By Gastarbeiter je njemačka riječ, a uvriježila se za ljude koji su dolazili u Njemačku da bi radili u
procvatu njezine industije. U Gastarbeitern skupinu ubrajani su i brojni došljaci iz Socijalisticke
Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) kada je Vlada te Jugoslavije šezdesetih godina dvadesetoga
stoljeća, dozvolila legalan odlazak u inostranstvo. Tako je riječ Gastarbeiter u raznim oblicima
govornog područja te komunističko-socijalističke tvorevine, postala njezin integralni dio. Nije Vlast
dopustila legalni odlazak preko granice što joj je odgovaralo da ljudi odlaze, nego jer je sve više
državljana se odlučivalo na emigriraciju, a dobro se u Vlasti znalo zbog čega, ali to je za neku drugu
priču. Za državu kao što je bila Jugosavija u to vrijeme, pored ostaloga značilo je i nanošenje štete
ugledu ako njezini državljani bježe iz takozvane države bratstva i jedinstva, i drugi razlog je bio što
država nije mogla nositi se sa sve većom nezaposlenošću. I ljudi su masovno dobivali putovnice i
odlazili ponajviše u zemlju koja je samo dvadesetak godina ranije ratom željela zauzeti ta ista
područja, ali to se zaboravljalo nadomještajući um pričama kako im se pruža prilika za posao i dobru
zaradu u tome ,,Dojčlandu”, a i država je na neki način profitirala. Bilo je naravno i drugih zemalja u
koje se odlazilo.
Mnogi su u najboljim godinama baš u onima kada se odlazi u rat braniti domovinu, odlazili u tuđinu
da bi zaradili prijeko potrebni novac s namjerom sagraditi novi dom i vratiti se tamo odkuda su pošli
te uljepšati sebi i svojim članovima obitelji život. To je bio živalj koji se već pomirio s postojanjem
takve Jugoslavije, iako s mnogim stvarima nije bilo slaganja. U početku su najčešće odlazili oni koji
nisu još zasnovali svoju obitelj, kasnije su im se pridruživali i pripadnici zasnovanih obitelji, uglavnom
bi to bio muškarac, a puno rijeđe žena. Drugi supružnik, dakle uglavnom supruge bi s djecom ostajale
i čekale da ti ,,gastarbajteri” dođu jednom ili dva puta godišnje i tada bi se nerijetko događalo da
bude začet još koji član obitelji. Otac bi ponovno odlazio i čeznuo jer mu nije bilo lako bez obitelji, a
supruga je čeznula za njime kao i zbog toga što sama mora preuzeti sve uloge u domaćinstvu, ali
ublažavano je to izdašnom količinom novca koji je stizao sa došljakom koji je polako postajao stranac
i kod nje i kod djece ili kada bi poštar donio kovertu s markama. Tim novcem su izgrađivane nove,
veće kuće kao što se nabavljalo i blago u stajama, mašine za brzu obradu zemljišta ili su školovana
djeca pa svi su radovali se tome napredku. Tako je prolazila godina za godinom. Neki su ostvarivši
svoj san o povratku bili zadovoljni stečenim, ali mnogi su vidjevši veću mogućnost boljega života u toj
dalekoj sredini, odvodili cijele obitelji. Bila je to prekretnica kako za njih tako i za zemlje u koje su
stizale te obitelji, jer domaćinu nije bila intencija Gastarbeitern pružiti velike šanse za integracijom u
svome društvu. Znali su da bi to dosta koštalo državu. Gastarbajtern su za njih bili samo radna snaga
koju treba iskoristiti i oni će sami vratiti se od kuda su i stigli, ali dogodila se zapravo promjena kao da
je netko na veliko V (Viktorija – pobjeda) stavio debelu ploču i okrenuo da ploča stoji na tlu. Bila je to
nova era za ,,gastarbajtere” ali i za domicilne zemlje u koje su oni stizali, te za države iz kojih su ljudi
odlazili. Nije to samo bila tadašnja Jugoslavija, nego i druge, ali sada je u fokusu priča o ljudima iz
toga podneblja.
,,Gastarbajteri” su vrijedno radili, školovali svoju djecu na tuđem jeziku, ali sve s potajnom nadom da
svi ponovno jednoga dana se vrate u veliki dom kojega su gradili povremenim dolaskom u zavičaj, jer
mnogima je dojadilo učiti strani jezik a nikada ga ne naučiti da bi sve mogao razumjeti, ali tada
njihova djeca su sve manje bili zainteresrirani za povratak. Oni su odrasli, većinski školovani, stekli
svoje obitelji i prijatelje koje su bolje razumjeli nego one koji su ih doveli u taj svijet ili one koji su
ostali u kraju od kuda su odvedeni. Naime, ta djeca nisu svojom voljom bila odvedena, odvedena su
doslovce iz svojih razreda i nitko ih nije pitao kako sve to proživljavaju, zato su oni kao odrasli ljudi
željeli sami odlučivati o vlastitoj sudbini kada im se ukazala prilika, ali većina njih je ipak pod
utjecajem roditelja zavoljela i nastavila ulagati u kraj gdje nikada, osim manjeg broja, nisu došli živjeti.
Jesu dolazili u posjet ali sve više su osjećali se strancima, kao što su ih strancima gledali i ljudi iz
sredine njihovih roditelja. I rađale se generacije tih gastarbajtera u tuđini. Tako sve se mijenjalo kao
što se mijenjao i dug države koja je povećanjem dugova zapadala u sve veće poteškoće, pa je
zavladala nestašica posvega, ali i buđenje nekih naroda.
Onda je nesretne 1991. vojska države koja je omogućila ljudima da odu u tuđinu gradeći domove u
zemlji iz koje su otišli, porušila ih kao i bezbroj drugih ali ne samo to nego i protjerala narod koji je
nekada doprinosio istoj vojsci da se razvija. I nije samo vojska bila ta koja je rušila i protjerivala, pa su
i oni koji nikada nisu mislili napustati državu kakva već jest bila, morali otići i oni više nisu nazivani
,,gastarbeiterima”, nego izbjeglicama. Mnogi su doslovce sasvim slučajno dospjeli u neke zemlje koje
su ih primile i sada su im to domovine. Raspala se SFRJ za koju se znalo, da dan raspada mora doći, jer
je stvorena na umjetan način, pa su nastale države kakvima svjedočimo.
To su države iz kojih je nastala treća grupacija nastavka iseljavanja, i oni nisu ,,gastarbajteri”, jer
većina njih odlazi zbog nezadovljstva radom društvenih institucija, korupcije i drugoga, pa je pitanje
hoće li itko od njih odlučiti se na povratak u sve konfuznije društvo, a kamoli njihovi potomci koji su
rođeni u uređenim državama da usele u zemlju koju većina njih pored svega također vole, jer ih
njihovi roditelji uče tomu, ali nije dovoljno samo voljeti.
Zorica Krajinović-Marinić
