Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

29.12.2020. 12.00

Jučer sam zadnji dan radio, smišljam i tražim rješenja kako ublažiti situaciju zvanu i svima poznatu kao Lockdowne…

Bio sam odsutan, van kuće, mjesta i države… Daleko…

Jedan propušten poziv n Skype i panična poruka. Zovem, nitko se ne javlja. Zovem ponovno, ništa.

Šaljem poruku… Nakon nekog vremena u kontaktu sam sa svojima. Prepričavaju mi što se je dogodilo. Tog popodneva, sam sa sobom i svojim mislima tražim rješenje, a udaljen sam gotovo 2500 kilometara od kuće. Klik u glavi! Idem obaviti nekoliko telefonskih razgovora i odluka je donesena. Organizirati ću Humanitarnu akciju za pomoć Sisku, Petrinji i Glini.

Objavljujem sve na svom profilu. Neki ljudi, meni nepoznati u tom trenu me kontaktiraju i nude pomoć. Pojavljuju se velike firme i sitne duše, koje na temelju unesrećenih ljudi žele napraviti samopromociju, sebe i firme, kako bi se reklamirali za svoju velikodušnost i dobrotu ili izborili za bolju poziciju na poslu. Nas nekolicina, koji smo skupili glave zajedno, trenutno ne radi. Svakodnevno komuniciram sa 20-30 ljudi. Od toga, sa njih 7-8 se povezujem ozbiljnije. Jače… Zajedno donosimo odluke, tražimo načine, kontaktiramo medije…ujedno, tražimo pomoć i potporu za isti cilj. Pomoći našim ljudima u Hrvatskoj koji su stradali u potresu. Javljaju se ljudi iz domovine…Javljaju životne situacije i prepričavaju viđeno ili doživljeno. Usmjeravaju nas i upućuju u stanje na terenu.

Od velikih Rvata u Irskoj, kako sam na početku i mislio, ništa. Svima oko mene je bilo jasno da očekujem pomoć od ljudi u krugu od cca. 50 km i ako skupim 15-20 kutija, super. To je to! Pomoć za 2-3 obitelji.

Nakon dvije, tri radio emisije i jednog članka na portalu, počinju se ljudi odazivati u većem broju. Irci, Rumunji, Poljaci…po najmanje Naši ljudi. Kasnije se to promijenilo. Što zbog sramote od susjeda ili interesa, samo  promocije… Uglavnom, vijest se proširila i zahvalan sam svim tim ljudima što su pustili naš glas vapaja u pomoć kroz eter i medije. Kotačić se zakotrljao!

Dobivam poziv…sama stara godina…čovjeku dosadno na poslu, a mozak radi… Ista priča!

No dvoje, troje zanimljivih faca, jedna od njih već radi godinama humanitarno i ja zagrizem. Zajedno ćemo napraviti više. Jači smo…Nadalje sve teče normalno. Usponi i padovi, rokovi, problemi sa logistikom, financije. Financije…svi imaju anakondu u džepu gdje su im novci i kartice!

Sada tako povezani, nas dvojica, imamo sve više informacija sa terena. Ali i upita tko sa kime radi, tko je glavni, pa znaš ja ne bi sa njim i tako dalje, ako je on u igri mi ne želimo sudjelovati, pa do onoga kome vi to šaljete, ako ide za Crveni križ ili Caritas mi nećemo donirati…

Bili smo primorani zbog transporta skratiti rok, pa molim sve sa kojima surađujem po gradovima iz cijele Irske, da nekako prikupimo stvari na što manji broj lokacija te da mi pošalju slike prikupljenih stvari kako bi dobio uvid i napravio procjenu koliko je svega. Nakon nekog vremena, dobivam slike… Ne da sam ugodno iznenađen, već zaprepašten količinom. A donacije još stižu…

Zabrana je kretanja na snazi, te se ne smije udaljavati i putovati dalje od 5 kilometara od kuće. Svi imamo isti problem. Kako u datom momentu sve to prikupiti? Snaći ćemo se, kao i uvijek…

Odlazim u policijsku stanicu i tražim dozvolu. Na centru za socijalna pitanja rješavam pitanje računa za financijsku pomoć i registraciju iste. No u ovom trenu, kada uredi ne rade osim za hitne slučajeve, gotovo ništa papirnato ne  uspijevam riješiti. Za puno stvari mi ruke ostaju vezane!

Prijevoz kombijem, koji je na početku bio dogovoren sa obje strane, postaje pre mali.

