Glad je još uvijek najveći uzročnik smrti u svijetu…

Korona je definitivno pobijeđena, nije ju pobijedila moćna zdravstvena svjetska organizacija, nisu ju pobijedili veliki znanstvenici ni kod nas ni u svijetu, nismo pronašli lijek niti cjepivo, već ju je pobijedio strah od gladi. Glad oduvijek prisutna, ali potpuno zapostavljena, u pronalaženju rješenja za nju, sada  opasno prijeti svijetu.

Čovjek je izgradio letjelicu, koja je bila na mjesecu i vratila se natrag, izgradio je oružje koje točno pogađa metu s kontinenta na kontinent, izmislio je mnoge načine komuniciranja na daljinu, izmislio je lijekove za mnoge teške bolesti, no njega je pobijedio jedan maleni nevidljivi virus.

Naša dr Markotić priznaje svoju nemoć, kada veli da je Priroda, najveći bioterorist, a ona utjehu, nalazi u Vjeri.

No vratimo se mi čvrsto na zemlju, gdje smo još uvijek u prilikama i neprilikama, gdje živimo.

Mnogi mladi su izgubili posao, ili im je plaća smanjena a treba živjeti treba plaćati račune, koji su vrlo uredno došli, neki su i povećani.

Smisao države bi trebala biti da objedinjuje stvaranje nove vrijednosti i pravedno raspodjeljuje benefite, stvorenih vrijednosti.

Sada je stvaranje izostalo i država se zadužuje za raspodjelu nekog novog stvaranja, nekih novih budućih generacija.

Bilo bi to prihvatljivo, da se pogoduje onima koji će stvarati te nove vrijednosti.

Pogoduje tako bankama u povećanju  dobiti, na već postojeći trošak, koji je u vidu kamata i tako bio ogroman, omogućuje im se tako, da dodaju, novi trošak.

Onima koji pokušavaju stvarati, koji održavaju svoje poslovanje sa svim teškoćama, koje donosi trenutno stanje, zatvaraju lokale na temelju propisa, koji imaju ili nemaju realno opravdanje.

Istovremeno šuti kada se ne provode propisi, koje je isto tako donijela država, u Domovima za starije, ne sankcionira one, koji se nisu odazvali na molbe onih, koji su tražili zaštitna sredstva. Zbog takvih propusta umiru ljudi, koji su povjereni na skrb, a često su ti ljudi i za tu skrb, dali svu svoju životno stečenu imovinu.

Iz dana u dan slušamo i gledamo, naše TV  kuće, okitile se slikama virusa, kao prigodnom dekoracijom, virus su nam nametnuli kao polugu kojom će nas držati u strahu, sve dok će njima odgovarati i nije ih briga koliko će poslije ljudi umrijeti od gladi, koliko od drugih bolesti koje će uzrokovati stres, koliko od suicida, zbog teške materijalne situacije.

Otvaranje kafića i frizerskih salona poslužit će kao novi poligon za testiranje strogoće.

Neustrašivi inspektori, kojima virus ništa ne može, patrolirat će i nadgledati provođenja propisa kojih se niti jedan član Stožera, ne drži, niti onog časa kada priča o njima.

Na kraju priče, možda će se i netko zapitati, zašto od virusa nije oboljela niti jedna blagajnica iz prepunih dućana, niti jedan beskućnik, niti jedan vozač u međunarodnom transportu, niti jedna njegovateljica, koje još uvijek njeguju starce u zemljama u EU, koje su prisiljene na nekoliko tura, zbog nemogućnosti prijevoza do svojih kuća.

Možda se i ta pitanja ravnopravno, nađu na stolu, uz one, kojima se produžuju ograničenja,karantena, slobodno kretanje i sve ostalo što možemo

PRISPODOBITI, normalnom životu.

Kako protumačiti inače riječi, naših članova Stožera,  koji vele, da i ako se dokaže, testiranjem, da smo već preboljeli tu nesretnu koronu, za nas se ništa ne mijenja i dalje ćemo morati slušati upute Stožera, a oni nam pričaju, svaki dan, da se umire od

komorbiditeta, uz koronu.

Naravno da ima onih kojima odgovara, da izolacija potraje, njihove zalihe u novcu, u stvarima u namirnicama su ogromne. Kada im potres poruši jednu kuću ili stan, presele se u drugu, njihove zalihe, stečene na znoju drugih ljudi, dostatne su i za sva njihova pokoljenja, oni i imaju propusnice, oni i slobodno krše sve propise, jer su i njihovi prijatelji moćni. Takvima se ne žuri, nije ih briga što tramvaji ne voze, nije ih briga što blagajnica iz Kauflanda, koji uredno ima natpis, da nedjeljom radi do 21h, mora čekati poslije posla, jedan sat da dođe neki autobus, koji ju odvede do, samo blizu kuće. Ne do kuće, samo do blizu, kuće.

Kaufland, koji od dolaska u našu zemlju ne plaća porez na dobit, njihove knjige kažu, da dobiti nema, on ne mora poštivati propise, on je izuzetak, a blagajnica samo jeftina radna snaga, bez prava na zdravlje ali s plaćom prodavačice u Kauflandu, bez prava na normalan život.

A možda se cijela ova stvar, može jednostavno riješiti, pustimo ljude da umiru od bolesti s kojima žive, na koje su navikli, s kojima se bore za premoć, za koje znaju da će ih pobijediti kad tad i s tim su se pomirili. Zašto čovjeku,  koji živi s rakom, svaki dan prijetimo, da neće umrijeti od njega, već od korone, koja je još strašnija.

Zar mu nije dovoljan strah od raka?

A što s koronom? Nju je jednostavno pobijediti, kada jednom više ne bude poluga moći, liječit ćemo ju mirisom znoja, radnih ljudi. Blagajnice širom svijeta, dokazale su da je to najbolji lijek, da je glad i nadalje, najveći uzročnik smrti u svijetu.

Svim blagajnicama i prodavačicama, koje sada putuju na posao i naravno, svima vama…

Dragica Trumbetaš