Dan radosnih vijesti….

Prebrojila sam par stada ovaca a san neće na oči. Ponekad se pitam kako to da sam uspjela skoro sve stvari posložiti, nekako pokrpati život a san ne mogu normalizirati. No, dobro nisam ja važna…kad baš izletim iz kože otići ću mojoj liječnici i ona će mi ordinirati neke tabletice lijepe, pastelne boje. Ako ih bude u ljekarni.

Rano ustajanje uz nedostatke ima i svojih prednosti…Dok kava miriše a cigareta se dimi što zorno govori da nisam uzor na kojeg bi se trebalo ugledati jer sam dijete socijalizma kad se nije vodilo računa o zdravom načinu života, slažem u glavi sve radosne vijesti koje će, koliko danas biti prinesene pažnji pučanstva.Unaprijed se ispričavam ako nisam uspjela obuhvatiti sve – u ovoj zemlji se događaji smjenjuju filmskom brzinom a ne mogu sve pratiti. Imam i drugih posala. No, da krenemo:

Već je stara i neatraktivna vijest da se naši predsjednik i premijer svađaju u najboljoj maniri pubertetlija kojima hormoni ne daju mira pa lupetaju svašta i časte se izrazima koji se ne čuju u pristojnom društvu. Osobno preferiram predsjednika, on je životniji, derište s ulice koji se ni u zreloj dobi nije otarasio nekih živopisnih izraza i koristi ih u svakoj zgodnoj prilici. Ovaj drugi mi je nekako meškinjast, previše uglađen kao da hoda po jajima i kad nešto kaže zvuči skoro kao da ispričava što se spušta na razinu hrvatskog fakina. Jer on je daleko iznad toga, lebdi nad ovom našom zemljicom i sve nas zakriljuje svojom očinskom sjenom kao jedan davnih devedesetih. Teškog se zadatka prihvatio u svojim godinama ali ne može mu se odreći iskreni napor da se pobrine o svima nama, takvima kakvi jesmo. prznice, lijeni,nezahvalni – ukratko jedan loš narod. Eeeeej da je promijeniti narod sve bi sposobnosti našeg premijera došle do punog izražaja. A one su velike i očituju se svakog dana i ne mogu a da ne naglasim sve dobro koje je učinio baš jučer. Ostavimo predsjednika, neka se svađa s paunovima na Pantovčaku ali obratimo pažnju na premijera koji je bez sumnje najmoćniji čovjek u državi koji jednom okom gleda na Orbana a drugim na nas, da se ne otmemo i sve upropastimo. Kako naš mudri, lucidni, dalekovidni i hrabri premijer drži sve poluge financijske moći ove bogate zemlje posvetimo mu dužnu pažnju. Pa evo: ako smo zaboravili kad je ona vesela ženica, bivša starka Pantovčaka osnovala, zajedno s Dudom “Tri mora” naš Andrej nas je na to podsjetio. Predsjednik je jedno tvrdoglavo i osiono čeljade i nikako ga natjerati da sjedne sa društvom ostalih ravnih njemu i prede kako napakostiti Rusima pa se žrtvovao premijer. Živ, zdrav i živahan nam se vratio i odmah nam obznanio sve o čemu se važnom raspravljalo i svatko je mogao izabrati nešto za sebe. Osobno sam zapela za onu krasnu vijest da ćemo toj udruzi dokonih ljudi donirati ni manje ni više nego dvadeset (20) milijuna EUR-a. Neka! Kad je beg bio cicija? I konačno što je to ako nam se premijer razonodio i malo pobjegao iz sive svakidašnjice?

U Njegovoj odsutnosti susreli su se predstavnici veledrogerija, ministar financija i naš zlatousti Vili . Ovi bezobraznici traže da im naša država isplati ne manje ni više nego pet (5) milijardi kuna ( ne bojte se, nisu EUR-i): četiri milijarde trista za lijekove isporučene bolnicama i sedam stotina milijuna za lijekove isporučene ljekarnama. Vidi vraga! Sve te lijekove smo ili pozobali ili ih upravo zobljemo pa se čudim što naš Zdravkec nije odbrusio: “Cin, cin buletin, što se da, više se ne pita.” Rastali se nakon pola ure, svi ljuti. Rezultat: od danas veledrogerije prestaju isporučivati lijekove. Odavno sam slušala političku ekonomiju, nazadnu kakvo je bilo i ono vrijeme koje me ja formiralo tako neznanu i sve mi se čini da sam zapamtila da se dugovi rješavaju u vrijeme kada je država u suficitu i gospodarstvo u zaletu (e, sad ćete me pitati koje to gospodarstvo a ja ne znam odgovor). To naši dužnosnici nisu učinili i sada se pitam: ili sam nešto zabucala ( nisam bila baš najbolja iz tog predmeta, jedva izvukla dvojku) ili su ova dva naša mlatimudana, premijer i ministar financija nešto črčkali po proračunu kako bi ljepše izgledao. Može se to, to je stara knjigovodstvena metoda koja je mila svima na vlasti ako im je toga da se prikažu uspješnima.

