Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Na početku moga izlaganja želio bih Vas sve pozdraviti starom hrvatskom ulaznom pjesmom:

„Dobrodošli prijatelji moji

Hvala Bogu opet smo se sreli

čisto srce nikog se ne boji

Makar su nas ušutkati htjeli“.1

Malo se prigodno šalim jer danas opet imamo za temu „jezik za zube“ kao službeni jezik, šutnju i ušutkavanje kao metodu za stvaranje sretnog društva.

Ja sam Josip Stjepandić. Upravo dovršavam 61. rundu svoga prilično dinamičnog života. Prije 39 godina napustio sam kao inženjer s potvrdom o položenom diplomskom ispitu onu propalu državu, kojoj niti imena ne volim spominjati, te se nakon kraćeg boravka u Austriji, gdje sam doktorirao, trajno nastanio u Njemačkoj kao neprijateljska emigracija. Prošao sam poslom skoro cijeli razvijeni svijet. Imam stalne kontakte i suradnju s ljudima iz oko 30 zemalja širom svijeta. Na žalost, ono čime se ja profesionalno bavim, nije traženo u Hrvatskoj, tako da povratak prije umirovljenja nije bio održiva opcija. Koristeći pogodnosti zatvaranja radi corone, od lani se polako vraćam. Iako ne nosim gene kamene, nego tvrdu glavu bosansku, nigdje mi nije tako lijepo kao u Dalmaciji. Dalmacijo, more moje, jedna duša, a nas dvoje. 2 Kada čujem naše pjesme, krv u meni vri, to je ljubav što u duši godinama zri. 3

Dok je bio rat u Hrvatskoj, i ja sam se pomalo tukao na svoj način, prije svega šireći istinu o Hrvatskoj i Hrvatima. U snovima je mojim ponosna i lijepa4. U to vrijeme moglo se još doći do predsoblja tadašnjeg ministra Genschera. Kad god bih doživio da Nijemci cijene Hrvatsku i Hrvate, a to nije bilo tako rijetko, osjećao sam to kao osobni uspjeh. Bog i majka vole nas Hrvate, žele nas na ovom lipom svitu, u slobodnoj Hrvatskoj da živu.5

Devedesetih je bilo jasno, da nemamo institucije, koje su bile tek u nastanku. Sada ih pak imamo, ali su one velikim dijelom okupirane te rade za neprijateljsku stranu. To vrijedi poglavito za medije, koji uglavnom svi misle jednom glavom, onom u Beograda.

Statistike daju neumoljivo jasnu sliku.

Prema gospodarskim pokazateljima, Hrvatska je na začelju Europske unije, neznatno ispred Bugarske. Da leži u Africi, Hrvatska bi se sa Sejšelima borila za vodeću poziciju, u Južnoj Americi bila bi među vodećima, a u Aziji su ispred Hrvatske mnoge zemlje u trajnom kriznom stanju poput Turske.

To je ta tužna realnost, koja rezultira velikim iseljavanjem. Ja to tumačim načinom i ljudima koji upravljaju Hrvatskom.

Pogledamo li statistike, koje se odnose na ponašanje pojedinaca u društvu, slika je dijametralno suprotna.

Prema indeksu inkluzivnosti Hrvatska je 13 u svijetu, neposredno iza Danske, Njemačke i Austrije, a ispred Belgije, Francuske, Švicarske, Italije i Japana.

Po indeksu mira („Global Peace Index“) Hrvatska s Njemačkom dijeli 17 mjesto u svijetu, ispred Mađarske, Belgije, Nizozemske i Poljske.

Po stopi kriminaliteta u Njemačkoj Hrvati imaju nešto višu stopu krimaliteta nego Nijemci, ali skoro 4 puta nižu nego Srbi i Crnogorci i 2 puta nižu nego Kosovari.

Hrvati u Hrvatskoj imaju skupa s Litvancima najnižu stopu kriminaliteta u EU, iako crvenokosa drugarica Radojka B. tvrdi suprotno.

Po broju pljački i silovanja, Hrvatska je bolja od svih zapadnih i nešto slabija od istočnoeuropskih zemalja.

Po tome, koliko se stanovnici osjećaju sigurnim hodati po mraku, Hrvatska je sa Slovenijom vodeća u EU.

Bez previše razmišljanja dade se zaključiti, da su Hrvati među najboljima svuda tamo, gdje se traže dobar odgoj, vjera, dobrodušnost, poštovanje, miroljubivost, razumijevanje, umjerenost i druge slične vrline.

