Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Uvodni naslov intervjua sa povjesničarom Hrvojom Klasićom u Novostima Prvi pravi
branitelji su hrvatski partizani postavlja jedno logično pitanje, branitelji čega?
Sigurno ne Domovine, jer se za nju zvanično nisu borili. Da je bilo onih koji su vjerovali da
boreći se u partizanskom pokretu se bore i za hrvatsku pravicu (državu) to je istina, kao što je
istina da u svakom pokretu ima svakojakih htjenja, očekivanja ali to ne znači da je to službeni
stav dotičnog pokreta. Na kraju znamo ishod, a taj je da se je komunistička partija nametnula
partizanskom pokretu, preuzela kontrolu i jednodstavno eliminirala svoje suparnike.
A cilj komunističke partije Jugoslavije je bio jasan, jugoslavenska država, a ne hrvatska ili
neka druga na tim prostorima. To što je došlo do federacije raznih država (republika) to je još
jedna smicalica u redu mnogih putem kojih su jugoslavenski nastrojeni komunisti pridobili
dio pučanstva dabi kasnije sebi prisvojili vlast.
Osim prvih godina rata kad su se u redovima partizana našli raznovrsni politički prvaci ti su
pri kraju, kad je pobjeda već bila na vidiku, vrlo brzo gurnuti u stranu i njihova mjesta zauzeli
partijski kadrovi koji su slijepo slijedili direktive centrale, to jest Centralnog komiteta
jugoslavenske komunističke partije. A ta partija je vjerno slijedila ciljeve svjetskog
komunizma zacrtane na trećem zasjedanju Komiterne, Trećoj internacionali, u Moskvi 1919
godine gdje su se okupile ….
partije, nastale iz radničkog pokreta, koje su prihvatile lenjinističku teoriju
i boljševističku taktiku, nasuprot tzv. revizionistima iz Druge internacionale koji su se odrekli
oružane borbe kao revoluciolarne metode i prihvatili borbu za radnička prava
putem sindikata, slobode štampe i slobodnih izbora unutar institucija parlamentarne
demokracije.
Drugim rijećima, umjesto demokratskog procesa vlast je zgrabljena silom, što je bilo vidljivo
ne samo krajem nego već i tokom Drugog svjetskog rata na prostorima tadašnje Jugoslavije.
Iako je Lenjin 1914 izdao svoj poznati rad pod naslovom Pravo naroda na samoodređenje
nakon Oktobarske revolucije taj se stav zaokrenuo za 180 gradi. Slučaj, danas u javnosti,
Ukrajine je najbolji pokazatelj tog smjera kojeg je nakon Lenjina nastavio Staljin i njegov
sljedbenik Tito.
U svojim predrevolucionarnim spisima Lenjin je često spominjao ukrajinski nacionalni
oslobodilački pokret i priznao, u teoriji, mogućnost formiranja ukrajinske države. Da bi
kasnije učinio sve što je bilo moguće kako bi spriječio stvaranje takve države. Praktički to je
učinjeno 1919. godine kad je ukinuta od strane ruskih bolševika ranije uspostavljena (čak i
prije Oktobarske revolucije) Ukrajinska republika.
Slična je bila situacija i sa Hrvatima, čista je bajka da su partizani bili pravi i prvi branitelji,
misleći, ako se ne varam, na branitelje u Domovinskom ratu, koji su se borili za hrvatsku
državu a ne jugoslavensku federaciju koju izgleda Klasić i dalje sanja kad kaže da se svakim
danom bori da dođe do zajedničkog zivota između Hrvata i Srba, ne moramo inzistirat na
bratstvu, ali budimo dobri susjedi!?
Tako spominje da smo samo imali međusobom dva direktna rata zaboravljajući na Prvi
svjetski rat kad su Srbi prvo pokazali svoje pravo lice i na Solunu silom vojačili u svoje redove hrvatske domobrane pripadnike vojske bivše austro-ugarske monarhije, a one koji su
protivili mučki ubijali. Zatim zajedenički suživot u prvoj Jugoslaviji koji je u ustvari posijao,
podjelu, zahvaljuci terororu nad hrvatskim narodom, kasnije ponovljenom u Drugom
svjetskom i Domovinskom ratu.
