Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

(Osvrt na članak u Jutarnjem listu ‘Intrigantan zaplet u istrazi udbaške likvidacije koja možda krije trag do ubojice Brune Bušića: ‘Sve su mi montirali!‘ 2. travnja 2022)

Sigurno se u Hrvatskoj zna tko je odgovoran za ubojstvo Brune Bušića, ustvari tko je naredio njegovu likvadaciju, ali kao i mnoge druge tajne neće izići u javnost dok još ima živih svjedoka. Sve drugo su samo drugorazredna nagađanja. Slično je i sa Bleiburškom tragedijom, iako su dokumenti iz tog vremena pristupačni javnosti oni koji se specifično tiču Bleiburga i odgovornosti za predaju i kasniju likvidaciju hrvatskih  vojnika i civila i dalje su pod britanskim embargom.

Ubojstvo Brune Bušića bio je ogroman udarac za hrvatsku političku emigraciju, za sveopću borbu hrvatskog naroda za svoju slobodu i državnost. Ali to nam nije oduzelo maha niti volju da taj rad nastavimo. Bas obratno, Bruno je postao simbol te borbe. Njegovo ubojstvo ustvari pokazalo je svu bjedu tadašnjeg komunističkog režima koji jednostavno nije shvatio širinu i dubinu hrvatskoig otpora i mislio da likvidacijom jednog čovjeka likvidira se cijeli emigrantski politički sustav.

 

Ustvari, mogli bi reći da je Brunin posao već bio učinjen i prije njegove smrti, kad su se 1977 na Saboru Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) u Briselu zajedno našli mladi hrvatski proljećarci, učesnici Hrvatskog proljeća, i tadašnja hrvatska politička emigracija, sastavljena od mnogih koji su učestovali u uspostavi i kasnije borbi za opstanak Nezavisne Države Hrvatske (NDH). To spajanje starijih i mlađih hrvatskih generacija bilo je presudno za budući državnotvorni rad hrvatskog naroda. Onog čega su se komunisti , Partija, najviše bojali, znajući da kad se hrvatsaki narod probudi i ujedini da je to kraj Jugoslavije!

Iako je već tada na samom sastanku, a kasnije i došlo do razlaza jednog dijela tih mlađih pristaša od središnjice i stvaranja jedne nove političke strukture (u kojoj je jednu od vodećih uloga imao nedavno preminuli Nikola Štedul),  rad se i dalje nastavio .

To Bušićevo angažiranje na izborima za Drugi sabor HNV-a bilo je od sudbonosne važnosti, možda i prekretač njegove ranije likvidacije koja se već od prije pripremala. Nazaboravimo da je na tim izborima Bruno Bušić dobio najviše glasova. Naime na način kako je HNV bilo postavljeno svake dvije godine su se diljem svijeta održavali demokratski izbori, tajnim glasom biralo se vodstvo organizacije, to jest 30 sabornika koji su na zasjedanju nakon izbora među sobom birali novo vodstvo organizacije. Možemo slobodno reči prvo takvo slobodno, tajno, demokratsko glasovanje medju Hrvatima vani u svijetu. To je ustvari bio i primjer o kakvoj se budućoj hrvatskoj državi radi. Na  principu slobodnog demokratski izabranog vodstva od strane članstva, a ne po nekom diktatu s vrha.

Po tom principu izbora Bruno je trebao postati ili predsjednik Sabora HNV-a ili predsjednik Izvršnog odbora. On je obe dužnosti odbio, primivši se dužnosti pročelnika za promičbu, jer je po svom iskustvu i kapacitetu tu mogao najviše postići. Usput, znao je važnost  promičbe u radu jedne organizacije. Nakon ubojstva Brune Bušića dužnost pročelnika za promičbu preuzeo je spomenuti Tomislav Mičić!

Druga vrst upliva na hrvatske političke organizacije u emigraciji bilo je infiltriranje Udbe putem svojih doušnika, manipulatora. Mnogi od tih su kasnije izvršili ubojstva nad žrtvama kojima su se uspjeli približit. Jedan grusan način rada, pristupa, izdaja nečijeg povjerenja, i to ne samo izdaja nego i ubojstvo!  Blizu 70 hrvatskih političkih emigranata palo je žrtvom Udbinog terora.

Za mnoge hrvatske političke emigrante govorilo se je da su često bilo lakovjerni,  vjerujući onima koji su im se lažno predstavljali kao hrvatski rodoljubi. Sigurno je to bio slučaj i Brune Bušića, koji je uoči smrti primio upozorenje iz Hrvatske da mu se radi o glavi. To je i sam rekao u jednom svom pismu: „ Javljaju mi iz Zagreba, UDB-a je poslala ubice za mnom“! U drugom kaže: „… trebam da primim delegaciju iz Domovine na dogovor“!

U takvim okolnostima je bilo skoro nemoguće stvoriti oko sebe obrambeni zid, a da u isto vrijeme bude moguće normalno djelovati, ostvarivat veze i poznanstva važna za svaki uspješni politički rad. Tako i dan danas kolaju raznovrsne priče o Udbinim agentima, doušnicima,  ubačenim u hrvatske redove. Tko je sve bio može se vidjeti i u do dosada otvorenim Udbinim dosjeima, za druge treba čekati istak vremena.

Sumnjam da je i jedna hrvatska politička emigrantska organizacija izbjegla imati u svojim redovima barem jednog Udbinog agenta. To je često u ono vrijeme bio među nama kamen smutnje, prebacivanja, jedni drugim da tobože radimo za Udbu. Na kraju krajeva taj jalov rad nije im pomogao, Jugoslavija je nestala , žrtve hrvatskih političkih emigranta i aktivista nisu bile uzaludne.

Ono sto jest važno je da današnja Hrvatska država napokon otvori i ispita sav taj rad UDB-e tokom godina. Da svi ti dokumenti budu dostupni hrvatskoj javnosti. Jedan vrijedan komentar jednog nažeg dopisnika kaže:

 

„Prekodrinska braća snimiše digitalno svu NDH dokumentaciju  zaplijenjenu u vrijeme „ljubičice bijele“ i dostaviše ju Izraelu.

Kolika bi bila cijena takvog zahvata na HR arhivima u tuzemstvu, poglavito Glavnog HR arhiva u Zagrebu, a potom i manjih arhiva po drugim gradovima. Je li ta dokumentacija neuredno razbacana, ili je uredno složena u fascikle, kutije, omotnice, pa to onda nije problem skenirati. Zašto mora svaki povjetsnik fizički ići u arhiv i gubiti na jalovo vrijeme , kada to može prelistavati u svom stanu, i svi mi koji nismo povjestnici“.

 To možda nije pretjerano traženje, kao ni ovo: …..

 Vučić traži od RH i EU, da mu se iz RH pusti nafta i plin preko RH ? Kako zatražiti da nam se dostavi CD koji su darivali Izraelu?, ako već ne možemo dobiti podatke o nestalim braniteljima?

 Sve u svemu, neznanje je često izlika ali nikako nemože biti opravdanje.

Ali još je gori zaborav, svega onog što je povezano u stvaranju i obrani hrvatske države. Prava spoznaja tog rada i doprinosa je najbolja pohvala, koja ne trazi ništa drugo nego da bude zapisana u analima hrvatske povijesti. Lest we forget. Da se ne zaboravi!

Stjepan Asić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.