Dobar dan….

Jučer smo imali priliku vidjeti nešto, što nitko nikada, nije želio gledati. Bilo je to skidanje tornja s naše Katedrale. Sve je bilo dobro organizirano, toranj je skinut, s velikom građevinskom dizalicom.

Sve pohvale na izvršenom složenom poslu no samo se trenutak moramo vratiti 140 god. unazad kad je crkva dobila svoj konačan oblik.

Jučer je bilo jako složeno no nama je teško i zamisliti kako je tek bilo složeno izgraditi, postaviti te velike tornjeve, bez današnje moderne građevinske opreme.

Slično razmišljaju i građani stradali u potresu.

Oni se manje više snalaze sami. Dok vladajući gradom,smišljaju propise, donose zakone, dok se međusobno prepucavaju u čijoj je nadležnosti što, što je dužnost grada, što je dužnost države, oni čekaju da dođu na red. U međuvremenu strahuju od novog potresa, strahuju da se ne naruši napukli zid, strahuju otići iz stana, da im ga netko ne pokrade. Spavaju s jednim otvorenim okom uvijek spremni na bijeg, sa spakiranom torbom, sa samo nužnim stvarima. Danima zovu telefone službi za pomoć, no male je koristi od toga.

No pomoć je došla, ne od države, nije gradonačelnik poslao dizalice da skinu dimnjake. Pomoću dizalica šiša se drveće na Zrinjevcu.

Građanima su pomogli volonteri, obični građani, bez skupocjene opreme, ljudi koji ne čekaju propise, ljudi koji ne moraju već samo žele pomoći.

Došli su otvorenog srca, penju se po krovovima, ne mareći za opasnost, skidaju napukle dimnjake, postavljaju skinute crjepove, odnose šutu pomažu, na svakom koraku. To su statičari, alpinisti, građevinari svih struka,no prije svega to su ljudi.

Oni ne pitaju za police osiguranja, ne prebacuju građanima krivicu da nisu dovoljno ulagali, oni samo pomažu. U stradalim ljudima ne vide priliku za dobru zaradu već samo uplašene ljude, ponegdje stare i još bolesne. Razumiju oni, da je teško spakirati torbu i otići u Studentski dom, ostaviti sve što imaju, ostaviti mjesto koji su uvijek zvali Dom.

Oni su istinski heroji, ti ljudi daju sve a za uzvrat traže samo izraz olakšanja, na licima, onih kojima pomažu. Dvoje je ljudi poginulo, pali su s krova radeći taj posao, dali su najvrednije što imaju, dali su život.

Oni pak koji bi morali pomoći građanima, sastanče, prebacuju lopticu odgovornosti od jednog do drugog, šakom i kapom dijele obećanja, drže novinarske presice. Da je drugo vrijeme, da nema te nesretne korone, za vjerovati je, da bi već održali i koji seminar u hotelu Ambasador, u sunčanoj Opatiji, s temom: “Kako pomoći građanima stradalima u potresu u Zagrebu. “U jako skupim odijelima sa super dobrim plaćama , raspravljali bi treba li starcu u Markuševcu popraviti krov, je l’ je šteta 60% ili možda ipak samo 50%.Starci pak spavaju u garaži, ili kakvoj šupi,

koja je ostala čitava u dvorištu.

Nažalost, to je slika našeg društva, koje se stvaralo pored nas, dok smo mi ravnodušno gledali, kako se množe, uredi, koje treba obići, prije nego dobiješ savjet, a kamoli pomoć.

Ti beskrajni uredi, koje moraš obići da bi dokazao da je kuća ili stan tvoj, da je djed koji ti je ostavio zemlju za kuću, tvoj djed, da je njegov sin, tvoj otac. Šalju te od sobe, do sobe, ovdje dobiješ broj, tamo te upute u sobu na kraju hodnika iz te sobe vrate na početak.

Tako šetajući labirintom zakona i propisa i bezbroj soba, ostaneš bez novaca i živaca. I kad konačno izađeš iz tog labirinta shvatiš da u tim sobama sjedi upravo toliko ljudi koliko ima mjesta za stolice, često odeš neobavljena posla jer ti je falio jedan papirić, koji bi dokazao da si ti vlasnik svoje kuće.

I dobro je dok se ništa ne dogodi, ali samo 10 sekundi potresa, raskičilo je mnogo ljudi, pretvorilo ih beskućnike ili ilegalne stanovnike svojeg doma, umjesto pomoći, dobili su oznaku na vratima , i čekaju, da dođu volonteri, da pomognu.

Pomoć od onih koji bi trebali pomoći nisu dobili, oni se bave hortikulturom, pisanjem zakona i otvaranjem žiro računa za prikupljanje pomoći i donacija,nadaju se da će baš oni, odlučivati kome koliko i kada, treba pomoći.

Građani zatvoreni u svojim domovima, zbog pandemije, čine jedino što mogu, za sada, lupaju loncima, čupaju kosu, što je dobro, jer frizeri ne smiju raditi, i spremaju osvetu ali i slave svoje heroje koji se zovu VOLONTERI.

Njima i vama gdje god bili, u ovo prekrasno jutro, omotani ozonskim omotačem, koji polako istjeruje opaki virus i toplim zrakama sunca, koje nam daruje nebo, želim dobar dan….

Dragica Trumbetaš