Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U Zagrebu se u kasnu jesen 2021. godine zbio čudan događaj. “Izvolite Juditu , pisanu prije 520 godina i prvi put tiskanu prije 500 godina!” S ponosom Stranac (u vlastitoj domovini) je pružio stražaru Vladine rezidencije veliku i poprilično debelu knjigu. Stražar je drhtavom rukom prihvatio dar i zurio u modrom bojom ukrašeni omot. Nakon nekog vremena, nesigurnim glasom upita: „Je li ovo vaša knjiga?“. Na to će Stranac: „Ne. To je djelo Vlade Republike Hrvatske“. Oprostite“, uzvrati stražar, „nama je zapovjeđeno, pod prijetnjom otpuštanja s posla, da ne smijemo primati nikakve darove“. Stranac odrješito: „Krivo ste me shvatili, to nije dar niti mito, to je djelo ove Vlade, kako se sama naziva“. Stražar: „Zabluda je da ova Vlada tiska tako nešto nesuvremeno“! Stranac: „To je knjiga koja dokazuje kako javna osoba postaje slavnom u svom narodu odupiranjem zlu, činjenjem dobra i preuzimanjem odgovornosti za svoj rad“! Stražar ne mogoše odšutjeti, pa će u jednom dahu: „Shvaćam da Vi od našega vođe želite napraviti idealnog vladara, a od Hrvatske idealnu državu. Idealno, to je definitivno drukčije od onoga što mi želimo, jer idealnom vladaru ne trebaju čuvari, šoferi, limuzine! Vi u ovoj našoj lijepoj zemlji ispadate čudakom, jer ne shvaćate da moramo raditi da bismo živjeli“ na što cijela družina stražara i prolaznika uzvrati burnim pljeskom. Knjiga se ipak iznenada našla na stolu Vlade. Koliko dugo će ostati u Vladinoj rezidenciji, ovisi o koalicijskom partneru („politički i vjerski gosti sa svojim historijskim otrovom“ – Vlado Gotovac, 1968.) koji je upravo dobio dopis iz Beograda da je u Karlobagu pronađena oporuka jednoga srpskoga izbjeglice iz godine 1500. u kojoj stoji da sve zemlje, koje je on na svom bijegu prošao kao Bosna, Hercegovina i Dalmacija daruje Srbiji! Dakle, nacionalistička tvrdnja da je „Judita“ dugo vremena nakon objavljivanja bila uopće prvi i jedini narodnojezični ep svih slavenskih naroda i jezika od Jadrana do Japanskog mora, k tome pisan na hrvatskom jeziku, je čista izmišljotina!

S koliko ponosa radoznali Stranac lista literarne leksikone ili ukucava mrežne stranice s imenom Judita (Judit/h) i u većini slučajeva nalazi podatak da je hrvatski humanist Marko Marulić (1450.- 1524.) ispjevao ep „Judita“ 1501., a 1521. godine uspijeva ga tiskati u Veneciji. Marulićev ep je prvi autorski i umjetnički ep na hrvatskom pučkom jeziku (u versih harvacki). S njime je autor promijenio paradigmu književnoga jezika, čitamo u predgovoru, umjesto hrvatsko-staroslavenskoga amalgama kojim su se Hrvati služili još od 9. stoljeća, uvodi novohrvatski živi narodni jezik kao osnovu hrvatske književnosti. Pri tome mu je bio uzor poetskoga umijeća i uporabe narodnoga kao književnoga jezika sam Dante Alighieri sa svjetski poznatim spjevom „Božanstvena komedija“. „Judita je bila prvi i još dugo nakon Marulića jedini narodnojezični ep svih slavenskih naroda i jezika, na prostoru između Jadranskoga i Japanskoga mora“, kako stoji u predgovoru.

Filolog Zvonko Pandžić je, nakon 15-godišnjega istraživanja od Londona i Beča do Zagreba, Venecije i Rima o vlastitom trošku, priredio u povodu 500-te obljetnice prvotiska hrvatski nacionalni ep u knjizi velikoga formata na 459 stranica na tri načina: prvo kritičko izdanje „Judite“ uopće u izvornom slovopisu s kritičkim aparatom, faksimil jedinoga u cijelosti očuvanoga primjerka prvotiska koji se nalazi u knjižnici Male braće u Dubrovniku, te studijsko izdanje za šire čitateljstvo preneseno transkripcijom u suvremeni hrvatski slovopis. „U kritičkom aparatu i predgovoru, koji ima opseg monografije, Zvonko Pandžić analitički i sustavno uspoređuje prije nepoznate poetske izvore i poetologijske uzore „Judite“. Nakladnik ove kolosalne knjige je Knjižnica Male braće Dubrovnik – Biblioteca Franciscana Ragusii (Franjevački samostan Male braće Dubrovnik), Dubrovnik, 2021.

