Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Uvijek sam se pitao kakvi su to ljudi koji žive, odgajaju djecu i grade svoju budućnost u zemlji koju mrze iz dna duše i ne priznaju je svojim zavičajem i domovinom. Kako mogu ujutro ustajati i navečer lijegati, obavljati dnevne obveze i komunicirati s okolinom s tim nabojem mržnje u sebi? Uvjeren sam da je to fenomen koji se racionalno ne može objasniti – ili barem ja nisam uspio proniknuti u taj misterij.

Iza sebe imam osobno iskustvo “manjinca” koji je bio izložen diskriminaciji sve do odlaska iz zavičaja – iz Bačke u kojoj sam odrastao – ali unatoč svemu što se događalo ljudima oko mene, mojoj obitelji i meni samome krajem 80-ih godina i te nesretne 1991., nemam osjećaja mržnje i netrpeljivosti prema bilo komu, pa ni prema progoniteljima i ljudima koji danas tamo žive. Istina jest da mi se velikosrpski fašizam zgadio i da sam vrlo lako napustio svoju kuću, kao što je točno i to da je moju odluku uvelike olakšalo to što su Hrvatska i moj narod bili izloženi krvavoj agresiji a što (uvjeren sam), nije mogao hladnokrvno promatrati nitko tko ima ljudskog osjećaja i morala, pogotovu ako je hrvatske krvi, pa na kraju i to što je svakomu od nas prijetila nasilna mobilizacija pri čemu su nas Hrvate nastojali natjerati da se borimo za “Veliku Srbiju” i pucamo na svoj narod. Takvo poniženje sebi nikad ne bih dopustio, pa i po cijenu života – zato sam se pokupio i s obitelji napustio svoju kuću krajem kolovoza 1991. godine – i nikad, ni jednog trenutka nisam požalio; naprotiv, da sam ostao to sebi nikad ne bih oprostio.

Mi Hrvati bili smo u svakom smislu posve lojalni državi u kojoj smo živjeli i nikad nismo prstom mrdnuli protiv Srbije, niti nam je to bilo na umu. Sve što su neki od nas – i to rijetki, da bi se gotovo na prste prebrojati mogli – činili, bilo je da smo ponekad javno progovorili o realnosti koja nas okružuje, teroru kojem smo izloženi i svemu što se događalo vezano za agresiju na Hrvatsku i pokušali na legitiman i zakonit način izboriti se za svoja prava. I to nam je uzeto za zlo do te mjere da su nas progonili iz svojih kuća, premlaćivali, difamirali preko medija i optuživali kao “ustaše” i “destruktivce”, napadali na ulicama i u vlastitim domovima, pa čak i netragom odvodili i ubijali.

Jedina naša “obrana” bila je odlazak sa stoljetnih ognjišta (kako je govorio župnik iz Slankamena, Eduard Španović), obično s vrećicom u rukama ili čak i bez toga, pri čemu smo ostavljali svu svoju imovinu i zaputili se u neizvjesnost, bez igdje ičega – ponavljam: kao lojalni građani koji nisu bili nizašto krivi. Za nama je ostao čist trag. Mi Hrvati iz Srijema, Banata i Bačke, nemamo se čega sramiti, niti danas, 25 – 30 godina poslije naše golgote skrivati istinu o svemu što se događalo. Otrovna propaganda koja nas je mljela krajem 80-ih i početkom 90-ih godina i danas izvrće stvarnost i nas pretvara u “krivce”, a naše progonitelje i zločince koji su nam radili o glavi amnestira i veliča. Već odavno smo naviknuli na to, pa činjenica da na sve to naša Hrvatska reagira mlako ili nikako, nikoga od nas ne iznenađuje.

Bogu hvala što je nas Hrvate u velikoj većini poštedio mržnje i poriva za osvetom, ali mi je u isto vrijeme žao da nas nije obdario sposobnošću koja bi nam pomogla shvatiti one koji drugačije misle i osjećaju. Doista, možemo li ne upitati se: Što se događa u tim glavama i kakve tajanstvene sile mogu navesti nekoga da iz dna duše mrzi one s kojima dijeli životni prostor i zemlju u kojoj rađa, odgaja i podiže djecu i unuke?

Otkuda taj poriv za opravdavanjem i veličanjem zločina i zločinaca i uvjerenje o nekoj stalnoj i trajnoj “ugroženosti”? Čemu laži, izmišljotine i prekrajanje stvarnosti? Misli li tko da mu mržnja prema većinskom narodu može donijeti bilo što dobro – i do kada tako!?

 Umjesto bilo kakvog zaključka – jer postoje trenuci kad je bilo kakav suvisli rezime teško donijeti – evo teksta koji je nedavno objavljen na jednom portalu, pa neka čitatelji sami prosude o čemu se tu radi.

“‘Moja današnja emisija bila je i tužna i šokantna! Tužna jer se javila majka ubijenog redarstvenika, a šokantna jer se javila žena iz Borova sela i bez imalo empatije i poštovanja prema ubijenima vrijeđala! Tisuće poziva sam primio do sada, 300 emisija odradio ali malo tko me šokirao kao ta žena danas! Hvala svima onima koji mi svakodnevno daju podršku od RH do naše dijaspore da i dalje vodim i uređujem TV-Repliku na svoj način!!’  – napisao je na svome Facebook profilu urednik i voditelj kontakt emisije REPLIKA‘  Osječke televizije, Filip Kuštro.

