Podjeli
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    1
    Share

Stajalište, 26. 11. 2020.

KRIZA SVIMA NE SAMO NJIMA

Imali smo veliku gospodarsku krizu 2008. godine. Najveći teret te krize podnio je tzv. realni sektor. U kombinaciji s ostalim pojavama poput iseljavanja, u razdoblju nekoliko godina izgubilo se više od 200 000 radnih mjesta. Sad imamo zdravstveno-gospodarsku krizu i opet se najveća žrtva traži od poduzetnika i radnika u privatnom, realnom, proizvodnom sektoru. Ionako podijeljeno društvo još se dodatno lomi. Opet je veći dio tereta na jednom dijelu društva.

SOCIJALNA DRŽAVA I SOLIDARNOST

Tko prati, zna da često spominjem socijalnu državu i solidarnost kao i borbu protiv siromaštva.

Socijalna država koristi svoje ovlasti i resurse kako bi ispravila sve socijalne nepravde koje su posljedica djelovanja tržišta. Što kad sama država izaziva te negativne pojave na tržištu? Kad mjere prilagođava događajima, kada se mjere ne poštuju od same vlasti?

Nema socijalne države bez produktivne države. Ne možemo iste poreze, prireze, namete i naknade tražiti od ljudi kojima se dekretom zabranio rad. Od čovjeka kojemu si zavezao noge tražiš da trči maraton. Ne možemo u ovo vrijeme zdravstveno-gospodarske krize povećavati neto plaće onima koji već imaju najveće plaće.

Kad govorimo o solidarnosti mislimo na solidarnost mlađih prema starijima, zdravih prema bolesnima, bogatih prema siromašnima. Ali i solidarnost sigurnih prema nesigurnima. Selektivna solidarnost nije solidarnost nego ugnjetavanje jedne skupine na račun druge. Gromoglasna je šutnja dok se radnicima i poduzetnicima miče tlo pod nogama. Smanjivanje prihoda ne trpi fiksne rashode.

STOŽER I MJERE

Osim što je stožer nažalost izgubio vjerodostojnost zbog čestih promjena stavova i političkog prilagođavanja, stječe se dojam da mjere stvaraju, traže, promoviraju i slave ljudi kojima se prihodi i život neće puno promijeniti primjenom tih mjera. Zato i jesu tako nejasne i nagle. Meni je dobro, a vi se snađite – nezdrav je stav za pripadnika društva. Mjere moraju imati mjeru. Biti utemeljene na provjerenim podacima, ujednačene, precizne i poštene. Ne možemo biti društvo daj-daj jer se iz praznog lonca nitko nije najeo. Moramo biti društvo rada i stvaranja. I kad su po našim gradovima padale granate, radili smo i stvarali.

Kažu da će zdravstvene mjere pratiti i odgovarajuće gospodarske mjere. Mislim da moraju dolaziti u paketu, istovremeno. Građanima koji rade, plaćaju stanarinu, kredite i građanima koji zapošljavaju mora se dati plan – što mogu očekivati za tri mjeseca, šest mjeseci. Ne možemo pretpostaviti kretanje i snagu virusa, naravno, ali možemo pretpostaviti kakve mjere treba čovjek koji prisilno nije imao prihode dva mjeseca.

 

Potrebno je pratiti okruženje i zemlje EU, ali je prevažno dizajnirati i vlastite mjere koje proizlaze iz naših brojki – i epidemioloških i gospodarskih. A kad već pratimo druge, pratimo ih bolje: naša draga Njemačka pazi na zdravlje svojih građana, ali i na njihove poslove. Zatvaranje poslova praćeno je i nadoknadom gubitka.

(Nisu svi ugostitelji ujedno i vlasnici objekta u kojima rade, plaćaju visoke najamnine. Postoji li spremnost nadoknade tih troškova ili oslobađanje od najamnine zbog covid 19 situacije i zabrane rada?)

Ne možemo kroz krizu kao guske kroz maglu. Preuzeti odgovornost na ovom mjestu, u Saboru, znači staviti glave skupa i tražiti najbolja rješenja.

Budimo odgovorni. Svi prema svima. Budimo odgovorni prema starijima, radnicima na određeno, obrtnicima, studentima.

Zalažem se za to i mislim da bi naši građani to pozdravili!

 

Silvano Hrelja


Podjeli
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    1
    Share
  •  
    1
    Share
  • 1
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Gospodarstvo