Ep Judita je nastao, doslovce, na prvoj crti obrane Splita i Klisa (»grad na stini«) u vrijeme Mletačko-osmanskoga rata (1499.- 1503.). Marulić je na primjeru biblijske Judite, koja je uspjela obraniti Betuliju, želio ohrabriti slabe i malobrojne hrvatske branitelje da, uz Božju pomoć, obrane svoj grad, svoju zemlju i svoju vjeru. Čini to pučkim jezikom kao zajedničkim književnim jezikom hrvatskoga naroda. Biblijski sadržaj knjige Judita ukratko glasi: Lijepa i bogobojazna udovica Judita odlazi nenaoružana u vojni logor asirskog vojskovođe Holoferna koji želi uništiti grad Betuliju. Ulazi s njim u njegov šator i, iskoristivši činjenicu da ga je prekomjerno opijanje onesvijestilo, odrubi mu glavu njegovim mačem i bježi s glavom u košarici. Judita je, prema tome, heroina koja spašava svoj narod od agresije. Pobožna udovica poštuje zakon i neizravno preuzimlje ulogu Mojsija u spašavanju izraelskoga narod.

„Marulić je biblijsku priču o Juditi bitno proširio i opjevao dodajući brojne pjesničke refleksije, uigrane dijaloge kojih nema u Bibliji, sve s nakanom da bi ravnoteža između vjerno prenesene biblijske potke epa i vlastite pjesničke imaginacije po uzoru starih poeta, njegov spjev bio čitkiji i zanimljiviji.“ Bio je široko obrazovan. Poznavao je ne samo klasičnu i humanističku književnost, nego i antičku poetiku, filozofiju, teologiju, retoriku, hermeneutiku, astronomiju i prirodoslovlje, otkriva nam Zvonko Pandžić. „Autori čije ideje o umjetnosti u Juditi izravno citira ili neizravno implementira jesu: Platon, Horacije, Marko T. Varon, Ciceron, Seneka, Aulus Gellius, Kvintilijan, Plinije Stariji, Origen, Marije Viktorin, Augustin, Jeronim, Boecije, Ivan Kasijan, Bernard iz Clairvauxa, Dante, Petrarka i Boccaccio.“ Ovo jedinstveno inovativno izdanje i hermeneutičko interpretiranje Judite nezaobilazno je djelo za buduće generacije.

Iskrivljeni pojam domovine i kulture

Pandžićev kritički pristup tekstu i izvorima Judite otkriva intelektualnu i nacionalnu pozadinu Marulića i njegova epa koja nekim elitama ne će goditi. Hrvatska kultura općenito ne odgovara vladajućem sloju u Hrvatskoj. Nakon uspješnog osamostaljenja, u hrvatskoj državi se dogodilo rastakanje narodne zajednice, jer „djela neprirodna – rastrojstva neprirodna rađaju“ kaže Shakespeare. Uporno proklamirana pomirba svela se na kroatiziranje jugoslavenstva iz čega se porodio politički hibrid s hrvatskom putovnicom u džepu i proleterskim idealom u glavi. Čuvari službenih tradicija, koje su ozakonile vladajuće stranke, zamijenili su „bratstvo i jedinstvo“ krilaticom „tražiti ono što nas povezuje“ – naravno partizanština s nasiljem, ubojstvima, preoravanjem grobalja, rušenjem crkava i drugim barbarstvima. Takva naslijeđena politika nema ideja, a bezidejnost tvori prazninu. Njezin proizvod je imaginarni hrvatski građanin koji ne poznaje svoje izvore niti uvjete nastanka svoje države.