Dok nas naša dva najvažnija čelnika zabavljaju a mi se podijelili pa navijamo kao na nogometnoj utakmici u tišini, daleko od svjetala pozornice tone afera “Janaf” a uzapćeni pate u Remetincu. Nitko ne daje odgovora na neka vrlo interesantna pitanja, puno ozbiljnija nego što je prežderavanje oboritom ribom u Klubu. Eto smo i Josipu skoro zaboravili pa ćemo se začuditi kad se objavi da je Društvo književnika RH zamolilo da se učlani što će dotična i učiniti jer šteta je da tako nadarena spisateljica ostane na vjetrometini, izvan organizacije u koju, po svom habitusu pripada. Vjetroelekrane! Kad to spominjem kao da svrdlam po živoj rani ministra Čorića. On puno nedostaje i nikako da odgonetnem razlog zašto se ne pojavljuje na dalekovidnici, prije je bio na svim vijestima i gestom onog kojeg smeta znatiželja novinara s visine bi im znao dobaciti koju riječ. Ma šta riječ…cijele rečenice. Kad je već opće poznato da je baš on pisao program “Za sigurnu Hrvatsku” na kojem je sada vladajuća stranka sa još nekoliko prirepaka ostvarila velebnu pobjedu od čak 18% palih glasova na netom prošlim izborima ne mogu si objasniti što mu se dogodilo i pada mi na pamet da se bavi osobnim izgledom: poštucava bradu, fazonira je da sliči na nešto. Ne zamjeram mu jer istini za volju brada mu nekako nesretno raste pa tako važan dužnosnik asocira na pastira s padina Alpa koji je upravo posložio sir na police pa sada sređuje nered koji je napravio za vrijeme posla. Ako se i odmara: neka! Toliko se napotpisivao odluka, direktiva, uputstava koje će se u najpozitivnijem smislu odraziti na naše buduće živote da je zaslužio poštedu.

Kako prilično dugo pamtim sjećam se našeg Andreja u vrijeme one strašne krize “Agrokora”..nije li, uz pomoć Martine osmislio operaciju spašavanja, našao spasitelje, sve redom svoje poznate ljude u čije je sposobnosti vjerovao već se pojavio na svim TV kućama i obznanio nam kako teče posao. U tome je razlika između ministra i premijera: ministar se iscrpi a premijer je neumoran i uvijek voljan presti. Onaj nespretni Ramljak koji se prije nešto muvao oko bivšeg TLM “Boris Kidrič” (uf, grdno li zvuči) u Šibeniku i dokazao se time što nije realizirao nijedan kredit a što mu je bio radni zadatak uhvatio se tipkovnice i tako zaigran i maštovit sve te vrijedne ljude okupljene radi našeg općeg dobra nazvao grupom “Borg”. Uglavnom stvar je, po mojoj ocjeni (a tko sam ja da sebi prisvajam ovlasti ocjenjivanja takvih stručnjaka i domoljuba?) završila tako da su spasitelji pobrali oko sedam stotina milijuna kuna za svoje usluge i razišli se. Onda je premijer, zgrožen visinom iznosa isplaćenog poznanicima i prijateljima javno zavapio na TV da vrate pare. Jes, šipak! Ipak je nekako stvar zaokružena, formirala se “Fortenova” grupa u kojoj se još nisu dozvali pameti pa iskazuju gubitke ali psssst…pustimo Peruška neka siše. I sada premijera iz Kulmerovih dvora proziva onaj socijalni slučaj Todorić potpuno pogešno mu pakirajući da je osmislio i proveo najveću pljačku u povijesti naše mlade države. Kako je uspio u prvom sporu to se još usuđuje i rugati a tako je pakosan da je podnio tužbu protiv RH i zamislite: sud u New Yorku je prihvatio njegovu tužbu i ozbiljno će raspravljati kako se dogodilo da je država Todorića razvlastila. Što možemo očekivati od kapitalističkog suda pitam ja vas. A onda opet me muči jedna misao: kako to da zakon koji je donesen baš za “Agrokor” u rekordno kratkom roku a trebao se odnositi na sve strateški važne tvrtke nije primjenjen na “Uljanik” pa da se i brogradnja spasi? Budući nisam stručna za tako delikatna pitanja pada mi na pamet jedini mogući razlog: “Uljaniku” ni u ludilu nijedna banka ne bi odobrila kredit pa je upitno odakle bi se spasitelji namirili a da su volonteri, nisu, Sve je to ozbiljan, poslovan svijet čije minute vrijede puno novaca. “Agrokor” odnosno “Fortenova” je potpuno druga priča. Ja sam jedno znatiželjno čeljade i baš bih volila znati kako o tome sada promišlja premijer.

