By Pri dani proljeća 2018. obilježeni su bespoštednim sukobom Golijata i Davida – moćne Katoličke crkve i slabašnog začetka mislećeg dijela Hrvatske. David je pobijedio kao i u biblijskoj priči. Silni napor Biskupske konferencije da konačno ukine Ustav RH (čl. 41., st.1, koji definira Republiku Hrvatsku kao sekularnu državu) i da Bibliju nametne kao jedini zakon – urodio je potpunim krahom. Nisu uspjeli poderati Istanbulsku konvenciju i baciti je u koš za smeće. Prvi puta u povijesti Republike Hrvatske Crkva je pokušala direktno ući u vlast. Biskupska konferencija iskoristila je unutarstranačke sukobe u HDZ-u i s propovjedaonica krenule su imperativne poruke o masovnim javnim prosvjedima. Istanbulska konvencija poslužila je samo kao izgovor, jer taj akt u sumornoj hrvatskoj borbi puka za golu egzistenciju, nema nikakvog učinka. Svaki četvrti stanovnik Hrvatske je gladan i nikakva konvencija ne može ga nahraniti.
Vlada RH poslala je Istanbulsku konvenciju na ratifikaciju u Hrvatski sabor, a biskupi su pokušali anuliranjem ratifikacije iskazati snagu i nametnuti se kao kapitalni čimbenik hrvatske vlasti. Naizgled nevažni dio teksta te Konvencije iznjedrio je nepoštedan sukob. Kaptol je krenuo s najjačim oružjem – porukama ili bolje reći, zapovijedima s propovjedaonica svojim podanicima.
Jedan od niza glasnogovornika Katoličke crkve, mladi i agresivni Damir Stojić, studentski kapelan poručio je “griješnicima” koji izostanu s prosvjeda protiv Istanbulske konvencije: “Najmračniji krugovi pakla su rezervirani za one koji u vremenima moralne krize ostanu neutralni i suzdržani.” Glas Koncila pojačao je gromoglasnu poruku pitanjem: “Treba li uništiti hrvatski narod?” Glavni urednik nastavlja u tekstu o ratifikaciji Istanbulske konvencije: “Rodna ideologija, koja nema ama baš nikakvo znanstveno pokriće, prokazana je i od pape Franje, kao ideologija koja je uperena i protiv postojećih obitelji i unutrašnjih obiteljskih odnosa, ali i protiv budućnosti odnosno same opstojnosti braka i obitelji jer afirmira ekstremni individualizam”.
I onda slijede biseri biskupa Vlade Košića s mise u sisačkoj katedrali: “Naša vlada, i predsjednik i ministri, svojim prihvaćanjem Istanbulske konvencije pljunuli su nama katolicima u lice, ali još postoje i naši narodni zastupnici u Hrvatskom saboru koji ne smiju, ako su vjernici, dati svoj glas za tu ratifikaciju”. Biskup je Istanbulsku konvenciju nazvao zakonom. “Radi se o duboko nekršćanskom zakonu i, kako je rekao predsjednik HBK, oni koji to zlo podupiru sami sebe ekskomuniciraju iz Katoličke crkve…”.
SVE ILI NIŠTA!
Sve ili ništa? Ispalo je ništa! Pokušaj discipliniranja vlade i premijera Plenkovića strahom od ekskomunikacije iz Katoličke crkve nije uspio. Na puni angažman Kaptola i do sada najjaću i “najtvrđu” regrutaciju svojih podanika i priležeće ekstremne desnice – na zagrebačke ulice izašlo je po objavi policije, nešto više od 5.000 prosvjednika. Iako kaptolska strana tvrdi da ih je bilo čak 70.000, po objektivnijim “brojačima” čini se da je realna brojka – oko 8.000, zajedno s prolaznicima i slučajnim posjetiteljima Jelačić placa! S transparentima u rukama, bauljali su prosvjednici ulicama unezvjerenih lica, jer su biskupi poručili da je Konvencija zlo protiv čovjeka i strašna nepravda. Kolona je neodoljivo podsjećala na flagelante, skupine iz daleke prošlosti, iz vremena Svete inkvizicije. Slično zagrebačkom prosvjedu događalo se krajem 14. stoljeća u vrijeme najvećih epidemija kuge. U procesijama po blatnjavim su ulicama srednjevjekovnih naselja, skupine flagelanata (lat.: flagellare=bičevati) nosile teške drvene križeve i samobičevanjem do krvi tražili su oproštenje grijeha. Smatrali su da je kuga Božja kazna za griješno čovječanstvo i da će pokorom i molitvom izliječiti tu “crnu smrt”.