Općenito gledano svaki narod voli vidjeti da su njegova kultura i povijest zanimljive i da ih krase diljem svijeta priznati umovi. Riječ kultura nam se lako omakne s jezika. Je li jasno što podrazumijevamo pod pojmom kultura i koji joj je sadržaj? Teško je naći definiciju koja iscrpljuje cijeli sadržaj kulturne ideje. Međutim, postoje pojedini osnovni uvjeti i temeljne vrjednote koje su sadržane u fenomenu kulture. „Kultura prvenstveno zahtijeva određenu ravnotežu duhovnog i materijalnog“ zapisa Johan Huizinga. Ova ravnoteža omogućuje nastanak društvene situacije u državi koja živim ljudima znači puno više od zadovoljenja pukih potreba ili neutažive volje vladara za moći. Ako pod materijalnim ili tvarnim vrijednostima shvaćamo blagostanje, duhovne vrjednote uključuju područja duhovnog, intelektualnog, moralnog i estetskog dobra. Ravnoteža se vidi u tome što različite kulturne aktivnosti oživljuju svoje funkcije. Rezultat takvog sklada kulturnih funkcija predstavlja se kao red, snažna artikulacija, stil, ritmičnost života dotičnog društva, tvrdi Huizinga.

Povijest je pokazala da je hrvatska politika površna i nenarodna ako nije smogla snage da se uobliči na temelju onoga što obuhvaća i sadrži hrvatska kultura u kojoj se susreću predaja, svijest o sebi i o drugima, te duh vremena. Odatle dolaze ideje i nadahnuća, kriteriji i korektivi. Olako se zaboravlja da društvo mora baciti pogled i na prošlost ako želi donositi pametne i održive odluke u sadašnjosti. Povijesno znanje čini temelj političkog oblikovanja. Lekcije iz prošlosti štite od ponavljanja pogrješaka.

Zar je previše očekivati od Ministarstva kulture da ga kultura vlastitoga naroda zanima? Na žalost, kod ministarstava zaduženih za kulturu dulje vremena svjedočimo o odvojenosti od nacionalne kulture, s njezinima tradicijama i svakodnevnim navikama, kao integrativnoga, inspirativnoga i kvalitativnoga počela i snage koju samo kultura, duhovnost i umnost mogu dati. Budući da ta ista ministarstva ne mogu ponuditi svoju kulturu, kupuju novonastale kulturnjake da služe režimu. Tako je u Hrvatskoj nastao paradoks domoljublja utemeljenog ne na ljubavi prema prošlosti, nego na nasilnom raskidu s kulturnom prošlošću zemlje. Briga za baštinu se drži reakcionarnim ili nacionalističkim svjetonazorom koji je okrenut prošlosti i tradiciji, što vlastima „otvorenim i okrenutim prema svijetu“ nikako ne odgovara, pa ju marginalizira. Politiku se tako svodi na najnižu moguću razinu na akulturiranost, potrošnju, koristoljublje, površnost, na “lakoću” trivijalnoga i na bezidejnost. Nastaloj praznoći tako nedostaju prijeko potrebni sadržaji i programi.

Ljudi koji su služili zemlji, a ne režimima, poput Marulića i brojnih velikana, skriveno su blago naroda – sami oni i njihova djela. U „olovnim vremenima“ to nije moglo izaći na vidjelo, a i danas teško prodiru u javnost. Visoka kultura je doduše samosvijest društva, ali hrvatske vlasti pate od straha pred tradicijom, jer se boje da će biti proglašene konzervativnim ili nacionalističkim i izgubiti ugled u svijetu. U pitanju je dakle politika koju je Vlado Gotovac nazvao „hrvatskim demonom samoporicanja kao strasti koja je uvjet za svjetsko značenje, priznanje i karijeru“. Nacionalizam je u svakoj zemlji i u svakom vremenskom razdoblju nešto drugo. On može biti liberalan i human, ali i zao, glup i okrutan. Hrvatski nacionalizam je, izuzimajući njegove povremene zablude, služio samoodržanju nacije, spašavao ju od utrnuća i legitimirao obranu u srpskoj agresiji na nju.

„Ministarstvo kulture“ – prema jednoj znanstvenici s Instituta Ivo Pilar – „djeluje ili provodi smjernice i način djelovanja cijele Vlade na čelu s njezinim predsjednikom. Najveći dio najznačajnijih i najistaknutijih kulturnih sadržaja i programa, redovito sadržava, barem u nekom svojem dijelu, temu, osobu i/ili izričaj vezan uz termine koji su podrazumijevali bivšu državu i/ili obilježja vremena iz totalitarnog sustava u kojemu je ona postojala, a protiv čije su se agresije tijekom Domovinskog rata branili i borili hrvatski mladići-dragovoljci, oslobodili ju i stvorili neovisnu i slobodnu državu Hrvatsku, a te su mladiće prikazivali vrlo često u negativnom svjetlu i s iskrivljenim ili netočnim podatcima. Upravo se putem kulture i športa, mnogima na ‘nevidljiv’ način, ponovno uspostavljala veza s agresorskom državom, novcem hrvatskih poreznih obveznika, što ne bi bilo upitno da je Srbija priznala agresiju, vratila otuđeno i nadoknadila štetu počinjenu Hrvatskoj i zločin/c/e procesuirala. Na taj su način bivše vlade i ministarstva bile u službi negiranja, zatiranja i omalovažavanja povijesne činjenice pobjede u Domovinskom ratu i stvaranje samostalne države Hrvatske i tako su odgajale cijeli jedan novi naraštaj koji je, svjesno ili ne, nastavio djelovati na provođenju tih smjernica. Često sam uočila da mnogi kolege umjetnici, posebice mlađi, koji su sudjelovali u tim i takvim kulturnim projektima, uopće nisu bili svjesni te činjenice, niti su ju dovodili u (moralno i etičko) pitanje.“

