Podjeli

Čovjek je oduvijek zazirao od ružnog i nepoznatog; zbunjuje ga sve ono što se spontano otima njegovoj potrebi da se tom istom na bilo koji način približi. Jer uglavnom se plašimo svega onog  što nismo u potpunosti sagledali, ili se barem privikli se na neprivlačnost onog što nam je bilo izrazito odbojno, što nismo na bilo koji način doživjeli kao prijateljsko – unatoč tome što nismo naišli na očita obilježja nenaklonosti. Otuda, držim, kad govorim o pretjeranosti, dakle-fobijama, ponekad izvire i njegov panični strah od kukaca i pauka, ma kako oni bezopasni bili.

Naime, kad je riječ o strahu te vrste, posve je nevažna moguća stvarna prijetnja onoga čega se bojimo (u konkretnom primjeru otrovnosti ili pak boli koju bi nam ti mali uljezi mogli nanijeti), s obzirom da taj osobit oblik čovjekove bojazni izvire iz razumu neobjašnjivoga. Čovjeku koji pati od (tog tipa) fobije ne možete objasniti da se on nečeg ne bi trebao plašiti samo stoga što je to bezopasno, jer sama njegova svjesnost, uvjerenost da mu to mu ni na koji način ne može nauditi, nimalo ga ne oslobađa njegove bojazni. Drugim riječima: za nekoga tko se u tom obujmu pribojava primjerice kukaca, gotovo je potpuno irelevantno jesu li oni ili nisu opasni. Koliko god to možda zvučalo apsurdno, njihov je izgled taj koji presuđuje, odnosno uključuje “zvono na uzbunu”. Pritom kao da je neodlučeno tko u svojoj “prijetnji” prednjači, glodavci poput miševa, gmazovi, ili pak člankonošci poput pauka, odnosno o tome odlučuje učestalost njihove prisutnosti u čovjekovu životu, ili još točnije: životu čovjeka sklona toj vrsti bojazni. Što ih on rjeđe susreće, to mu se na njihovu neobičnost teže priviknuti. Njegova pak naviknutost na koju je pokatkad primoran prilikama, a što često izgleda kao kompromis, nerijetko je zapravo tek iznalaženje vlastite koristi, pa tada i zadovoljstva koje bi od toga mogao imati, ma kako bizaran oblik to ponekad znalo poprimiti.

Čovjeku bi se, pretpostavljam, bilo teže naviknuti na, primjerice, egzotičnost jednoga skakavca, kao povremenog posjetitelja njegovih prostorija, no kao kućnog ljubimca podvrgnuta njegovoj sprezi i hirovima, koji zapravo jedino na taj način u njegovu srcu može prisvojiti mjesto donekle ravnopravno onomu psa ili mačke. Dakle za nekog ‘fobičara’, pa čak i onog tko pripada skupini “običnih” promatrača, na tu i njoj slične vrste, nerijetko se gleda s podnošljivošću iz puke neizbježnosti, dok god su u statusu – čovjeku do kraja neprilagođenih.

U svojoj sićušnosti i spretnom migoljenju kojom ljudima ne dozvoljavaju (osim ponekih) da im se, kada bi to i željeli, približe, ta tanana, krhka stvorenja i sama iz opreza ili bojazni, uzmičući, priječe da ih se upozna. Razumljivo je da onaj tko ih se panično boji, takvu vrst bliskosti niti ne želi, štoviše u potpunosti mu odgovara da se od njega sklanjaju, jer tada ne mora sam od njih bježati, ili mu je barem tim činom stanovita uvažavanja njegove doduše lažne (nad)moći, ili pak činom njihove “razumne tolerantnosti”, njegovo vlastito uzmicanje uvelike olakšano. Kad bi imao priliku s njima živjeti na način kao što živi s mnogim insektima koji su njegovi neizbježni pratioci, premda ih se iz drugih razloga nastoji riješiti na sijaset više ili manje uspješnih načina, moguće bi s vremenom tu vrst fobije izbjegao, ili barem ne bi u tom opsegu bila prisutna.

Život koji potiho buja u jednoj mirnoj, dobronamjernoj stonozi, a koja nas može užasnuti kada je spazimo na stropu, u djeliću sekunde može postati potpuno nevažnim u usporedbi s našim iracionalnim osjećajem ugroženosti. Osjećaj gadljivost koji nas tada obuzme u stanju je u nama osloboditi sasvim dostatnu dozu okrutnosti da postanemo zaslijepljeni krvnici koji s jedne strane nježno otpuhuju mrava u meku travnatost okoliša, dok s druge udarcem prestravljeno presuđuju podjednakoj nedužnosti.

Čak i kad ne govorimo o tipičnim fobijama te vrste, dakle o čovjeku koji od toga ne pati, gotovo uvijek primjećujem njegovu malu nelagodu u neposrednoj blizini tih gmižućih ili letećih “zabadala” na koja u  gradu uglavnom ne nailazi.

Što ima toliko simpatičnije u bubamari negoli u stonozi ili možda gusjenici? Je li njena neupitna dražest što izvire iz ljepote oblosti i boja, ono čime nas osvaja? Za razliku od stvorenja kod kojih smo možda zaprepašteni nerazmjernošću udova, njihovom brojnošću, ili pak specifičnom složenošću njihovih tjelešaca. Budući da je u prirodi sve tako savršeno, ljude svikle na proporcionalnost koja u sebi nosi prepoznatljivu poruku snošljivosti po mjeri čovjeka, katkada može zbuniti svaka neobičnost koja od toga imalo odstupa.

STANKA GJURIĆ


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema