Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Siguran sam da znate za poznati roman i film Horacea McCoya koji je objavljen 1935., a koji kroz jedno plesno takmičenje opisuje teške godine gospodarske krize koja je u SADu počela krajem 20tih i početkom 30tih godina 20. stoljeća, da bi završila kroz Drugi svjetski rat. Ta priča govori o borbi malog čovjeka, para, za preživljavanje, nadanjima razočarenjima, upadanjem u beznađe i na kraju željom za suicidom, jer i konje su ubijali u najtežim životnim prilikama. Eto, samo kratko o naslovu.

U zadnjim tekstovima bavim se hrvatskim narodom, njegovim licem i naličjem, njegovom lijepom stranom koja ga je održala do danas usprkos padovima kroz povijest. Pritom obrazlažem i politički razlog fenjera na listi ekonomija EUa. Pa evo, obrazlažem slike, s lijeva na desno. Osnovnu, gornju sliku, obrazložit ću u nastavku ove kolumne, a sad o ove tri slike ispod nje. Prva slika je misao koju je izrekao jedan šeik, a zatim dvije druge slike koje prikazuju grubu reakciju nezadovoljnog naroda jedne nove ruske države koji svoje nesposobne političare bacaju u kante od smeća. Gruba reakcija naroda, koju ne podržavam, ali mene se ne pita.

A sad na naše aktualne teme.

Amerika je konačno raščistila sa svojim starim predsjednikom Trumpom koji se obrušio na sve američke nacionalne vrijednosti i ugrozio demokraciju u toj državi. Arogantni nastupi, ignoriranje savjetnika i struke, koštali su Ameriku života mnogih koji su umrli od COVID19, jer Trump je negirao epidemiologiju pa i Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Moć koju je dobio kroz status predsjednika države održavao je svojom arogancijom kojom je na svoju stranu dobio čak i brojne sljedbenike, što otvara problem i pitanje, tko su takvi građani Amerike. On je odletio ali njegovi istomišljenici su ostali. Da, živimo u svijetu i uvjetima opće dominacije kapitalizma, ali kapitalizma sa mnogo lica i bez opcije nekog drugog društveno-političkog oblika. To je sve ok, ali problemi koji prate svjetski kapitalizam i demokraciju traže hitna rješenja. Kao što sam u prošlom tekstu rekao, promjene životnog stila i tržišta rada novog je oblika. To je američko-engleski političko-ekonomski oblika života i rada, a dolazi pod nazivom Poduzetničko društvo koje nudi i dobro i loše. Kako će se EU postaviti prema tome tek ćemo vidjeti. Očito je da su neki svjetski subjekti, tajni ili polutajni, odlučili da državi uzmu klasičnu ulogu vlasti i prenesu je na poduzetništvo, dakle, na ljude, a kako će to biti teško je pretpostaviti.

A što to znači za Hrvatsku?

Kao što pokazuje gornja slika, neku večer, gđa. Pastorčić u RTL „Direktu“ imala je gosta na temu obnove potresom razorene Banovine. Lijepo je bilo slušati njenog gosta, čovjeka od struke, koji upozorava da obnovu Banovine treba bitno razlikovati od Zagreba, odnosno, Banovina treba dobiti novo lice. Klasična obnova kuća neprihvatljiva je. Da, posebna je vrijednost svake ugroze preokret na boljitak. Dobre sugestije dao je gost emisije „Direkt“ koji je, u najkraćim crtama, prezentirao ideju nove Banovine. Banovina bi trebala postati novi regionalni centar razvoja Hrvatske koji bi privukao mlade obitelji, posebno poduzetnike i to one više kategorije usluga, a gradnja i obnova bi trebala biti primjerena području koje je trusno i potencijalno potresno. Takva razmišljanja struke, sugestije i prijedlozi ono su što treba Hrvatskoj, ali da li to politika čuje, bojim se za sada ne čuje. Hrvatska treba novo lice, vladavinu struke umjesto vladavine nepovezanih zakona, vladavinu sustava i nadzora, što će u prvi plan staviti sve one koji su se u ovom stanju kaosa naprosto povukli u svoje kabinete i domove iz kojih istražuju i rade, ali sve besplodno.

