Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Kriza u Ukrajini je još jedan dokaz da se događaju tektonska preslaganja na geo-političkoj karti svijeta. Nekadašnji sukob Istoka i Zapada odvijao se je u sukobu dviju ideologija ili poimanja življenja, marksističko-leninistička ideologija na jednu i liberalni kapitalizam na drugu stranu. Nakon 1989. nestao je sovjetski komunistički sistem, demokracija je pobjedila. Ili barem se tako činilo?

Ustvari komunizam nije nestao, samo se prebacio, globalno gledajući, iz europskog dijela na azijski i uskrsnuo u Kini. Gdje je bio još od početka, da bi nakon završetka Drugog svjetskog rata 1949.  Mao i njegova Komunistička partija Kine nadvladala desno orientiranog Chiang Kaj Šeka, koji je nekada bio Staljinov ljubimac, ali to je sad druga priča.

Ali ni to vrijeme nije bilo sudbonosno kao što je bila godina 1972, godina posjete Predsjednika Nixona Kini.  To je treabalo označiti otvorenje Kine prema Zapadu, u nadi da će se Kina putem trgovine, omekšati, demokratizirati, postati kao i mi.

Nažalost dogodilo se je obrnuto. Kina je iskoristila sve što joj je ponuđeno od Zapada, modernizirala se i centralizirala svoju ekonomiju pod kontrolom Komunisticke partije Kine. Njen vođa je nadamšio nekadašnjeg glavnog partijskog tajnika držeći u rukama sve konce vlasti.

S druge  strane, došlo je do ponovnog uskrsnuća Sovjetskog saveza u smislu jedne nove Rusije ili bolje rečeno Ruskog carstva, smanjenog u promjeru ali isto tako opasnog kao i nekad. Sa još jednim nazovi doživotnim predsjednikom koji ovih dana boravi u Kini kao gost isto tako jednog doživotnog predsjednika.

Takvo jedno spajanje dviju svjetskih sila nije prirodno. Podsjeća na Hitlerov i Staljinov pakt. Jer da je Kini da dijeli moć nebi išla u natjecanje sa SAD za premoć, koje će eventualno dovesti do sukoba.

U povijesti Rusija i Kina nikad nisu bili u dobrim odnosima, silno, skoro ne-naseljeno područje ruskog azijskog dijela kao da čeka invaziju od strane masovnog broja Kineza. Tu je i animositet iz vremena Staljina i Maoa kad je Kina zacrtala svoj posebni komunistički put.

U svemu ovome postavlja se pitanje što radi Amerika, sa svojim, jednom nogom u grobu, predsjednikom. Zar stvarno Amerika misli da može da vodi uspješni rat na dvije fronte, zar je to realno moguće. Ono što je uvijek bio problem sa američkom politikom je njena realizacija u vidu ograničenja kojeg nameče demokratski sistem vladavine.

Zamislite da je u onim ključnim vremenima u Hrvatskoj Tuđman tražio konsensus medju svojim pristalicama za razne akcije koje je povukao, možemo zamisliti kakav bi bio ishod Domovinskog rata. Jasno, to je bilo ratno stanje ali nažalost takvo stanje vlada i u mirovno vrijeme. U SAD bez konsensusa ništa nije sprovedljivo, barem ne zakonitim putem.

Sjetimo se da ni u Prvom kao i u Drugom svjetskom ratu Amerika se nije htjela angažirat sve dok se nije promjenilo javno mijenje. Potapanje Lusitanije je bio ključni povod ulaska Amerike u Prvi svjetski rat, dok napad na Pearl Harbour, za kojeg su manje više Amerikanci znali jer su uspjeli desifrirati tajni japanski kod,  je bio povod za ulazk u Drugi svjetski rat.

Slanje nekoliko tisuća vojnika u blizinu Ukrajine neče uplašit a kamoli zaustavit Rusiju. Govor o nekom ekonomskom embargu ako Rusija navali nije vrijedan papira na kojem je napisan kao što nije bio niti famozni Minhenski dogovor 1939. godine.

Jednom kad je invazija ostvarena postaje fait accompli. Zato je i putovanje ruskog predsjednika u Kinu od važnosti, ne radi igara nego dogovora o suradnji u slučaju američkog embarga. Rusija sebi otvara nova tržišta, pogotovo u izvozu plina, ako izgubi ključna u Europi.

Sve u svemu Amerika ima sjajnu priliku da sjedne za stol sa Putinom, ono što je Trump želio učiniti dok ga Demokrati nisu zaustavili svojom licemjernom i bezveznom dvo-godišnjom kongresnom istragom za tobožnje veze s Rusijom.

Ovo je prilika da se riješu ključna globalna pitanja, kao na pr: daljnja uloga Rusije u Europi; uloga i potreba NATOa; da se usput, indirektno, sredi situacija na Balkanu, pitanje BiH i prava hrvatskog naroda u toj zemlji.

Dali je Biden u stanju doči do ovakvih krupnih riješenja upitno je, ili će nastaviti katastrofalnu politiku započetu u vrijeme administracije Predsjednika Obame, gdje  je on vršio dužnost dopredsjednika, i kad je Amerika prepustila Rusiji premoć na Bliskom istoku.

Dogovor između SAD i Rusije umjesto da Rusiju odvede u nepoželjne ralje kineskog zmaja ostavilo bi je momentalno po strani, neutralnu, ali priznatu kao vele-silu, čemu Putin teži, u svjetskom konfliktu između demokratskog Zapada i komunističke Kine. Ova zadnja je stvarni dobitnik krize u Ukrajini!

Jasno, da ovakvi globalni potezi nisu lako prepoznatljivi u našoj hrvatskoj sredini, pa je možda s tim svojim uobičajnim ispadom Milanović upro prstom na propuste američke politike vis a vis Ukrajine, ustvari Rusjie.

Samo zato, i za ništa drugo, Vivat Milanović!

Stjepan Asić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.