By Slaveći 30. svibnja Dan državnosti Republike Hrvatske slavimo ostvarenje svih naših želja i nada, slobodu i neovisnost Lijepe naše.
To ostvarenje hrvatske državnosti nije moglo biti bez ogromnih žrtava koje su razna pokoljenja hrvatskog naroda kroz stolječa dala na oltaru domovine. Jer država nije iznikla samo tako devedesetih, ona se postepeno rađala tokom stoljeća, korak po korak, kako kaže narodna izreka: “zrno po zrno pogača”!
A ono što nas je najviše držalo na okupu je bila vjera, vjera u Boga i u hrvatsku pravicu, povijesno pravo hrvatskog naroda da nakon gubitka svog kraljevstva početkom 12. stoljeća imaju pravo da ponovno ostvare svoju vlastitu državu, da budu svoji na svome.
To pravo nitko im nije ni oduzeo jer su i u takozvanoj personalnoj uniji sa Mađarskom i kasnije sa Austrijom sebi osigurali da budu tretirani kao ravnopravno kraljestvo, “regno regnum non dictum”da imaju svog Bana, svoj Hrvatski sabor.
Nakon gubitka one prve države u vihoru Drugog svjetskog rata i tragedije pogotovo na svršetku, Bleiburg i križni put, vatra nije ugašena rad se nastavio vani u iseljeništvu, gdje su Hrvati imali priliku da u slobodnom svijetu, kao na pr. ovdje u Australiji, zagovaraju pravo Hrvata na svoju državu znajući da Hrvati u domovini pod jarmom totalitarnog komunističkog režima to nisu u stanju raditi. Nešto na što možemo biti ponosni!
Ti mladi Hrvati koji su krajem četiridesetih i početkom pedesetih, koji su kao izbjeglice došli na ovaj veliki kontinent nastavili su raditi onaj isti posao koji su ranije radili u domovini. Prvo, promovirajući hrvatstvo, upoznajući australsko stanovništvo da su oni Hrvati a ne neki Slavi ili sličnih naziva i drugo, da Hrvati žele svoju vlastitu hrvatsku državu.
Netko bi s pravom postavio pitanje na engleskom: ‘is that too much to ask”, jeli to previse za tražiti, biti prepoznat po onome što jesi, što si rođen, na što imaš pravo.
Tu se nije radilo o nekim ideologijama koje nam se i dan danas prepisuju, od onih koji nas ne vole, koji nas ne žele, koji nas ne razumiju i koji nas namjermno neće da razumiju. A ima i onih koji su i dan danas pod uplivom jugoslavenske propagande, mnogi toga nisu ni svijesni, jer su tako odgojeni.
Danas kad slavimo 34. godišnjicu uspostave Republike Hrvatske vrijeme je da se tome stane na kraj. Hrvatska postoji, ona je realnost, nju su stvorili Hrvati nošeni samo jednim idealom a to je za vlastitom državom ne nekom suludom ideologijom koja je, kao i sve druge ideologije, uglavnom strana hrvatskom biću.
Također kad obilježavamo ovu godišnjicu sjetimo se ne samo kako smo do nje došli nego i kako smo je obranili. Jer, jednom kad smo je stvorili htjeli su nam je ponovno oteti. Tu novu mladu državu trebalo je obraniti, i to krvlju, jer je nitko u svijetu osim nas nije želio.
Zahvaljujući mudrom vodstvu dr. Franje Tuđmana, njenog utemenitelja i prvog predsjednika, Republika Hrvatska je uspjela dobiti međunarodno priznanje. Svijet je bio primoran prihvatiti je, ne baš s velikim oduševljenjem, ali ju je prihvatio, pogotovo kad se na to odlučila Njemačka, da bude prva europska sila nakon Vatikana da dade svoj blagosov.
Među prvima je bila i Australija, koja je skupa sa Njemačkom imala jaku politički aktivnu hrvatsku zajednicu koja je zagovrala hrvatsku državu, upoznavala tamošnju javnost što Hrvati žele, drugim riječima pripremala teren za njeno međunarodno priznanje.
Nažalost slijedio je tako zvani Domovinski rat. Kažem tako zvani jer ni to ne odgovara istini, jer se ustvari radi o obrambenom ratu jer se Hrvatska našla napadnuta, iznutra i iz vani. Veliko-srpski hegemonizm još jednom, kao i 1918. , otvorio je svoje pandže, nije mogao dopustiti da Hrvati imju svoju državu.
Tako je nastala pobuna iznutra, tako zvana ‘balvan revolucija’, srpske manjine u Hrvatskoj da bi sebi osigurali teritorij i eventualno ocijepljenje uz pomoć Jugoslavenske Armije. Armije koja je bila štit bivše Jugoslavije ali koja se brzo pretvorila u srpsku armiju, nosilac veliko-srpskog hegemonizma koji dan danas prijeti stabilnosti na jugu Europe.
Hrvati ni ovog puta nisu posustali u obrani svoje rodne grude, svoje domovine i uz žrtvu i krv svojih Branitelja očuvali su novo stvorenu državu obranivši je od veliko-srpske najezde slavnim vojničkim potezima kao što su akcije Maslenica, Bljesak i konačno Oluja!
Hrvatska biva obranjena, zacementana, za sva vremena!
To su one važne obljetnice koje nemožemo ne spomenuti kad danas obilježavmo još jednu godišnjicu hrvatske državnosti nezaboravljući također sva postignuća tokom ovih godina.
Hrvatska je danas ne samo međunarodno priznata, ona je i članica Europske unije, članica zajednice kojoj je oduvijek pripadala, od nedavno njena službena granica sa zajedeničkom valutom. Zatim članica je NATO-a, što je od ogromne važnosti jer vojnom silom garantira njene granice.
Iako se često u javnosti čuju kritike na račun tog europskog zajedništva uglavnom u vidu onog drugog ne tako davnog, ali za nas pogubnog, razlike su ipak velike. Danas u svijetu skoro je nemoguće a ne biti opredijeljen jer opasnost od totalitarnih režima, bilo onog diktatorskog u Rusiji ili komunističkog u Kini, je stvarnost.
Hrvatska se nema izravno čega bojati izvana ali zato treba riješiti svoje unutarnje još neriješene probleme, vezane za nasu tragičnu povijest, koja nam se ko australski bumerang stalno vraća u glavu. Ta još neispitana povijest je naša rak rana oko koje se lomu koplja.
Svaki pokušaj da se povijest znanstveno ispita dolazi do otpora, često iz neznanja kao i iz straha, iako nam je revizija jako potrebna, bez toga za nas kao narod.neće biti ni sretne budućnosti.
Hrvatska kao pojam je više od današnjih državnih granica, ona je ovdje, u Australiji, u svijetu, gdje god Hrvati žive, drugim riječima ona je globalna.
Neka nam je sretna i živjela Lijepa naša!
Stjepan Asić