Anemična i bogobojazna procesija je završila bez ikakvog smislenog zaključka, jer golema većina, barem 90% prosvjednika, pojma nisu imali što je rodna ideologija i ima li je u Istanbulskoj konvenciji. Time je prvu otvorenu bitku za vlast u Hrvatskoj Crkva izgubila, ali nije izgubljen i rat. Bit će još bitaka, Biskupska konferencija želi sudjelovati u radu na Zakonu o pobačaju. Žele ga zabraniti, dakako! Imaju adut u rukavu – u mudrosti ministra zdravstva, Kujundžića. Sjećamo se njegove genijalne izreke da “jedan svećenik vrijedi više od 20 liječnika”. Njegov ministarski mandat obilježen je molitvenim bdijenjima ispred bolnica kojima se ti molitelji bore protiv pobačaja. Nema sumnje da će se rat nastaviti, da se mora dogoditi obračun zaostalih dogma iz ropotarnice daleke prošlosti s pametnim telefonima i s vizijom o umjetnoj inteligenciji. Ali, od ovog traumatičnog proljeća, pravila će se izmijeniti. Igrat će se otvorenih karata.
David je ovaj put pobijedio Golijata, ali nije mu pomogao Jehova kao u biblijskoj priči, nego buđenje hrvatske pameti, neminovni žrvanj vremena, nezaustavljiva znanost koja grabi u Industry 4.0 ili u 4. industrijsku revoluciju. To je trend automatizacije i izmjene dokazanih podataka u proizvodnim tehnologijama koji sve brže ulazi u svakodnevicu o kojoj smo mogli samo maštati. Ukratko; brzo izgledna i svjetlija budućnost. Ali ne za svakoga. Dok gledamo na TV i na ekranima telefona kako se znanstvena fantastika događa pred nama – Hrvatska se sve više zavlači u zatucano, tamno ozračje neznanja i okorjelih, nedokazanih dogma. Djeca nam se vraćaju iz škola uznemirena i zastrašena biblijskim pričama o potopu zlih krivovjernika i o sumpornoj oluji s neba kojim su sažgani griješnici u Sodomi i Gomori. U najkritičnijem vremenu odrastanja kad se stvara misleće biće brže nego ikad u životu, dijete mora slušati fantazmagorične iluzije o Zemlji ravnoj kao ploča oko koje se vrti Sunce. I kako je Eva nastala od Adamovog rebra. S druge strane zbunjuju ih znanošću dokazane, logične priče koje su u suštoj suprotnosti s onim što čuju od vjeroučitelja.
Možemo i moramo se ipak nadati da će razum, znanstveni dokazi i logika eliminirati močvaru srednjevjekovnog zatupljivanja. Istraživanje provedeno u 21 europskoj zemlji na mladim osobama (od 16 do 29 godina) pokazalo je da se kulturološki vjerski identitet sve se manje prenosi s roditelja na djecu. Kao da se odmah s njih ispere. Dok mladi u razvijenim zemljama, ali i u tranzicijskim, Češkoj i Estoniji (91%) s prijezirom odbacuju sve vjerske opcije i sve što nema dokazanu znanstvenu podlogu – tri države u Europi, Poljska, Litva i Hrvatska najdublje tonu u tamne dubine prošlosti. U Hrvatskoj se adaptiraju i masovno grade grandiozne, preskupe crkve s pratećim objektima, a diljem Europe crkve se zatvaraju, ruše se ili prenamjenjuju u nešto drugo – šoping centre, skladišta ili diskoteke. I u stožerima kršćanstva, u Italiji i Španjolskoj, sve je manje vjernika na misama, posebice na ispovijedi. Čak i tvrdi vjernici ne vjeruju više u rituale stare stoljećima, u dim tamjana, svece i u vanzemaljska čuda. Drvene klupe u crkvama zjape prazne. Poznavatelji prilika tvrde da će se u bliskoj budućnosti u Europi rušiti preko deset tisuća crkvenih zgrada i pratećih objekata. Ta vrsta građevina više nije isplativa. U razvijenim zemljama religija je pri kraju snaga.
