By Obilježavajući 79. godišnjicu Bleiburga i križnog puta sječamo se najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda, tragedije koja je započela nakon završetka Drugog svjetskog rata, točno 15. svibnja 1945. I dok su druge zemlje svijeta slavile oslobođenje i konačni mir hrvatski je narod doživio još jednu tragediju nezapamčenih razmjera.
Komunizam koji je tako rekuč na prevaru zavladao Istočnom Europom i pod lažnim plaštom antifašizma namentnuo je svoju vladavinu terora. Ono što nije uspjelo Leninu da osim Rusije marksizam-leninizam proširi diljem Europe uspjelo je to Staljinu, a u Jugoslaviji njegovom vjernom sljedbeniku Josipu Brozu Titu.
Komunistički pokret u Hrvatskoj nije bio samo lokalni, hrvatski, nego opči, jugoslavsnski, koji se ideološki oslanjao na klasnu komponentu, na podjelu društva, gdje je jedan društveni sloj zamjenio drugi, zamjenio na način da ga desetkuje. On je u Hrvatskoj bio i anti-hrvatski u smislu da je bio protiv hrvatske države. Svi oni koji su bili za hrvatsku državu su automatski bili smatrani protivnicima novog komunističko-jugoslavenskog režima.
O kakvom se režimu ustvari radilo dosta je pogledati neke od direktiva kao na pr. Deklaracija Centralnog komiteta Komunističke partije Slovenije sa uputama koga sve treba pobiti.
Tu se navodi:
…. sve veleposjednike, kapitaliste, industrijalce, tako zvane kulake, sve pripadnike bivših protu komunističkih postrojbi, sve intelektualce, studente koji spadaju u istu kategoriju, zatim sve svečenike i sve one koji se protive novom poretku.
A da se radi o krivičnom djelu vidi se i po naredbi na kraju ovog dokumenta da se sve ovo treba raditi u tajnosti, samo preko dokazanih, iskusnih, partijskih funkcionera. A ova naredba izdana je još u samom početku rata 16. rujna 1941!
Sjetimo se tako zvanog Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) koje je tada bilo izvršno i zakonodavno tijelo Federalne Države (Socijalisitičke, m.o.) Hrvatske, čije prvo zasjedanje održano je u Otočcu i na Plitvičkim jezerima (13. – 14. lipnja 1943) . Iako se kaže da su “Odluke ZAVNOH-a imale presudno i dalekosežno značenje u obrani hrvatske državnosti te su ustavno-pravni temelj današnje suvremene Republike Hrvatske u svojim odlukama ZAVNOH se nikada ne poziva na Hrvatsko državno pravo, nego spominje vjekovnu borbu hrvatskog naroda za svoju slobodu i samostalnost, te nabraja „svijetle likove Matije Gupca, Matije Ivanića, senjskih uskoka, Pavla Vitezovića, Iliraca,
Eugena Kvaternika, Ante Starčevića, Frana Supila, braće Radića i mnogih drugih hrvatskih rodoljuba“.
Deklaracije ZAVNOH-a odavno su bile, kako piše Ivan Supek u knjizi Na prekretnici milenija, »pogažene, demokratska obećanja iznevjerena, humanističke težnje potisnute«, a Hrvati po drugi put izručeni na milost i nemilost velikosrpskom hegemonizmu,
ovaj put pod boljševičkom krinkom«. »U tim godinama na svršetku rata«, pisao je Supek, »nisu se progonili samo ostaci NDH-a, nego se teror također okreće spram ’klasnih neprijatelja’ i pristaša HSS-a, dojučerašnjih ratnih saveznika«. (Wikipedia).
Ako su možda u početcima komunističkog pokreta bili prisutni neki djelovi hrvatske državnotvorne ideje to je isključivo bilo u glavama pojedinaca kao što je bio Andrija Hebrang, koji je tvrdio: »Hrvatska ima pravo da sama upravlja sobom, da ima svoj Sabor kao vrhovni zakonodavni organ i nosilac suvereniteta, i svoju narodnu vladu«. Ti su brzo, jednom kad je došlo do konačne uspostave komunističke vladavine, bili zakinuti a ostali zagovornici pohapšeni ili udaljeni od dužnosti ili jednostavno likvidirani.
Tu i takvu vlast dočekao je hrvatski narod na kraju Drugog svjetskog rata. Klanje i ubijanje orkestrirano je već ranije, kad su Partizani započeli zauzimati pojedina napuštena mjesta i teritorij tadašnje NDH nastavilo se je predajom hrvatske vojske na Bleiburškom polju u ruke Engleza koji su ih na prevaru izručili Partizanima. Uz početna ubojstva već na poljani Bleiburga masa civila i vojske, računa se oko pola miljuna žitelja, bila je tjerana ko stoka od mjesta do mjesta, marševima smrti, nazvani Križni put, diljem Hrvatske i susjednih zemalja.
U Macelju uz slovensku granicu bila je prva postoja tog križnog puta hrvatskog naroda.
Tu će se ove godine službeno obilježiti godišnjica Bleiburške tragedije kao i na groblju na Mirogoju u Zagrebu.
Glavno mjesto i početak križnog puta na Bleiburgu u Austriji još nije dostupno Hrvatima za službeno obilježavanje radi zabrane austrijskih vlasti. Vodi se sudski proces da se zemlja vrati u vlasništvo Počasnog bleiburškog voda (PBV) koji vodi brigu o spomen-obilježju na tom polju,.Također, još uvijek nije riješeno pitanje oskvrnutog spomenika žrtvama gdje je nasilno izbrisan dio natpisa gdje se spominje hrvatska vojska i hrvatski grb sa prvim početnim bijelim poljem.
