By Pripomena: Priloženi fragmenti predstavljaju isključivo individualna promišljanja o osobnoj egzistenciji. U prijašnjem serijalu u petnaest dijelova naslovljenom U metafizičkim okovima realnacionalizma svjedoči se i o svojevrsnoj kognitivnoj disonanci, odnosno dihotomiji – u vidu osobnih promišljanja te stvarnosti i opipljivog djelovanja. Prema tome, sve navedeno nužno je promatrati u užem kontekstu. Autor ne traži i ne nudi konačno rješenje niti poziva na bilo kakav čin (auto)destrukcije, a tekst se ne može promatrati ni kroz prizmu društveno-političke zbilje i realističkog djelovanja aktera – koje sȃm autor, iako pred najezdom mraka, nikako ne odbacuje. Prema tome, cjelina, kao i dosad objavljeni tekstovi, može se promatrati isključivo kao čin individualnog polemičko-filozofskog i egzistencijalnog propitkivanja. Štoviše, valja istaknuti i kako sama misao odudara od koncepta junačkog pesimizma – koji Nikola Puzović dosad uvodi kao jedinu funkcionalnu alternativu, vršeći sintezu nacionalne svijesti i pesimističnog gledišta.
Samoubojstvo kao jedino logično izbavljenje vjerojatno to nije. Svakodnevna dugogodišnja želja za nebivanjem uz primorani nastavak bivanja nije ništa negoli mazohistički čin prkošenja samome sebi u besmislu izoliranosti vlastite svijesti… Jedina odlika bivanja jest fizička manifestiranost besmisla bivanja u cijelosti.
— 3. srpnja
Biološki apsurd i samoubojstvo kao konačni prekid iracionalne prirode – još jedan sažetak afektivnog individualnog promišljanja o autodestrukciji u bespućima bivanja te preslika sjene svakodnevice.
Iako hipotetski ne predstavlja konačno rješenje – promišljanja o konačnom prekidu nametnute iracionalne prirode i tog hijerarhijskog lanca – bude afektivne težnje preispitivanja. Kako izvršiti daljnju sintezu inih ideala sa samim gađenjem prema reprodukciji i vlastitom ja kao inferiornom biološkom kotačiću? Kako uopće zamisliti promjene i funkcionalni sekundarni društveni okvir, kada nas onaj primarni definira i u negativnom kontekstu? – Paradoksalno, definira nas kroz čitavo nam truljenje bivanja (život) – na ovaj ili onaj način. Ono što okarakterizirah kao sebičnost, ne mogu transcedentalno, pa ni etički opravdati, kako bih eventualno prihvatio natalistički društveni mehanizam i sam okvir na kojemu mora ontološki počivati i sam tzv. kolektiv. Čovjek je biološki podređen iracionalnoj determinaciji, a kao takav sastavni je dio već disfunkcionalnog kolektiva – nasuprot imaginarnim idejama. U ovoj kognitivnoj disonanci, a ionako već potpunoj izoliranosti same svijesti, možda i preostaje samo samoubojstvo. – Jedna strana i razlog: osobna validacija. I sama monosemičnost ove balege od koje sam skovan i ta statičnost s kronološkog gledišta vrhunac su apsurda koji ne zaslužuju daljnji vid entropije kroz ionako već emrpirijski potvrđenu ništavnost i truljenje leša u svijetu mrtvila. U svom tom kontekstu, dogmatici osuđuju samo promišljanje kao takvo! Misliti je najveći grijeh. Kako god, sve više mi se i samo Mainländerovo viđenje i okončanje blata čini legitimnim.
— 5. srpnja
Sav sukus kronološke odrednice, vremena uopće, počiva na trenu udarca u vidu konačnog ovjekovječenja nametnute deponije – bivanja. Iluzija o vremenu ne predstavlja breme, jer što je individua u poznijoj dobi, to je sam besmisao sve više u ekspanziji. Kako god, od začetka je imperativ spoznaja o tome da svaka lakrdija doživljava krah, čime i ta nakupina otpada mora nestati.
Rekonstruirana misao, kao ponovni pokušaj materijalizacije iste, nakon prvotnog meteža, jest opetovani dokaz uzaludnosti i same radnje. Uzaludna je, jer ona ne korespondira i ne postiže mogućnost artikulacije u svoj bujici efluenata.
Irelevantan glas u bespuću trivijalnih redaka nije ništa doli nastojanja jedinke da koegzistira. Jedinke koja je biološki determinirana, ograničena i u konačnici – bezvrijedna.
— 15. srpnja
Da simplificiram: samoubojstvo je jedini adekvatan način za bijeg s deponije te otklanjanje žgadije, jedini način koji u svojoj biti istinski nije sebičan i pogrešan – nasuprot, primjerice, stavu nominalno monoteističnih dogmatika – koji za gotovo najveći grijeh drže samu misao i svjesnu odluku da se ne bude (!?). Prije svega, ovo je hipotetsko rješenje, kao opcija načelno svakom dostupna u gotovo svakome trenu. Prošlost, sadašnjost i budućnost predstavljaju „sveto trojstvo” iluzije o tobožnjoj dinamici vremena u ionako beznačajnom prostoru. Sve ostale tvrdnje, koje bi probale opravdati bivanje, odnosno opovrgnuti tezu da samoubojstvo nije i ne može biti čin sebičnosti – jesu neutemeljene i hipokritične. Ne postoji nijedno logičko opravdanje, jer bismo u tom slučaju mogli reći da je smrt, kakva god, sebična. Nameće se pitanje – prema kome. Ukoliko jest prema Domovini – iznova je netočno. Naime, jedan od zaključaka bi bio: politički konstrukt društva koje je biološki determinirano teško može predstavljati istinski razlog za održavanjem deponije na kojoj su ptičurine i posljednju otpadnu tvar odavno razgrabile…
— 17. srpnja
Nikola Puzović