Nije Hrvatska neuljuđena država niti su Hrvati divljaci pa da svoje nesposobne političare bacaju u kante, kao što se to radi u nekoj novoj ruskoj državi, a po društvenim mrežama kruži film o tome. Hrvatska mora izgraditi komunikacijski sustav „bottom up“ i „top down“ u kojem znanje, znanost i struka imaju presudno mjesto, servisiraju nacionalnu politiku koja ih mora uvažavati. Nažalost, naš politički sustav posve je zanemario struku i pouzda se u svoju administraciju u kojoj, usprkos pojedinaca koji su doktorirali, one prave struke i znanja potrebnog za promjene, nema. Nadalje, umjesto znanja i struke imamo političke sukobe pa cijeli politički sustav Hrvatske funkcionira po sistemu „anti protivan“, svi protiv svih. Odnosno, bilo što kada predlaže vladajuća elita, oporba negira i sotonizira, a kada oporba predlaže onda nailazi na ignoriranje vladajućih,,, a sve na štetu naroda i hrvatske države. Pa dokle tako gospodo političari? A onda, jadan Plenky, okružen sa 2-3 kvalitetna člana Vlade, na sebe naprosto mora preuzimati mnoge obaveze te ga se vidi u javnosti kao autokratu. Sve skupa nije dobro. Cijela naša politička scena ne ulijeva povjerenje.

A kako to vidi narod?

Kao kršćani naučili smo od Krista da samo muka vodi ka dobru. Stoga se pitam, kako u ranijim tekstovima o hrvatskom narodu i Hrvatima kao pojedincima, tako i sada, na tom hrvatskom križnom putu gdje smo mi Hrvati. Razna su mišljenja znanstvenika o dobroti u čovjeku, od mišljenja koja govore da čovjekom dominira zlo, kao ono poznato „Homo homini lupus est“ (Thomas Hobbes), pa do mišljenja da čovjekom dominira dobro od rođenja kao misao Francois Marie Arouet de Voltaire: „Čovjek se ne rađa sa zlobom; on takav postaje, kao što postaje bolestan.Na tu temu dobro je pročitati kolumnu kolege prof. dr. sc. Zlatko Miliše „Teška vremena kao izazovi i/ili prilike da postanemo bolji ljudi“ (www.hkv.hr), a ja ću koristiti neke misli iz njegovog teksta i dati svoj komentar. Vezano za dobrotu u čovjeku mudri američki Indijanci imali su misao izvučenu iz priče o vuku pa se kaže: „U meni su se odvija bitka između dva vuka. Jedan vuk je zao, pokvaren, pohlepan, bahat, a drugi je dobar, skroman, darežljiv, iskren. Koji vuk će pobijediti?“ pa zaključuju: „pobijediti će onaj kojeg hraniš“. Dakle, hrvatsko čovjek oblikuje se prema „hranilici“, odnosno, vanjskim i unutarnjim utjecajima koji utjeću na njegov profil. A što oblikuje dobrog čovjeka? Po mom mišljenju, kao i mišljenima mnogih uvaženih imena, samo muka, teški rad i usponi nakon padanja. U knjizi „Čovjekovo traganje za smislom“ Viktor E. Frankl kaže: Iz ruševina se najbolje vide zvijezde“, a Sofoklo je tu misao preoblikovao kao nama prihvatljiv savjet: „Tko nije ništa pretrpio, ne smije me savjetovati“. Dakle, Hrvat koji cijeli svoj život prolazi kroz patnju, nije glup, sve vidi, i sa pravom želi bolje, ali je pitanje možemo li, a ako zaključimo da ovako ne možemo do boljeg, onda slijedi pitanje „što nam nedostaje da idemo dalje do cilja koji smo postavili?“. Ali, mi smo i formalno država bez cilja pa je svaki put dobar, a to smo naučili čak iz priče „Alisa u zemlji čudesa“, ali dokle tako? Svi vidimo, da se sa jedne strane Hrvatska polako razvija, a sa druge, u odnosu na sve druge, tonemo bezglavo, pa se pitam koji je smisao svega ovoga u čemu smo. Kako psihoterapeutkinja Lou Ann Smitk kaže: „…život je potraga za smislom, a opasnost je u čekanju i/ili nereagiranju na životne drame kroz koje prolazimo. Ljudi nespremni za promjene su poput stolice za ljuljanje. Neprestano će vas držati u pokretu, ali vas nikamo neće odvesti“. Odnosno, da li je naša politika toliko nesposobna da stalno traži izlike? Pa kako kolega Miliša kaže: Rekao bih da se u nevoljama i teškoćama pojavljuju tri tipa ljudi: prvi su oni koji su bili s nama u teškim vremenima, drugi su oni koji su nam okrenuli leđa, a treći oni koji su umnogome odredili naša teška vremena. Obzirom na stanje u Hrvatskoj, ja bi malo pojednostavnio njegovo viđenje pa bi rekao da, barem u politici ili bliski njoj, imamo (1) ljude koji ne znaju, a imaju moć odlučivanja, (2) znaju ali nemaju moć odlučivanja, i na kraju (3) znaju i imaju moć, ali su podređeni neznalicama. Ona važna grupa „znaju i mogli bi“ u ovakvom okruženje negativne kadrovske selekcije povukla se i samo su promatrači. Unutar te grupe imate grupu koja se uljuđeno bori za boljitak Hrvatske, bori se pisanjem, kao i drugu grupu koja je posve pasivna i pomirena u nemoći, a sa čime se ne slažem. Ljudi od struke, kolege, pišite ako ste pismeni, jer znanje i glas naroda nam je nasušna potreba.