U nedavnoj prošlosti strašno sam se radovala uspjesima ministra Pavića u povlačenju financijskih sredstava iz EU. Bogati, plaćamo nemalu članarinu pa je red da nam se nešto vrati. Sve se čini da baš nije bilo tako kako je bivši ministar izlagao pa ga je onaj koji može sve prekomandirao na spavuckanje u Saboru a doveo novu, mladu ministricu koja je baš u tome ostvarila izuzetan uspjeh u svojoj županiji. Kad je premijer, kao uzgred obznanio pučanstvu da stvari oko povlačenja novca iz EU klize kao po loju iskreno sam se radovala i divila njegovoj dalekovidnosti. Podatak da smo aplicirali za više od 103% raspoloživih sredstava bacio me u trans i to toliko da sam se zagrcnula vrelom kavom. Eto..tako se uspijeva kad se dovede prava stručnjakinja! Ako sam se ja radovala, sve se nadajući da će i do mene doteći neki EUR-ić mogu zamisliti ushit našeg premijera. Nesumnjivo je tom uspjehu kumovao i osobni utjecaj i važnost premijera u EU a možda čak i onog smiješnog čovječuljka za kojeg kažu da je ministar vanjskih poslova. Kad ono, ne lezi vraže jutros nemila vijest: Republika Hrvatska po povlačenju sredstava iz EU u utakmici sa ostalih dvadeset sedam članica zauzela sjajno dvadeset osmo mjesto.Andrej dragi, nemoj se i ti zagrcnuti jutros kad prineseš šalicu ustima. Sad će nesposobna oporba koje skoro i nema graknuti. Dobro, neće Peđa on je fin čovjek, govori staloženo i mirno, nikad ne povisuje ton i ako ste budni u vrijeme kad počne govoriti kraj govora nećete dočekati. Neće vas, ne daj bože inkolpati nego ćete utonuti u san. Ali Tomašević, ali Benčićeva ali Peović…ima u Saboru još sumnjivih tipova kao što je onaj ironični Bauk koji svojim tiradama kida živce. Oni će se dohvatiti premijera i ministrice a kako će čerupanje završiti vidjet ćemo. Ja sam. normalno uvijek na strani vlasti i ako mogu sugerirati nešto onda je to ohrabrujuća poruka premijeru i ministrici: nemojte klonuti duhom, samo tako dalje na našu dobrobit.

O onom nemilom događaju na Markovom trgu skoro sve je rečeno. Nismo znali da je dva minuta prije pucnjave Trgom prošla prva dama. Sva sreća što je izbjegla krvoproliće pa nam predsjednik neće biti žalostan i, zla ne bilo, neće se izložiti troškovima ispraćaja u vječni život majke svojih sinova. Neka žene žive i zdrave. Naš premijer nesebičan i spreman žrtvovati se za naše dobro sam je ponudio svoju glavu i unezvjerenu javnost obavijestio da je on bio meta napada. Uimeisusovo! Na stranu činjenica da je u to vrijeme bio daleko od Markovog trga pa mu potencijalni atentator nije ni mogao doći glave. A bože moj, živi smo ljudi svatko ima neku manu..tako i on…voli izazvati sažaljenje ali to nikako nije dobro za zdravlje nacije..ne uzima u obzir koliko nas to deprimira i zabinjava. Dobro, sad smo malo mirniji kad znamo da se vozi u blindiranom automobilu i da se njegovu osobu više ne može ugoziti. Baš brinem za njega i ponekad sanjam da je, sit svega sazvao konferenciju za medije i dramtično izgovara. “Doviđenja i hvala vam na suradnji”.

Toliko od mene, za danas. A ako vi primjetite neku važnu vijest koju sam ja propustila latite se tipkovnice i pišite. Molim vas, samo dobre vijesti, samo ono što nas može ohrabriti i motivirati u ovim teškim vremenima. Ako smijem sugerirati imalo bi se čuda napisati o prvom policajcu ove države a i gospođa Obuljen Koržinek je vrlo zahvalna tema. Ona nam sprema jako liberalan zakon kojemu je svrha odrezati otrovne jezike što se vole brusiti na našoj, demokratski izabranoj vlasti. Neće više biti mile – lale, a ne! Krajnje je vrijeme da se nešto tako napravi i to podržavam svim srcem. Neće se više nitko usuditi reći za naše dužnosnike da su nesposobnjakovići, lupeži, mlatimudani, lažovi…osim ako ne želi otići na spavanje i prehranu o trošku države. I tako treba da bude. Nemojte slučajno ni pomisliti da bih mogla tako nešto misliti a kamoli govoriti o našim dužnosnicima. Ja ne! Nikad! Nikako!