By Podjeli
Naši političari nas uvjeravaju da teško živimo radi Domovinskog rata, koji je završio prije dvadesetpet godina. Rat je donio mnoga razaranja, mnogo žrtava, mnogo izbjeglica, koje je trebalo zbrinuti. Ovih dana priča se o novim hrvatskosrpskim odnosima, čuli smo o nekoliko ratnih tragedija ljudi koji su imali poziciju da ih imaju gdje ispričati.
Većina tragedija ostala je i dalje nepoznata, mali čovjek nerado priča o tome ne voli da se čačkaju stare rane, previše bole uspomene.
Rat je davno iza nas, riješili smo izbjeglice, većina domova je obnovljena, no kod mnogih je ostala gorčina neuspjeha zbog događaja koji su uslijedili nakon rata.
Puno pravih istinskih branitelja, poslije rata nisu mogli nastaviti sa starim životom jer se nisu imali kuda vratiti raditi.
U međuvremenu sprovela se privatizacija mnogih velikih firmi. Rat nije spriječio ni omeo složene procese pretvorbe na hrvatski način.
Velike firme odjednom su postale meta raznih špekulanata, ponuđene su radnicima koji nisu u vrijeme rata imali niti novaca, a mnogi ni fizički nisu bili prisutni. Radnici su otkupili jako mali dio, nisu poznavali dioničarstvo do tada i jako teško su se odlučivali na kupnju udjela, pogotovo ako je to trebalo odmah platiti.
No direktori su znali, u ponovljenim akcijama, otkupili su radničke dionice s popustom i postali najveći privatni dioničari.
Iako nisu imali većinske pakete počeli su se ponašati kao većinski vlasnici.
Formirani su NO u kojima su bili provjereni prijatelji, i novi val poslovanja je mogao početi.
Najveća šteta je učinjena baš tada.
Otpušteno je mnogo radnika uništeno je puno radnih mjesta, ljudi su otpušteni bez ijedne kune otpremnine, nakon 30 i više, godina rada.
Mnogo radnika završilo je na burzi ali i u prijevremenoj mirovini. Rasprodavala se imovina minulog rada tih radnika, a radnici su odjednom ostajali bez ikakve vizije budućnosti.
Nestale su mnoge velike firme koje su zapošljavale veliki broj radnika, ostale su nastavile životariti s malim brojem zaposlenih i s vrlo malim plaćama. Gotovo da nema firme, koja je nastavila raditi u istom kapacitetu, kao i prije rata i privatizacije.
No u društvu su se pojavili novi fenomeni, novobogatih ljudi.
Odjednom su iz ničega postali velebno bogati.
Oni su znali što znači ona stara uzrečica, da je svaka neprilika za nekoga prilika.
Napravili su oni u pravom trenutku i na pravom mjestu priliku za sebe.
Prisvojili su minuli rad drugih ljudi, ili su ga platili njihovim novcima.
Uzimali su kredit u firmi, da bi kupili istu firmu od koje su uzeli kredit.
Kao većinski mali dioničari nastavili su poslovati u ime pravih vlasnika, koji su između ostalog i mirovinski fondovi.
Dobit se troši nemilice na luksuz, kupuju se preskupi automobili, dijele se kartice za reprezentacije i sve ostalo što ljude odvaja od pravih prilika.
Prilikom odlaska u mirovinu, niti jedan od tih novopečenih umjetnih bogataša, svoje stečene dionice ne ponese sa sobom, već ih proda u trezor firme iz koje odlazi, odlazi s gotovinom i enormnom otpremninom, a stečenu imovinu raspodijeli na članove porodice kako bi se teško ušlo u trag porijeklu.
Za takvo stanje nije kriv niti rat, niti jedna susjedna država, a to je posljedica siromaštva, većine građana a naročito umirovljenika.
Raščistiti sve nepravilnosti privatizacije, obračunati se s ratnim profiterima značilo bi i početak oporavka.
Tek tada ćemo moći početi slaviti, tek tada će “Oluja” završiti. Kada budu razotkriveni svi lažni, a nagrađeni, svi istinski i pravi.
Kada naši političari pričaju o posljedicama rata morali bi i na to misliti, onda ćemo
moći i vjerovati.
Dragica Trumbetaš
Podjeli
