By Od mnogih nevolja, Hrvate i Hrvatsku, najviše muči – hrvatski jal ili hrvatska zavist!
Evo, to se najbolje vidjelo i prigodom ispadanja hrvatske nogometne reprezentacije, na čelu sa Zlatkom Dalićem, na Europskom prvenstvu.
Sve dok su pobjeđivali imali su nevjerojatnu potporu, od navijača i medija.
Kad su se vratili, bez medalje u Zagreb, u zračnoj luci Dr. Franjo Tuđman, dočekali su ih djeca i stariji ljudi. Nije bilo čak ni jednog političara i politikanta, čak nije došla ni Kolinda Grabar Kitarović…
Nakon toga krenula su pljuvanja i bljuvanja prvo po izborniku, a zatim i po igračima.
Jedan je čak objavio da je Zlatko Dalić slučaj za „psihijatra“!
Slično je bilo, samo obrnuto, na početku velikosrpske agresije, 1991.Tada je bilo malo ljudi koji su bili spremni oružjem stvoriti hrvatsku Državu, odnosno suprotstaviti se zločinačkoj JNA, Srbima, Crnogorcima i domaćim izdajicama.
Kad su branitelje ispraćali na prve crte obrane pojedini političari i politikanti, od tadašnjih načelnika, gradonačelnika i župana obično su govorili – Vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima!
Nu, kako se Domovinski rat i pobjeda bližila kraju sve je više bilo hrvatskih domoljuba, koji su na kraju besramno „nadglasali“ i one koji su bili prvi kad je trebalo!
Čini se da smo i u jalu i zlobi „svjetski prvaci“!
O tome je Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) često pisao i govorio.
Ali, očito ga, nismo shvaćali ozbiljno, pa se i u svezi toga neprestano vraćamo u krug.
Govorio je: „U Hrvatskoj se gleda prijekim okom ako netko umije prednjačiti, ako se netko hoće izdvojiti. Svatko svakoga vuče dolje, kad već sam ne može naviše. Tako su se neslavno slomili mnogi veliki pothvati, tako je u blatu jala završio mnogi tragični pojedinac. Jal je posljednje utočište i glavno oružje filistara, netalenata, lijenčina i onima ništ koristi.
Em smo Hrvati!“.
Ovaj veliki hrvatski i europski pisac uz ostalo je uočio da se u nas „hrvatskim jalom“ opravdavaju i razni i česti neuspjesi.
- „Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv“ – pojasnio je te dodao da kod nas „ništa nije lakše, ništa nije udobnije, ništa nije omiljenije nego osjećati se žrtvom, prikazivati se poraženim, nositi krunu neuspjeha.“
Znao je on „podbosti“ i hrvatsku inteligenciju, za koju je jednom rekao da „nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljacima“ te da „sjedi u zapečku, prede i spletkari u stilu seoskih babetina.“
Matoš je i te kako dobro znao da kad su sposobnosti sitne, energija ništavna, a obrazovanost provincijska da je svaka prepreka dovoljno dobar izgovor za klonuće, za predaju i za ravnodušnost.
Ovaj veliki pisac je sve to osjetio i na svojoj koži. Ljubio je Hrvatsku, ali su mu, kako netko lijepo reče, leđa bila išarana krvavim masnicama koje su mu udijelili naši vrli sinovi i to baš oni koje je on nadvisio za nekoliko kopalja.
Što se u svezi toga kod nas promijenilo?
Za nas je, čini se, jal postao opasniji i od same korone, na što nas je, kako smo istaknuli, upozoravao i Matoš, koji nije radio za vječnost, ali koji se u nju i te kako ugradio!
A pojedini političari su na svim područjima posebna sorta (svaka čast iznimkama).Naime, još prije stotinu godina sjajno je pojedine od njih opisao u svojim stihovima o hrvatski i slavonski pisac Josip Kozarac:
„Što god radiš-špekuliraj!
Što je pošteno- denunciraj,
što je dobro – falsificiraj,
što je lopovsko- protežiraj,
gdje se pleše – tamo sviraj,
gdje te neće – tu se biraj,
pa jednog lijepog dana,
eto tebe – velikog župana!“
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
