By Čuda se događaju čak i u ovoj zemlji iako se to čini nemogućim. Meni se baš dogodilo čudo.
Jutros sam na ruke primila presudu u sporu dugom 48 godina. U korIst tuženih. Tuženi, to.je nas jedanaest braće i sestara, bratića i sestrični. S nevjericom sam okretala i prevrtala omotnicu na kojoj piše “parnični postupak”a onda sjela, stavila naočale i iščitala. pa popila čašu vode ledene kao iz bunara i duboko uzdahnula. Kako mi je danas žao što nisam vjernica: vjerovala bih da se moja pok.baka zadovoljno smije a tetak koji ju okrao i nastavio bezočno krasti vrti kao zvrk.
Dakle to je to! Gotovo je? Više nema redovitih pravnih lijekova. Nabola sam kao ćorava koka zrno…ne zato što sam bila sigurna u navode iz svoje žalbe nego što sam pretpostavila da je zdravorazumski i pravno utemeljeno da ne možeš prodati ono čega nisi vlasnik.
Prekasno je presuda stigla, svi sudionici spora su na onom svijetu a i mi, nasljednici brojimo sitno.Volila bih da ju je dočekala moja baka, moj tata koji se satro na toj zemlji a zauzvrat nije dobio ništa.
Ne osjećam radost…više mi čak nije ni bitno. Jedino mi je drago što sam postala vlasnicom dijela svih onih mjesta na kojima sam se igrala kao dijete. Čnjenica da na ovaj svijet nisam pala kao torba s neba, da su to moji korijeni koji me snažno vežu i prenose se sa generacije na generaciju. Ništa više i ništa manje…
Anna Kowalska
