje svjedoči o njima samima i potvrđuje koliko su daleko od tih ideala. Bože nas sačuvaj takvoga “kršćanstva” i “domoljublja”!
A što je s ostalima?
Imamo kao i često do sada uglavnom šutljivu većinu koja kao da je uplašena zavijanjem čopora – glasne i agresivne manjine bez skrupula i orijentira.
E, moj narode!
Zlatko Pinter