Katolička crkva prvi je puta javno bacila rukavicu hrvatskoj vlasti i izašla na brisani prostor političke scene. Uspavana u materijalnoj sigurnosti i hedonizmu svećenstva, možda nije svjesna upitnosti svoje pozicije u društvu. Slaba točka Kaptola u slučaju još ponekog poraza opasnost je od revizije Vatikanskih sporazuma kojima s praznih stolova hrvatskog puka biskupi plijene posljednje mrvice kruha. U tom slučaju gubitak milijarda gore je od najgoreg što bi se moglo dogoditi prebogatoj Biskupskoj konferenciji, jer bogatima nikada nije dosta.
MRAČNI SREDNJI VIJEK
Hoćemo li u mračni srednji vijek, u dubine paklenih muka i plamtećih vještica na lomačama, u vječnu vatru tamo gdje vlada Lucifer koji se od anđela pretvorio u zlohudu Sotonu? Hoće li opet griješni puk biti kažnjen epidemijama kuge, kolere, bijede i preranog i masovnog umiranja? Srednji vijek je bio obilježen epidemijama teških boleština za koje je velikim dijelom kriva i Crkva. Stoljećima su pape i biskupi zabranjivali svaku znanost, među ostalima i medicinu. Kazne su bile drakonske i uvijek su završavale smrću u mukama. Bez tih zabrana, lijekovi bi se pronašli stotinama godina ranije i ulična bičevanja flagelanata ne bi bila potrebna. Broj žrtava od kuge oko 1350. godine bio je strašan – oko 50 % stanovništva! U Europi je tada bilo 75 milijuna ljudi, više od 37 milijuna stanovnika pomrlo je u mukama zbog crkvenih struktura koje su zaustavile znanost. Nije potrebno tomu dodavati i oko dva milijuna lomača na kojima su tijekom nekoliko stoljeća izgorjele griješnice i griješnici. To nije samo smrtni grijeh nego i neprocjenjivi, najveći zločin u cijeloj povijesti čovječanstva. U relativnom odnosu to je daleko veći zločin nego što su prouzročila dva najgora totalitarna sustava zajedno; fašizam i komunizam. U usporedbi s današnjicom kad Europa ima blizu 750 milijuna – pomrlo bi nas oko 375 milijuna (50%).
Nalazimo se na prekretnici, jezičak na vagi pleše, apatični puk u nadi boljega u onom zagrobnom životu izgubio je sve kriterije i slučajnost može prevagnuti na jednu ili na drugu stranu. Pobjeda Kaptola i stvaranje Katoličke Hrvatske izgledna je zbog stalnog odljeva stručnjaka i mlade snage u inozemstvo, pa znanost, logika i “kolektivna pamet” nestaje s općeg plana Hrvatske. Ostaje samo nada da će ipak svjetlo pobijediti tamu, da će nam ono malo hrvatske pameti što je ostalo ipak omogućiti da opstanemo. Nekada se i nejakima posreći. Sjetimo se da je Andrej Plenković neosporno najgori premijer u najgoroj vladi Republike Hrvatske, da nije u svom mandatu napravio – ama baš ništa osim silnog uhljebljivanja njemu podobnih – ali da je taj isti Plenković ipak stao u obranu razuma. I da je on onaj David s početka ovog teksta, pobjednik prve otvorene bitke u nejednakoj borbi protiv moćne i prebogate Crkve. U ovom vremenu, ništa manje opasnom od 1991., Plenković je digao ruku i bar za trenutak zaustavio mračne sile.
Pitanje je hoće li izdržati u novoj bitci? Protivnik je naoružan do zuba, mora u Zakon o pobačaju ubaciti svoja mjerila; žene su i tako “drugotna bića”, stvorene samo da rađaju i da služe muškarcima. I konačno – moraju zabraniti pobačaj!
Pa, kako god je naš premijer mnogima još jučer bio odbojan i neprihvatljiv (i autoru ovih redova!) – danas pred njim moramo skinuti kapu.
Anno Domini MMXVIII. Saša Radović