Jasno da je važno da se ovakva tragedija obilježava na više mjesta ali ono najvažnije je izvorno mjesto, mjesto izdaje i početak tragedije. Zamislite kad bi se Židovima zabranila komemoracija na jednom od zloglasnih koncetracionih logora u Njemačkoj i okolnim mjestima kakva bi to bila buka, dok izgleda da se to može zabranati nama Hrvatima bez adekuatnog razloga i reakcije sa naše strane.
Ne zaboravimo da je od samog početka problematično to što se tu na spomeniku spominje hrvatska vojska, a ako se spominje vojska znaći da je postojala i država, hrvatska država.
To je smetalo prijašnjoj Jugoslaviji, izgleda da je to i dalje kamen smutnje. A to nije prvi pokušaj da se zatre spomen na hrvatsku vojsku. Još 2006. prigodom izgradnje sadašnjeg spomen-obilježja htjelo se promjeniti natpis, Zahvaljujući reakciji iz iseljeništva i rodoljuba u domovini to nije uspjelo.
Zalažući se za premještanje službene komemoracije u domovinu, na Mirogoj i Udbinu, zaboravlja se da se na tim spomen-obilježjima ne spominje hrvatska vojska. U svim domovinskim manifestacijama nje nema! Pitanje je, tko je tu onda stradao, tko su žrtve?
Izgovor austrijskih vlasti da se tu veliča nacizam ne stoji jer onda bi i svi drugi grobovi i spomen obilježja palim njemačkim pa i austrijskim vojnicima u Drugom svjetskom ratu spali pod istu kategoriju. Na Mirogoju još uvijek postoju grobovi njemačkih vojnika dok su grobovi hrvatskih vojnika, ustaša i domobrana, razoreni.Tu je ključ i riješenje nametnutog problema oko Bleiburga kojeg treba prvenstveno riješiti s političkog spektra, izvršiti pritisak na sadašnju austrijsku vladu da se ponovno odobri komemoracija koja se tu godinama obilježavala i spomeniku vrati njegovo dostojanstvo.
Pitanje je dali za to postoji politička volja u danšnjoj hrvatskoj državi, Republici Hrvatskoj (RH) iako je Hrvatsko ministarstvo vanjskih i europskih poslova uputilo prosvjednu notu Austriji zbog uklanjanja povijesnog hrvatskog grba sa spomen kamena.
Jasno da ovakvoj situaciji ne pomaže da kod nas još uvijek postoji dvoumica oko uloge hrvatske vojske u Drugom svjetskom ratu. Kao što postoji dvoumica oko uloge njihovih pokoljenja u stvaranju i obrani sadašnje hrvatske države, niječući činjenicu da su u Domovinskom ratu učestovala djeca Ustaša i Domobrana.
To im je priznanje dao i sam prvi predsjednik i utemelitelj RH dr. Franjo Tuđman kad je o tome govorio na jednoj sjednici predsjedništva HDZ–a. U knjizi-kronici Državni udar Vladimira Šeksa navodi se izlaganje predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana na Predsjedništvu HDZ-a 14- 01- 1994. te na još nekim vodećim državnim političkim tijelima. Temeljni naglasci Predsjednikovog izlaganja glase:
“Gospodo budimo realni. Mi smo se našli u borbi za hrvatsku državu i bili smo oslonjeni i morali smo biti oslonjeni na elemente hrvatstva koji su stradali u NDH, koji su bili povezani s NDH i to je bila većina hrvatskog naroda. Htjeli to mi ili ne, to je bila većina hrvatskog naroda. I bez tog elementa ne bismo bili izdvojili Hrvatsku… To bi trebali znati i jedni i drugi u HDZ-u, a ni ovdje neki za ovim stolom i u javnosti nisu dovoljno bili svjesni toga, da smo mi u takovom položaju i da smo zapravo s time uspjeli.“
Ta povezanost je ključna kad je pitanje hrvatske državnosti, jer vuće svoje korijene, za razliku od komunističkih, iz pravaških vrela, od Rakovačke bune Eugena Kvaternika, oca Domovine Ante Starčevica, preko uspostave NDH sve do današnje RH. Toga moramo biti svjesni i nedati se zavaravat podmetanjima koje su ideološke a ne znanstvene provinencije.
Jednom kad smo na čistu s našom poviješću biti će nam lakše suprostaviti se uobičajnim napadima naših neprijatelja, bilo to u Austriji ili ovdje u Australiji. Napadi koji su ništa drugo nego recirkulirani nastavak protuhrvatske komunističko-jugoslavenske propagande.
Zato je sjećanje na žrtve Bleiburga i križnog puta tako važno jer se ovdje ne brani samo uspomena na nevine žrtve nego i povijesna istina koja je tokom godina iskrivljena na našu štetu što jasno potvrđuje ova zabrana na Bleiburgu.
Žrtve Bleiburga i križnog puta nikad nesmijemo zaboraviti! Odajući im priznanje odajemo priznanje svim ostalim žrtvama tokom naše povijesti, uključujući žrtve Udbinog terora u iseljeništvu kao i najnovije žrtve Domovinskog rata. Neka im je vječna slava!
Stjepan Asić
Perth, 11. svibnja 2024