Jasno je da živimo u društvu monologa, kojeg Klasić sam promovira, dok željeni diajalog se
neće sam tako ostvariti ako stalno baratamo sa već unaprijed krivo predstavljenim i
znanstveno ne ustanovljenim tezama koliko o ustaškom toliko i partizanskom pokretu.
Kad započnemo intervju ili neki komentar s rečenicom: Nezavisna Država Hrvatska je
zauvijek osramotila i ostavila neizbrisivu ljagu na hrvatskom narodu, onda tu više nema
mjesta za bilo kakvu raspravu ili bilo što nadodati.
A to je nažalost često početna točka bilo koje diskusije kad je rijeć o jednom povijesnom
pokretu, kao što je to bio ustaški pokret, kojeg je iznjedrio hrvatski narod i prema tome
zaslužuje da ga se istinski ispita. Pitam se, kakava je to povijest i kakvi su to povjesničari koji
takav pristup izbjegavaju i umjesto toga služe se sa već istrošenim floskulama, sigurno ne
ozbilna povijest a još manje ozbilni povjesničari. Ne radi se o veličanju jednog pokreta, kako
to ističe Klasić, nego ispitu, njegovom mjestu u hrvatskoj historiografiji!
Jer, nije ustaški pokret niknuo radi neke idelogije nego kao revolt protu srpskom državnom
terorizmu kojeg je tada, dvadesetih godina proslog stoljeća, sprovodila beogradska čaršija.
Zar je povjesničar Klasić toliki neznalica da nezna da u vrijeme stvaranja ustaškog pokreta
nije postojala hrvatska država, za razliku recimo od Italije ili Njermačke, koljevke fašiznma i
nacizma, pa prema tome samo jednom luđaku bi palo na pamet da ide stvarati jedan politički
pokret na bazi jedne ideologije bez da prije toga prvo stvori državu!
Druga često ponavljana floskula je stavljanje naglaska na tih 400 plus Ustaša, povratnika,
rasova, zaboravljajući tisuće i tisuće drugih Hrvata koji su se samovoljno digli i tokom četri
godine rata stali u obranu nove države. Zar i oni ne zaslužuju štovanje kao i ti 18-godišnjaci
koji su otišli u Partizane, u šumu, koje spominje Klasic? Mnogi su kasnije završili na klaonici
Bleiburga i križnog puta, zašto, ne jer su bili opijeni nekom stranom ideologijom nego jer su
se osjećali Hrvatima.
A ako se danas, a vrijeme je, govori sve to više o NDH, o Ustašama, opet Klasić pada na
ispitu jer zaboravlja tih 45 godina ‘bratstva i jedinstva’ o kojem on i dalje sanja, kad je bilo
zabranjeno spomenuti a kamo li govoriti o toj državi, o ratu opčenito, o kalvariji hrvatskog
naroda. Dok je ova druga strana, koju Klasić tobože žali, kroz cijelo to vrijeme imala na
raspolaganju državni, partijski propagadni aparat, da o partizanskom pokretu govori koliko
god to željeli.
Prema općoj logici, pravednosti, trebalo bi sada proći drugih 45 godina pro-ustaške a protupartizanske propagande da bi tek onda mogli zajedno sjesti i staviti sve karte na stol.
Jasno, to se ne traži, bas obratno, istinski i znanstveni pristup povijesnim događajima,
ispitivanju koliko partizanskog toliko ustaškog pokreta. Bojim se da to nebi odgovaralo
povjesničarima tipa Klasića, zašto, zato jer osjećam da se oni boje da će istina pobjediti i njih
ostaviti gole u bjedi i neznanju.

Stjepan Asić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.