Ima istina i među Hrvatima pokvarenjaka i nasilnika, al’ dok je zla bit će i anđela.6

Ne samo da se ovakve statistike skrivaju u hrvatskim medijima, nego se promiče potpuno drukčija slika. Umjesto da se hvale kako pripadaju dobroćudnom, plemenitom narodu prepunom vrlina, oni pri punoj svijesti lažno prikazuju Hrvatsku i Hrvate kao tobožnju sramotu Europe. Eh, što im se povampire lica kad se vije naša šahovnica, sveta zastava.7

Ima dana, kad je medijska slika postavljena naglavce. Primjerice kad se suludi čin jednog raspamećenog mladića pokušava prikazati kao terorizam tj. organizirana akcija s više sudionika, iako rezultati istrage ne daju temelja za takav zaključak.

Oni koji u Hrvatskoj svakodnevno zazivaju duhovno i moralno izvanredno stanje, ne ostaju na žalost u granicama Hrvatske, nego svoje odvratne tlapnje prenose u inozemstvo i tamo ih šire kao tobožnju sliku Hrvatske. Od vremena još od Krista, nova lica, scena ista, vražje sile se trude, da nas ne bude.8

Među žrtvama takvih nečasnih radnji nalaze se svi istaknuti Hrvati, a napose Marko Perković Thompson, koji je uz već pokojne Tuđmana i Stepinca jedan od tri najnapadanija Hrvata.

Nasuprot situaciji za vrijeme Domovinskog rata, kad su najpoznatiji novinari u Njemačkoj i Austriji razumjeli srž problema i sukladno tome postupali, danas je jedna cijela generacija novinara u njemačkom govornom području, a pogotovo Austriji zatrovana ciljanom denuncijacijom, pa tako npr. Druga Nerona od Pantovčaka prikazuju kao desničara. I to im je netko podmetnuo, jer nisu čuli za Darka Pajičića. Po metodi jugokomunista, tri put slaži, istina ne važi.9

Stoga naslov knjige Thompsonofobija nije pogrješan, ali je neprecizan. Točnije bi bilo „Hrvatofobija na primjeru Thompsona“ ili još bolje „Mržnja prema Hrvatskoj“ ili „In odium Croatie“. Thompsona i Hrvate bi oni nekako mogli podnijeti, ali samo bez Hrvatske.

Manji je problem Thompson, pozdrav „Za Dom spremni“ ili nešto slično imaju skoro svi narodi širom svijeta, u što sam se osobno uvjerio. Ali da su tamo negdje u zabiti Zagore stala braća da obrane svoje domove10 te zaustavila Mladićeve antifašističke tenkove ukrašene crvenom zvijezdom petokrakom – e to bre ne ide!

Štoviše, nisu to učinili samo jednom, nego bi to ponovili svaki put, kad bi bilo potrebno, što se vidi na svakoj priredbi na kojoj nastupa Thompson! Ne mogu nam ništa napraviti, snagom ćemo vječno postojati.11

Nisu samo u Čavoglavama stala braća da obrane svoje domove12, nego to vrijedi i za Hrvate izvan Hrvatske.

Po principu „Ne daj na se, nedaj svoje, nemoj tuđe, prokleto je“ 13 širom svijeta djeluje cijeli niz zauzetih pomoćnih branitelja. Imamo i Bojnu Čavoglave na društvenoj mreži Twitter s preko 430 članova, uglavnom žena, a mislim da su neki od njih večeras među nama. Nema protivnika koji bi nam se mogao suprotstaviti na temu Hrvatske. Iz povijesti naše slavne, a i ove ne baš davne, sve smo što nam je vrijedno, stekli zajedno.14

Puno njih poznajem, dragi, angažirani ljudi, pogotovo Ružica, sinjska snaha iz Münchena, koja u svojim dopisima pokvarenjacima novinarima uvijek citira Sveto Pismo i kao pozdrav upućuje Božji blagoslov.

Nemjerljiv doprinos dao je Nikola Knez svojim filmovima „Bleiburg“ i „Oluja“. Možda bi se akademik trebao prebaciti na proizvodnju dokumentarnih filmova?

Sigurno ćete se pitati, gdje je u toj priči hrvatska diplomacija?

Za Njemačku mogu potvrditi da imamo vrlo kvalitetnog veleposlanika i konzule. Kad treba djelovati u javnosti, postaje očigledno je da se svi oni nečeg boje npr. da bi ih yudex mogao optužiti da su previše Hrvati, nacionalisti, ognjištari, ustaše. Sjetimo se slučaja diplomatkinje Elizabete Mađarević, koja biva izbačena na cestu nakon prijekog medijskog suda u yudexuAntikristi i masoni, komunisti ovi, oni, šire sotonske fraze, da nas poraze.15

Tako je moguće da se u Austiji pred zabranom nalazi tradicionalna komemoracija u Bleiburgu sa 70-godišnjom tradicijom, a da hrvatska vlast gotovo ništa nije poduzela protiv te urote i podvale hrvatskih i austrijskih titoista. Veleposlanik u Beču zasad šuti.

Na svu sreću, ima dovoljno Austrijanaca, koji znaju što se u Bleiburgu i okolici doista dogodilo u svibnju 1945, pa će onda oni, Austrijanci, organizirati komemoraciju za najveći pokolj Hrvata u povijesti. Na hrvatsku sramotu.

Takvih situacija na žalost nije tako malo, a najgore je u njima, da bi se mogle trajno spriječiti, kad bi profunkcionirale hrvatske institucije.

U ovoj knjizi opisan je zoran primjer takve manipulacije na štetu Marka Perkovića Thompsona, u kojoj sam sam imao glavnu sporednu ulogu.

Ukratko: kao po zapovijedi, a to funkcionira nakon dugogodišnje indoktrinacije i hajke, bilo je u Njemačkoj objavljeno više vrlo ružnih članaka o proslavi drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu u nogometu 2018. Da su strani novinari imalo mislili svojom glavom, bili bi se zapitali kakva je to državna proslava, na kojoj se glavnom izvođaču isključi mirkrofon?

Međutim, oni su radije prenijeli ono što im je netko podmetnuo. Tako se u Njemačkoj razvila žestoka prepirka, nakon koje je novinar uglednih novina FAZ na moj nagovor pristao da napravi intervju s Thompsonom, kao neka vrsta ispravka štete počinjene od njegove strane. Cijeli opis slijeda događaja nalazi se u knjizi.

Intervju je doista bio napravljen, transkribiran, dotjerivan u 32 koraka sinkrono na 2 jezika, da bi novine u tiskanom izdanju objavile bljutavu priču o tome kako Thompson ispod bijelog prsluka nosi crnu košulju, te mu stoga treba zabraniti nastupe u Njemačkoj!?

Dan kasnije bio je doista objavljen cjelokupni intjervju u mrežnom izdanju na 30 stranica, iza uvoda od dodatnih 30 stranica, u kojem je autor poglavito naklapao o Drugome svjetskom ratu, te uspomeni na njega i što bi Thompson o tome smio misliti, govoriti i pjevati!? Thompsonovi pogledi na život, vjeru, obitelj, ljubav ostali su po strani. Još govore da smo kontroverzni, ali to su kučine i trice, argumenti podli i bezvezni, istinu im kažimo u lice.16

Intervju se i sada može naći na mrežnoj stranici, a oni koji su ga naknadno čitali, a takvih nije malo, čude se uvodu, jer je u Thompsonovim izjavama zapravo sve rečeno te nikakav dulji uvod niti komentar ne bi bio potreban.

Javilo mi se više Nijemaca i Austrijanaca, koji su bili jednako zgroženi postupkom novinara. Dvojica od njih htjeli bi pomoći u organizaciji Thompsonova koncerta u svome gradu, čim prestanu ograničenja na račun corone.

Eto, danas je to neka mala ekskluziva da slijedi po jedan poziv za održavanje koncerta sa sjevera Njemačke te iz Austrije. Oni koji bi zagovarali eventualu zabranu mogu već sada početi studirati intervju. Možda u njemu ipak nađu nešto kompromitirajuće. Pravnici su već kazali: tu nema materijala ni za početnu sumnju, a kamoli za optužnicu i zabranu.

Poštenim putem ići bit će teško, znaj, al’ samo ćeš tako stići gdje je vječni sjaj.17

Ovim stihovima želio bih završiti ovo svoje izlaganje. Nadam se da sam prenio makar malo svoga oduševljenja koje gajim prema dvojici hrvatskih velikana, Marku Perkoviću i Josipu Pečariću, koje u svojoj duši držim svojim mlađim i starijim bratom. Bog ih poživio!

Za one koji ne prate Thompsona: u ovo izlaganje utkao sam stihove iz 10 Thompsonovih pjesama. Da bude sve uredno, u govoru objavljenom na portalima hrvatskonebo i dragovoljac bit će navedeni citati, da me Marko ne optuži za plagijat!

Prije nego što riječ prepustim drugima, htio bih se kratko obratiti hrvatskim braniteljima, kojih je sigurno mnogo u ovoj dvorani. Utječite na Vašeg ministra Medveda, da se komemoracija u Bleiburgu ipak održi. Ostat će mu neizbrisiv biljeg da je išao na komemoraciju u četničko uporište Grubore, odakle su tjednima nakon Oluje minobacačima 120 mm pucali na predsjednika Tuđmana i Vlak slobode, a da mu Austrijanci moraju organizirati komemoraciju za poklane Hrvate.

Hvala na pozornosti!

Dr. Josip Stjepandić, 8.3.2022.


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.