Nema pomoći u smislu velikih firmi, korporacija, koje se bave prijevozom da imaju sluha, praktično za nas malu, privatne ljude otvorenog srca, da nam pomognu i izađu u susret. Problem je što smo na otoku! I napokon, malo svijetlo na kraju tunela koje nam se ukazalo, ugasi vijest… ne biste vjerovali… Otkazuju transport zbog Corona virusa i osobe pozitivne na test. E sada u manje od 24 sata treba organizirati novi transport, koji smo jedva riješili za tjedan dana. Bravo! Nema spavanja…zovemo svaki svoje, šaljemo mailove, upite…Ljudi iz Irske isto tako čekaju odgovore, pitaju kada i kako ćemo pokupiti stvari… Čovjek koji je obećao kombi nije u datom vremenu razmišljao o osiguranju, koje je jako komplicirano u Irskoj, po pitanju vožnje drugog auta, kombija itd., tako da u zadnji čas i to treba preorganizirati. Nakon ne prespavane noći, novi dan, novi izazovi…Idemo dalje!

Jedan prijatelj iz Irske je kontaktirao vlasnika jedne prijevozničke kompanije, ali treba čekati odobrenje direktora. Šogor javlja za jednu opciju, ali tek u četvrtak. I napokon, frend javlja da imamo kamion, na putu iz Belfasta prema Dublinu, ali treba reagirati odmah. Pita on mene kaj da radim!?!?Promptno reagiraj! Govorim mu… Ajde bok, šta me zoveš. Zovi odmah njih i rezerviraj. Ne gledaj na cijenu! Sada je najbitnije da iskoristimo pravovaljane informacije i u skladu sa tim i ostalim dogovorima, natovarimo i pošaljemo taj kamion sa prikupljenim stvarima za donaciju po prethodnom dogovoru za Hrvatsku. Ljudi doma čekaju! Kako je on sam kasnije konstatirao, najdužih 12 sati u mom životu do sada od kada nešto ovako radim. Mislim si ja u sebi-Meni je ovo prvi puta! Riješeno!!!

Taj isti dan, sa moje strane organizacije, zbog vremenskih uvjeta i zbog toga što ljudi koji se bave sličnim stvarima, ne reagiraju u skladu sa istima, te nam uz pomoć i dodatno otežavaju, pa sve kasni. Kamion koji je došao sa dijelom donacija kasni, te dolazi iza ponoći, tako da vrijedni ljudi koji su ga čekali na hladnoći i snijegu, kako bi ga istovarili, završavaju u dva sata ujutro.

Subota, 9.1.2010. Dan D!

Počeli smo se skupljati u Ashbournu, kod prijatelja koji nam je velikodušno ustupio svoje skladište, gdje smo polako zadnjih dana počeli prebacivati skupljene donacije. Kamion je tu! Ekipa za pomoć stiže iz cijele Irske. Očekujemo još tokom dana 5-6 kombija. Nas nekoliko je došlo i dovezlo stvari sa autom. Kava, upoznavanje i krećemo pakirati stvari na palete za transport. Većini od nas je sve ovo novo. Prilagođavamo se i pokušavamo napraviti najbolje.

U večernjim satima smo završili…Kamion je natovaren, pun.. Puna su i naša srca jer šaljemo pomoć!

Sve ono ružno se počinje se dešavati nakon toga. Balkanska posla! Tko je glavni, zašto se ja nisam spomenu, zašto ovo, zašto ono… Vijest se proširila do Hrvatske. Javio sam ljudima, sa kojima sam u kontaktu, da pomoć sa naše strane stiže. Ne spominjući imena, nego nas, jednu grupicu ljudi koja je bila spremna odvojiti malo svojeg slobodnog vremena, nešto poznanstava, truda i novca, kako bi sve organizirala i pomogla ljudima kojima je pomoć neophodna. Imena nas koji stojimo iza jedne male, humane geste nisu bitna. I ne treba se htijenjem samo promocije i stavljanja nečega ispred jedne pozitivne stvari umanjiti žrtva svih nas koji smo pomogli u ostvarenju cilja. I na kraju, mislim da nije bitno tko je koliko pridonio, već sama činjenica da su se ljudi skupili i napravili nešto.

Božidar Kunštić

Hvala svima, svim onim malim ljudima, koji su odvojili vrećicu nečega da bi pomogli i poslali pomoć onima kojima je to potrebno.


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.