Hrvatski predznak (hrvatska kultura, hrvatski jezik, hrvatski šport, hrvatska država…) kao bitna sastavnica hrvatskog identiteta izaziva negativne konotacije. Prvi kulturni proboj se čeka jer je ta sintagma dio toksičnog rječnika, u najmanju ruku anakrona i, u očima dobroga dijela javnosti, reakcionarna, pa čak i opasna. Da bi se to promijenilo na politički korektan način sintagmu se mora uklopiti u popularnu besmislicu o različitosti koja nikoga ne isključuje, te hrvatski nadomjestiti sa zamjencom naš! Više nepovijesnog, apstraktnog ustavnog patriotizma à la Habermas (koji zagovara i politički tajnik HDZ-a Branko Bačić) ne nudi se nigdje u svijetu koliko u živopisnoj Hrvatskoj. Ono što je izričito vlastito – kultura koja je rasla stoljećima, tradicija i svakodnevne navike – navodno isključuje druge, diskriminatorno je, etnocentrično ili u najgorem slučaju rasističko. Identitet, kulturni karakter i privrženost domovini samo se pripisuju zaostalima koji se drže provincijskog pupka. Odavno je u uljuđenom svijetu poznato da različite sveze s domovinom u demokratski konstituiranom društvu ne moraju biti u suprotnosti s načelima europskog prosvjetiteljstva. Naprotiv, one su mjesto gdje se ritualno naglašene vrjednote i pravila uče i žive na vrlo praktičan način. Te sveze čine pravu jezgru onoga samouvjerenog građanskog društva, koje se uvijek koristi kao retoričko višenamjensko oružje kada je u pitanju spašavanje demokracije. Ministarstvo kulture vodi jednostavno nekoherentnu, protuslovnu i licemjernu politiku.

Marulićevi i naši grijesi prema Vladinom konceptu

Nije teško navesti Marulićeve etnocentrične grijehe a ti su: ljubav prema domovini, nazivanje jezika hrvatskim, ponosio se hrvatskim identitetom, bio je duboki vjernik s dubokim naznakama pustinjaštva, na latinskom je koristio sintagmu semper paratus (uvijek spreman), a možda je imao i hrvatski grb s prvim bijelim poljem… To bi mogla jedino znati aktualna ministrica kulture. Tko zna što je sve još sagriješio da u svojoj domovini bude prešućivan i ignoriran, a u svijetu spada među nekolicinu najpoznatijih i najpriznatijih Hrvata koji su kulturno stvarali. Čak ga je i sveti Franjo Ksaverski čitao na putu u Japan!

Pa ipak u jednom Vlada Republike Hrvatske zajedno sa svojim Ministarstvom kulture stoji, za razliku od Katoličke Crkve i tradicionalnih kršćana, na biblijskoj strani. Kršćaninu bi trebalo biti neugodno kad se riječi domovina pridaje veliko i isključivo značenje, budući da kršćanin zapravo ima samo jednu domovinu koja nije od ovoga svijeta. Jer Otac je samo jedan, a on živi izvan ovoga svijeta. “Ne skupljajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljkac i rđa; gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga! Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu! Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce“. (Mt 6,19) Dakle, zabranjeno je imati svoje srce na ovoj zemlji. To je potvrđeno i na drugom mjestu (Mt 4, 8-11) kad đavao kuša Isusa i pokazuje mu sva kraljevstva i njihovu raskoš koju Isusu želi darovati samo ako mu se On pokloni. Isus sve odbija iz razumljivih razloga, što se ne slaže baš s držanjem i moralom vladajućih u RH.

Tihomir Nuić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.