Hrvatska politička elita, kao i svi, trebali bi shvatiti da znanost koja je uškopljena i stavljena u lance politike ne vrijedi ništa. Misao znanstvenika mora biti slobodna, a pristup svemu kritički, što je istaknuo i Aristotel kada je kazao: “Mudrom čovjeku se ne smije naređivati nego on treba da naređuje. On ne treba da slijedi druge nego manje mudri trebaju da slijede njega.” Stav „tko nije za nas taj je protiv nas“ imali smo u bivšoj komunističkoj Jugi, zato smo je i srušili, ali kao da još uvijek vlada,,, nažalost.

Ono što sam na početku rekao, u svakoj ugrozi, potresu, epidemiji, ratu, treba naći dobro i to razvijati. Samo tako ide se u razvoj. Tako su uradile Njemačka i Japan, kao i mnogi, kako države tako i kompanije. To je kvaliteta koju treba Hrvatska. Da, nažalost, Hrvatska nema leadera, nakon Tudžmana nitko nije bio niti blizu, a hoće li se pojaviti, ne znam, ali sumnjam, dakle imamo što imamo, a dalje, i to puno bolje i brže, moramo. Evo, i sam COVID19 ima dobru stranu, a za što je naša heroina prof. dr. sc. Alemka Markotić rekla jednom prilikom: „U situacijama kao što je ova svi bismo trebali razmisliti o prioritetima u životu. O tome da budemo bolji jedni prema drugima i da nam materijalne stvari ne budu najveći prioritet na svijetu. Ova situacija će raščistiti puno toga“. Da, svaka ugroza, korona, potres i slično, utječe na zlo koje onda ispliva, a koje smo prikrivali. Hrvatska je kroz povijest imala česta razdoblja zla i ugroza, ali kako je veliki Seneka rekao: „Nevolje ne možeš izbjeći, ali ih možeš nadvladati“, pa se pitam, jesmo li dovoljno patili, ili pak za preokret na bolje trebamo još? Bilo kako bilo, svi na putu za boljitak nacije moramo početi od sebe i preispitati sebe. Kroz to ćemo naći mnoge odgovore pa ćemo se susresti sa mladim ludim dobom u kojem smo ludovali, nakon čega slijedi doba zrelosti, negdje nakon 45 godina života. Pritom važno je pitanje našeg odnosa prema čovjeku, kao i prema zajednici. Kao i u životu, sve što loše radimo doći će na naplatu, samo dok smo mladi to ne shvaćamo, a kada je Hrvatska u pitanju, pitam se jesmo li konačno odrasli?

Iako je suosjećanje sa nekim tko pati u smislu „posve te razumijem“ zabluda, jer tuđu bol nikad ne možemo preuzeti, ipak empatija i ljubav prema čovjeku ispravan je put, kako nas samih, tako i cijele hrvatske nacije. Veliki Učitelj prof. dr. sc. Tomislav Ivančić rekao je: „Nauči misliti velike misli. Nauči govoriti velike riječi. Nauči biti svijetao. Donosi svjetlo svojim riječima. Donosi svjetlo svojim mislima. Donosi svjetlo svojim djelima. Budi svjetiljka koje ne osvjetljuje samo sebi put. Budi svjetiljka koja osvjetljuje put i drugima. Okružiti se dobrim ljudima i širiti mir, mudrost i znanje, obaveza je svih nas koji to možemo. Na tom putu stječemo dobre prijatelje koji su važan činitelj našeg života, vezujemo se za njih, kao da postaju dio naše obitelji, te stoga prijateljstvo treba razvijati i u njega ulagati. Jednom sam čuo izreku koja kaže: „Nije teško dati život za prijatelja, ali teško je naći prijatelja za kojeg ćeš umrijeti“, ali zar i to nismo prošli dragi moji branitelji,,, čuvali smo jedan drugome leđa i ginuli, pa se pitam što se još očekuje od nas da pokrenemo Lijepu našu i uvedemo je tamo gdje joj je mjesto u EUu, među najbolja? Kažu da smo temelj današnje naše hrvatske države, ali svaki temelj mora biti cijenjen i aktivan kod oblikovanja države, a gdje smo mi?

Čuvao nas dobri Bog

Vaš

Prof. dr. sc. Tihomir Luković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema