By Uvod u prvu (odlučnu) bitku
Iako mediji nisu značajno popratili ono što se prije nekoliko dana dogodilo, sigurno bi široj javnosti u Hrvatskoj trebalo biti jasno da je u Dubrovniku donesena možda odluka stoljeća (za sad), po pitanju Tvrđave Imperijal na brdu Srđ, koja je bila napadnuta 6.12. 1991, godine, a da je branitelji Grada nisu uspjeli obraniti, Dubrovnik bi zasigurno doživio sudbinu Vukovara. U pitanje bi došla i cjelovitost, i opstanak Hrvatske!
U miru je kasnije cijeli taj neosvojeni plato prepušten stranim „investitorima“ za šaku škuda, kako bi se na njemu napravilo tobože golf igralište. Može se donekle razumjeti da smo u poslije ratno vrijeme bili „siromašni“ i prihvatili investiciju na trećini tog prostora, ali ne i da se u boljem vremenu sramotnom nezakonitom odlukom (Sanader-Šuica-Bosnić & Dubrovački dogovor), prepustio potpuno, sa 100 he, prerastao na čak 350 ha, i to za sitne novce (55 kn za metar). Tko je u tolikom medu umočio prste, primio poklone, kome sve i što obećano ne treba spekulirali, ali svi akteri priče su uglavnom debelo potkoženi poštovani članovi naše zajednice, koji su nas nagradili tako što bi građani financirali infrastrukturu vezanu za ovaj projekt u visini oko 80 % njegove vrijednosti. Trebali smo napraviti jednu hidroelektranu u podzemlju rječice Omble, kojoj bi glavni sadržaj bilo vodo-akumulacijsko jezero, što bi omogućilo velike količine raspoložive vode, čak i u najsušnijim mjesecima, dostatno za još jedan grad iznad grada Dubrovnika. Hrvatska? elektroprivreda iz nekih razloga, a sve više vidimo da se tamo radi o privatnim interesima, tvrdo je naumila uzeti za tu namjenu ogromni kredit od Europske banke za razvoj (EBRD), ali nakon razgovora vodstva i stručnjaka Banke na tribini s građanima Dubrovnika, otišli su mudro, glavom s obzirom, shvativši kako bi svoje sudbine opteretili pogubnom odlukom na račun svih nas u Dubrovniku i Hrvatskoj, uvalivši nas Hrvate, ovako već prezadužene, do grla u “govna“.
HEP je prethodno na naš račun napravio skoro kilometar dugi tunel ispod Srđa, za koji kažu da je trafostanica, u čemu ima istine. Trebali smo platiti također rekonstrukciju, i veliko ulaganje u vodovodni tunel, kojim bi taj “Golfograd” opskrbljivao vodom, tako da bude zaštićen (tunel) od kancerogenih pesticida, kojima bi bio izložen, kao i svi mi, s obzirom na malu udaljenost područja primjene pesticida od Grada, kako to struka dokazuje.
Preskočimo ulaganje u električne stupove i vodove, ali “investitori“ su, vjerojatno svjesni upitnosti projekta, pokušali što više iskoristiti stanje, uz potpunu potporu gradonačelnika Vlahušića, tako da su pod prijetnjom vraćanja Tvrđave u tobože prvobitno stanje, s jedne strane u projekt stavili cijelu novu etažu ispod zemlje, koje nikad nije u povijesti bilo, a s druge strane tražili da se sruši postojeći toranj Hrvatskih Odašiljača i veza, i da OiV naprave sebi negdje novi. Smetao je “vizuri“ upravo taj na koji su branitelji, 1991. godine (onako raketiran i srušen) podigli zastavu Republike Hrvatske. Zastava koju su tad podigli pokojni Antonio Žanetić i danas živi Darko Vukušić slala je poruku građanima opkoljenog Grada da su još uvijek sigurni, i da ih branitelji nisu prepustili na milost i nemilost onima, koji su se s neprijateljima dogovarali o predaji.
Ako bi se držali struke, mogli bi zaključiti da se ovdje radi o dvonamjenskom objektu, pogodnom za korištenje u mirnodopske svrhe, u izvanrednim i ratnim okolnostima, što iziskuje posebno pojašnjenje, o čemu nećemo ovaj put.
Djelovanja napadača i branitelja
U Dubrovniku 2015, godine osnovana Udruga branitelja Dubrovnika, s obzirom na najveći broj dobivenih glasova za predsjednika je izabran Marko Mujan, a za potpredsjednike Dubravko Čikor i Boris Bečić. Udruga je odmah pokrenula inicijative da se makne nekakvo spomen obilježje, tobože braniteljima, napravljeno od ogledala, staklenih perli i obloge na metalnoj konstrukciji u kojoj je bio video rekorder i neka tehnika za projekcije, koje su se povremeno vidjele na staklenim perlama. Projekt je osmišljen, kao zlatna koka, tako što je njegovo godišnje održavanje koštalo i do 400 tisuća kuna, a ono periodično trebalo je koštati čak 800 tisuća kuna, za što se svake godine mogao napraviti pravi spomenik od kamena. Prešavši u besmisao i postavši ugroza za mozak i živote prolaznika, nedavno je uklonjen i na njegovom mjestu će biti podignut novi, pravi pravcati, kameni Spomenik svim braniteljima Dubrovnika.
Jedna od inicijativa, koju je UBD pokrenula bio je Zahtjev da se raskine ugovor s koncesionarima nad Tvrđavom Imperijal i ona vrati Gradu, te po tom obnovi u cijelosti, i bude Muzej Domovinskog obrambenog rata uz prateće sadržaje unutar i oko nje, s prethodno napravljenim dostojnim Križnim putom od podnožja do na vrh Srđa na kojemu se nalazi Utvrda i odašiljač OiV – za nas Toranj Slobode.
Uvidjevši da se u bitku za Srđ uključuju Branitelji, “investitore“ netko savjetuje da je odnio vrag šalu, i da trebaju krenuti u napad prije nego se začuju kako evo zore.
Bočno se poziva predstavnike braniteljskih udruga na sastanak, kako bi se izgladilo i primamljivim ponudama “kupilo“ potporu projektu. Gospođa Maja Brinar Frenkel sa suradnicima nije očekivala da će naići na žestok otpor nekih od predstavnika branitelja, najteži orah su bili predstavnici UBD. Petar Mišo Mihočević im je tom prigodom oštro rekao da neće oni odlučivati što će u Tvrđavi biti nego mi. Nuđeno je da se za uzvrat našega pristanka na rušenje tornja OiV, Muzejski prostor izbaci iz Tvrđave i napravi u temeljima tornja, s tim da bi onda ispred njega “investitor“ napravio svoj Muzej, kako je rekla Brinar Frenkel po ugledu na muzej holokausta kakav je vidjela u Izraelu. Mujan joj je odgovorio, kako poštuje žrtve holokausta, ali da je u ovom slučaju u pitanju rat za obranu Dubrovnika i Hrvatske, i da je ovo spomen na naš holokaust. Ucjena je bila takova da se trebalo prihvatiti ili preseljenje, ili smanjenje prostora sadašnjeg Muzeja Domovinskog rata na dvije i po lađe, dok bi u pola bili zahodi restorana. Dogovarano je s pojedincima, iza naših leđa, da u jednoj lađi bude suvenirnica, koja bi financirala branitelje, one uvijek gladne novca. Kombinacije su se redale. U jednom trenutku, nakon propalog sastanka s “investitorima“ na scenu stupa gradonačelnik Andro Vlahušić i saziva forum braniteljskih udruga, a u jeku uzavrele rasprave Marko Mujan ga naziva kriminalcem i lažljivcem, što ovaj nije osporio, ali je ta provokacija izazvala strahovitu ljutnju i navela ga da se izda i kaže… Uvijek vi Mujane i vaša Udruga branitelja, mislite da svi trebaju poštovati vaš stav, a što ako se sad sve braniteljske udruge proistekle iz Domovinskog rata u Dubrovniku okrenu protiv vas, i prihvate iseljenje iz Tvrđave. Bio je to signal za uzbunu jer su uz UBD ostale samo udruge, kojima su bili predsjednici Zvonko Koštro i Stijepo Gudelj. Sve ostale, koje su prethodno potpisale zahtjev za raskid koncesije s “investitorima“ prihvatile su sramotni prijedlog, što je na portalima ishitreno potvrdio prokurator Ivan Kusalić.
Najteža odluka
Pobijeđeni smo i preglasani, izgubili smo boj, izdani, ostavljeni, svjesni da nikad više neće biti Imperijal u našim rukama ako se dogodi što se dogodilo, krvareći u duši sjeti se čovjek poginulih, onih koji su, kao Ivica Devčić za cijeli život vezani uz krevet i tek sat vremena dnevno uspravljeni na kolica, i kaže sebi… zar ćeš u miru pokleknuti a oni su te spasili i ostavili te da dišeš za njihove snove. Svi članovi Izvršnog odbora UBD stali su uz predsjednika, Robert Anđušić izjavio da malodobni branitelji neće popustiti pritiscima, Maro Masle predlože da dignemo zastavu Republike Hrvatske na Toranj i pokažemo kako ga nitko neće nikad rušiti, što smo jednoglasno prihvatili. Ivica Hapan je rekao kako se gore spreman vezati lancima pa neka ga mehanizacijom skupa s tornjem uklone, sigurno je da ne bi ostao sam.
U tim trenucima predsjednik Gradskog vijeća Mato Franković, za kojega se držalo da je na “suprotnoj strani“, poziva sve braniteljske udruge Grada da se izjasne jesu li za ostanak Muzeja u Tvrđavi ili seljenje u bastion (temelje tornja). Bog nam je onda pomogao i dao snage. Treba ponovo Svesilnom zavapiti i pružiti obraz, pa neka istaknuti među braniteljima odluče hoće li po njemu odvaliti šamar, ili ga čistim okom pogledati i pružiti bratu ruku. Slijedili su razgovori, prvo sa svim ostalim braniteljskim udrugama, koje do tad nisu bile u igri, a ni u milosti. Za tjedan dana treba razgovarati sa svima, privoljeti i Mladena Jurkovića i malodobne branitelje, ONB, Grofove… Na kraju ovoga pisma vidjet ćete one predsjednike, tadašnjih Udruga, koje su rekle da je sad Dosta!!!
Prolomni trenutak u okupljanju nove većine bilo je kad nam se, nakon ozbiljnih konzultacija unutar udruge i među populacijom dubrovačkih muslimana, u potpori pridružila i Udruga Bošnjaka branitelja Dubrovnika. Shvatiš da oni cijene djela, i osjetiš kako dolazi do odlučujućeg trenutka. Treba ići na Korčulu u Konavle, Metković, prometna nezgoda, umor, bljesak sunca, nailazi župan Nikola Dobroslavić, nudi pomoć, djelatnici MUP-a uredno odrade uviđaj, vozilo uništeno, plati se kazna, ali glava je na ramenu. Na sjednici Gradskog vijeća tri i po sata traje diskusija ali na kraju, kad je trebalo odlučiti da gubimo Srđ, izlazi pred vijećnike jedan od naših novih suboraca iz ekipe Srđ je Grad, Maro Kristić, Ljubo Nikolić, Ivan Viđen, i krene listati odluke braniteljskih udruga koje su za i protiv. Uslijedilo je Iznenađenje, “koncesionar“ nema više nadmoćnu većinu i Predsjednik GV govori da odluku treba odgoditi. Dobili smo na vremenu, i pred narednu sjednicu Gradskog vijeća najavili, nije tajna, surađujući s braniteljem Leom Kleškovićem iz redova tzv. Srđevaca , dolazak pred Gradsku vijećnicu. Iz medija su zvali, pitali koliko nas dolazi, jesmo li najavili prosvjed. Odgovorili smo da bi neki voljeli da tamo napravimo “gaf“ i da se ponovo netko bez namjere, kao što je to bio slučajnošću napravio naš Nikša Miljas, podigne “na zadnje noge“ i izazove, nekima poželjan “nered“. Rekosmo da će se okupiti nekoliko prijatelja i tako je bilo, s nama je iz Zagreba došao Hasib Alibegović Ale, podižu ga u kolicima suborci onih nekoliko skalina pred ulazom. Dio vijećnika i Predsjednik su nam prišli i pružili ruku, neki prolaze bez pozdrava. Ponovo isti pokušaj preuzimanja, ali naš saveznik Srđevac se pobjedonosno diže na noge držeći dvostruko deblju hrpu papira potpore za ostanak Muzeja u Imperijalu, od one na kojoj su ostali dosljedni “protivnici“. Najveću ljutnju i čuđenje, kod bivšeg gradonačelnika Vlahušića, izazvala je neobavezujuća potpora Udruge branitelja HOS-a Sarajeva. Naše braće po otporu i sličnoj sudbini okruženja, patnje i smrti, kako bi to znao reći Sarajlija s gitarom Ensad Adilović-Kinez. Već je pala noć ali nas je ozarila Njegova svjetlost. Poslje nekoliko dana poziva nas ponovo Mato Franković sa suradnicima, pozdravlja nas i nećak suborca s Čepikuća Marka Potrebice, koji se također zove Marko. Dobro pripremljeni, osnaženi potporom nove izrazite većine, nakon pregovora s “investitorima“, na stol stavljaju izbor između četiri lađe u Tvrđavi, ili iseljavanja u bastion. Sve udruge branitelja prihvaćaju novi prijedlog, neki nevoljko, ali podižu ruke, i Muzej ostaje u središnjem dijelu Tvrđave. Partija domina je odigrana, slijedi zajedničko fotografiranje. Što se sve dogodilo ovakvim obratom?
Pobjeda za budućnost
Osnovan je službeno prvi u Hrvatskoj, kao samostalna ustanova, Muzej Domovinskog rata u Dubrovniku u Tvrđavi Imperijal na Srđu, obećano da se Toranj Slobode (OiV) neće dirati.
Nakon upornosti vijećnika iz ekipe Srđ je Grad na dnevni red Gradskog vijeća uvrštena je nakon mnogobrojnih pokušaja točka o raskidanju koncesije na Tvrđavu Imperijal. Gradsko vijeće Dubrovnika 04. lipnja 2020, godine, nakon obrazloženja Nikše Selmanija jednoglasno je donijelo odluku o raskidu koncesije. Tvrđava se vraća u ruke Branitelja Grada, kako onih ratnih, kako i mirnodopskih.
Braća po oružju, udruge branitelja, koje su obranile Tvrđavu Imperijal i u miru:
Udruga branitelja Dubrovnika, predsjednik Marko Mujan
Udruga Branitelji Hrvatske DNŽ, Dubrovnik, predsjednik Zvonko Koštro
UHBO-PTSP Grada Dubrovnika i DNŽ, predsjednik Stjepan Gudelj
Udruga Bošnjaka branitelja Dubrovnika i DNŽ, predsjednik Kemal Tursunović
Udruga dubrovačkih branitelja HRM Dubrovnik, predsjednik Dragan Klepo
Udruga hrvatskih branitelja PZO 91 Dubrovnik, predsjednik Gordan Špero
Udruga maloljetnih branitelja DR Podružnica Dubrovnik, predsjednik Pero Kristić
Udruga Odreda naoružanih brodova Dubrovnik, predsjednik Joško Koprivec
Udruga specijalne policije DNŽ- GROF Dubrovnik, predsjednik Tomislav Gvozdenica
UHBDDR ogranak Konavle Čilipi, predsjednik Luko Šubašić
Odbor hrvatskih branitelja DR DNŽ, predsjednik Mladen Jurković, u čijem su sastavu:
Udruga zbora narodne garde Dubrovnik
Udruga HDDR županije Dubrovačko neretvanske Dubrovnik
Udruga HDDR Ston
Udruga HDDR Župe Dubrovačke
Zajednica branitelja HDZ-a “Gojko Šušak“ DNŽ Dubrovnik
Centar za arhivsku građu iz DR Dubrovnika i DNŽ
Udruga roditelja poginulih branitelja DR Dubrovnik, predsjednik Nikola Vuković
Udruga 4. gbr ZNG DNŽ, predsjednik Ante Pehar
UHDDR Podružnica Korčula, predsjednik Nikša Fabris
UHBLPTSP- DNŽ, predsjednik Ante Batinović
Udruga branitelja HOS-a Sarajeva, predsjednik Viktor Nikolajev
Posebno treba istaknuti Hrvatske branitelje djelatnike Odašiljača i veza, koje predvodi također branitelj direktor OiV Mate Botica, koji se s nama cijelo vrijeme bori za Toranj na Srđu i daje dopuštenje da Ivo Kvestić, Branimir Petrak, Drago Maškarić, Đuro Šabadin 6.12. po peti put podižu zastavu RH na Toranj Slobode Srđ.
osvrt: Marko Mujan, mag.pol. ; fotografije: Ahmet Kalajdžić