Tema emisije koja je  emitirana u ponedjeljak 03. svibnja 2021. godine bila je ‘HOĆE  LI IKADA ITKO ODGOVARATI ZA MASAKR 12 REDARSTVENIKA?‘. Posebnost ove emisije u koju se  gledatelji javljaju  telefonskim  pozivima je da  u seriji sličnih emisija ima  razinu primjerene komunikacije i aktualnost i raznovrsnost tema  značajnih i bitnih za cjelokupni društveni život u Hrvatskoj.

Natpis na grobnici zločinca Vukašina Šoškoćanina koji veliča zločin, slavi zločinca i svojata hrvatsku zemlju – i to se danas u Hrvatskoj smatra “civilizacijskom tekovinom”

(Izvor za fotografiju: https://narod.hr/hrvatska/tko-je-bio-soskocanin-i-zasto-voda-pokolja-redarstvenika-ima-svoj-spomenik-u-borovu-selu)

Vezano za ovu temu i ovu emisiju izdvojiti ćemo dva poziva koja su ju obilježila.

U emisiju se javila i majka poginulog redarstvenika u Borovu selu i postavila pitanje ‘kako odmah uhvate ove što su pjevali u Borovu selu, a mi čekamo 30 godina, da netko odgovara, a nitko još odgovarao nije.

U vrijeme kada se događao masakr u Borovu selu, ja sa bila u Njemačkoj i tamo sam čula za to. Ovih dana kada se ta priča stalno ponavlja preteško mi je, meni je jučer srce htjelo iskočiti kroz usta, što da vam kažem. Ne mogu s tom boli da živim više i kad dođe taj dan ja nisam za ništa. Ubojice moga sina šetaju se Hrvatskom, a moj unuk je morao ići u Njemačku jer nije mogao tu dobiti zaposlenje. Unuk je fizioterapeut, radio godinu dana. Cijela obitelj je stradala u Domovinskom ratu.’

Nakon nekoliko gledatelja javila se sugovornica iz kako je rekla Borova sela.

‘Kao prvo, dete moje je jučer je bilo uznemireno zbog onih, zbog pesama i vikanja ubij Srbina, je li to nije sramota za jednu državu, a drugo, kako vama smeta Šoškočaninova ploča, tako i nama možda smeta i vaših 12 redarstvenika, a ko je njih poubijao, di su naši Srbi?

– Kako vaši Srbi?

– Naši Srbi!

– Gospođo draga, Srbi su ravnopravni sa većinskim Hrvatskim narodom, pa zar nisu tih 12 redarstvenika i vaši redarstvenici, vi živite u Hrvatskoj

– Ja živim u Hrvatskoj, ali di su Srbi koji su poubijani, vi pričate samo o 12 redarstvenika, a di su Srbi što su poubijani u Hrvatskoj?

– A protiv koga su ti pobunjeni Srbi ratovali, pa je li vi živite u Srbiji ili Hrvatskoj

– Živim U Hrvatskoj, ne živim u Srbiji

– I što vi mislite da niste ravnopravna kao svi drugi

– Nisam jer nemam prava nikakva, gdje god odem ne dobijem posao kao nacionalna manjina…

– Nacionalne manjine imaju jednaka prava kao i djeca poginulih hrvatskih branitelja, počevši od prednosti pri zapošljavanju

– Nemoj da lažeš,…

– …stoji u zakonu da osobe s invaliditetom, pripadnici nacionalnih manjina i djeca poginulih hrvatskih branitelja…

– Nije to istina, nije, to je laž….

– Gospođo je li vi živite u Hrvatskoj ili u Srbiji, koja je Vaša domovina?

– Ja živim u Borovu Selu, ali moja Domovina nije Hrvatska, ja volim Srbiju…’

Nakon ovakvog odgovora voditelj je završio razgovor uz opasku da ovakvi stavovi najviše štete pripadnicima njene nacionalne manjine, a sva pitanja   vezana uz prava nacionalnih manjina, neovisno o kojoj se radi primjenjuju se na isti način putem zakona koji vrijede za sve.”

(Vidi: https://dugopolje.org/video-javila-se-iz-borova-sela-u-emisiju-i-rekla-da-hrvatska-nije-njena-domovina-da-voli-srbiju/)

Može li tko zamisliti, primjerice, da se ovakav razgovor odvija u eteru neke TV ili Radio postaje u Srbiji ili Vojvodini između srpskog voditelja i nekog pripadnika hrvatske manjine? Može li?

 Nije li tužno i porazno za sve nas, pa i za samu srpsku manjinu u Hrvatskoj, da nakon svega kod nas i dalje neki ostaju zadojeni istom mržnjom i željom za destrukcijom, jednako kako je to bilo prije 30-ak godina, u vrijeme dok su napadali Hrvatsku, ubijali, palili, rušili, pljačkali, silovali?

 Kako to da je od ukupno 21. manjine koja živi na području Republike Hrvatske njih 20 zadovoljno svojim položajem, ne smatra se ugroženim i prema ovoj zemlji se odnosi kao prema vlastitoj kući i domovini, a samo dio jedne jedine među njima kronično ogorčen i uvijek za sebe traži neka posebna prava?

 Je li došlo vrijeme da javno i otvoreno postavimo ta pitanja ili ćemo kao i do sada poput nojeva glave zavlačiti u pijesak?

Cijelu emisiju možete pogledati na videu: https://youtu.be/ZXhwc5Z2zEs

Snimka izjave građanke iz Borova Sela: https://www.facebook.com/messenger_media/?thread_id=100000535450669&attachment_id=832297840692055&message_id=mid.%24cAAAACECyjvF_b4ciU15PkHNlpxHs

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema