By Jedno od zanimljivih pitanja koje hrvatska Vlada već dugo izbjegava odgovoriti, a to je zašto se u nekom službenom dokumentu ne postavi jasan cilj da prosječna mirovina mora iznositi najmanje 60% prosječne plaće. Za one koji su zaboravili ili možda nisu upoznati spomenutih 60% je prvi puta bilo istaknuto kao cilj u programu Domoljubne koalicije čiji je tada bio član i BUZ 2015. godine, a potom i prepisano u Plenkovićevu programu HDZ-a za parlamentarne izbore 2016. godine, ali tada već i bez BUZ-a.
Budući svaka država u nekom vremenskom okviru ima jasno definirano cijeli niz ciljeva poput gospodarskog rasta, inflacije, javnog duga, proračunskog deficita, zaposlenosti itd., pitanje je zašto isti princip ne vrijedi i za više od milijun umirovljenika. Jasno da ako nema postavljenog cilja nema ni odgovornosti za neostvarivanje istog, ali zato imamo povremene dodatke, sitne izmjene ZMO kojima se korigiraju prava neke manje skupine umirovljenika što se mediji pretvaraju u pravu PR atrakciju, no time se nažalost ne rješava glavni problem.
Upravo zbog nedefiniranog cilja mirovine godinama sve više zaostaju za prosječnim plaćama i stvarnim troškovima života. Svaka PR akcija Vlade kroz neki dodatak, izmjenu formule za usklađivanje i slično je samo povremeno gašenje požara, ali i dokaz da država nema dugoročnu strategiju kako osigurati dostojanstvenu starost. Prosječna mirovina od 60% prosječne plaće ne smije ovisiti o dobroj volji Vlade već mora biti rezultat unaprijed definiranog cilja jedno odgovorne i sustavne politike.
Zadati cilj da prosječna mirovina bude najmanje 60% prosječne plaće nije nikakav populizam ili hir već jasan i mjerljiv standard koji omogućava planiranje svih budućih reformi u mirovinskom sustavu. Kada se postavi jasan cilj može se razgovarati o dinamici za ostvarenje, o potrebnim zakonskim izmjenama, o korekciji AVM-a, pravednijoj formuli za usklađivanje (100%) mirovina i nizu drugih mjera kojima će se doći do željenog rezultata.
Ako Vlada ne želi kazati koliki udio mirovine želi osigurati u prosječnoj plaći kroz neki vremenski okvir, a Vlada AP-a to uporno ne želi, onda je jasno da se svaki nominalni rast mirovine kao posljedica inflacije odnosno redovitog polugodišnjeg usklađivanja predstavlja kao povećanje mirovina i veliki uspjeh Vlade mada o realnom povećanju nema riječi. Naši umirovljenici ne traže nikakve privilegije već pošten odnos i sustav iz kojeg se jasno vidi kojim smjerom ide mirovinska politika. U tom kontekstu nije uopće pitanje koliko će iznositi slijedeće usklađivanje, nego postoji li uopće plan za mirovinski sustav.
Sve dok Vlada jasno ne kaže da joj je cilj prosječna mirovina od najmanje 60% prosječne plaće ne može se govoriti ni o kakvoj reformi mirovinskog sustava. Bez jasnog cilja sve se pretvara u politički marketing uz improvizaciju sa ciljem zadržavanja postojećeg stanja, stanja u kojem umirovljenici dobivaju mrvice uz sve veće životne troškove što ih vodi u sve veće siromaštvo.
Hrvatskoj ne treba mirovinski sustav koji vodi u siromaštvo već sustav koji će omogućiti dostojanstven život nakon desetljeća rada.
U Zagrebu, 20. 07. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
