ZAŠTO HRVATSKI BRANITELJI DIŽU RUKE NA SEBE Beznađe ili razočaranja, bolest ili ludost…

Četiri stoljeća prije Krista, najumniji čovjek staroga svijeta, filozof Sokrat digao je ruke na svoj život ispivši kukutu. To je, ako se tako može reći, najpoznatiji samoubojica u povijesti tih stradalnika, koji su na razne načine oduzimali sebi život. Drugi znameniti suicid učinio je veliki grčki orator Demosten. I on i Sokrat u neku ruku, bili su prisiljeni na samoubojstvo.

Kad je Aleksandar Makedonski gušio pobuna i kažnjavao pubunjenike, njegov ekzekutor Antipater je poslao svoje ljude da uhite Demostena. Znajući što  mu se sprema, Demosten ih je preduhitrio i sam sebi oduzeo život.

Među tim tragičnim ljudima koji su dizali ruke na svoje živote su i tri nobelovca književnosti, pa neki vladari, slikari, skladatelji, uzurpatori, generali, admirali, obični, mali ljudi…

Možda se nikad neće saznati, što je uzrokovalo i nagnalo Hemigveja da se upuca iz lovačke puške,a japanskog nobelovca Kavabatu, da izvrši harakiri.

Nedavno se ubio najdugovječniji hrvatskih politički uznik i mučenik Zvonko Bušić. Nakon 32 godine provedi u američmkim zatvorima, došao je u svoju Domovinu i , nakon nekoga vremena, digao je ruke na svoj teški i patnički život, a ovih dana ubio se i Mislav, sin tragičnog hrvatskog rodoljuba Ante Paradžika. To su samo neki od sicida u Hrvatskoj. U posljednje vrijeme se uopće ne piše o sdamobojstvima branitelja. U ovoj i ovakovoj ljepoiti i strahoti življenja, njihovi se prešućuju životi. Bilo je teško živjeti gdje su se rađali, a još teže umirati gdje su živjeli.

Francuski pisac i nobelovac Camus je govorio da je samoubojstvo temeljno ljudskoi pitanje u postojanju. To je obradio o svom čuvenom eseju o Sizifu. Sizifove muke nema kraja na vidiku, niti su im kraj bogovi predvidjeli. Također, u tom mučnom konstantnom guranju kamena ne pronalazi se niti smisao, niti značenje. Upravo je to metafora koju Camus koristi za čovječanstvo. Ako na trenutak uklonimo pojmove bogova, raja i pakla, tada smo ostavljeni sami sa doživotnom borbom koju ćemo na kraju ipak zasigurno izgubiti. Smrt ne dolazi kao oslobođenje od naših borbi, već kao negacija svega što smo postigli vlastitim trudom. Bez obzira na to sve, svjestan smrti i toga da je svaki čovjek poražen i prije nego što započne borbu, Camus ipak pita: možemo li biti sretni? Možemo, jer kako sam poručuje na nekoliko mjesta u tekstu – život nije apsurd. Apsurd je život. Ta bolna borba u kojoj smo svi primoranii sudjelovati je jedino za što znamo i zato nemamo drugog izbora. Ona je jedina ‘opipljiva’ mogućnost koja nam se nudi, jer sve ostalo je nada ili vjera. U ovom se svijetu pojedinac mora suočiti sa ograničenjima vlastitog znanja. Kamus u Sizifu piše: Ne znam ima li ovaj svijet smisao koji ga nadrasta. Međutim, znam da ne poznam taj smisao i da mi je, za sada, nemoguće poznati ga. Što za mene znači smisao izvan mog života? Mogu razumjeti samo ljudskim pojmovima. Ono što dodirujem, ono što mi se opire, eto što razumijem. (…) Kakvu drugu istinu priznati mogu a da ne lažem, a da ne umiješam nadu koje nemam i koja ne znači ništa u granicama mog držanja?

Bez upotrebe pojmova viših sila ili Stvoritelja, Camus odlučuje koristiti samo ono u što je siguran kako bi odgovorio na vlastito pitanje. Svjesnost apsurda je doista put bez povratka. Nema vjere, niti povratka njoj – jer tako nešto bi bilo potpuno samozavaravanje. Camus na neki način klinč vjere i apsurda opisuje kao ‘filozofsko samoubojstvo’. Dosljednost i samosvjesnost formiraju bazu apsurda života.

Čovjek ima dva izbora. Prvi je da odbije život i počini samoubojstvo, ali čineći to on dopušta apsurdu da ga pobijedi. Druga mogućnost je da postane buntovnik konstantno odbacujući spoznaju smrti kao neizbježne.

Samoubojstva i razlozi zbog kojih smo ih kadri počiniti razlikuju se od slučaja do slučaja. Camus shvaća uzroke i smisao samoubojstva, te koliko je ono zapravo rješenje apsurda. Zato tvrdi:

Umrijeti dragovoljno znači da je čovjek, čak i instinktivno, osjetio podrugljivi značaj te navike, odsutnost svakog dubljeg razloga za život, besmislenu narav svakidašnjeg kretanja i beskorisnost patnje. Oni manje odlučni ipak ostanu još neko vrijeme među nama, no u njima uvijek ostane samoubojstvo kao crv koji možda rješava problem. Camus je napisao i ovo u Mitu o Sizifu:

Na tu zadnju prekretnicu, gdje se misao dvoumi, mnogo je ljudi stiglo, čak i među onim malenim. Ti su se odricali tada onoga što im je najdraže, vlastita života. Drugi, prinčevi duha, odricali su se također, no oni su, u svom najčistijem buntu, pristupali samoubojstvu svoje misli.

Ipak, svjestan je da većina ljudi jednostavno nije u mogućnosti potpuno posvetiti svoj život umjetnosti ili književnosti, ali sama borba za to ili bar jednim dijelom posvetiti se tome, već je dobar početak. Istinski heroj apsurda nije nužno ratnik ili umjetnik, već običan čovjek koji shvaća neizbježnost smrti, a ipak se protiv nje bori

Ostaje otvoreno pitanje samoubojstva hrvatskih branitelja.

U Hrvatskoj godišnje se zabilježi između 800 i 1000 samoubojstava, od čega 100 do 120 počine hrvatski branitelji. Prosječna životna dob branitelja samoubojice je 38 godina, pri čemu je najmlađi branitelj počinio suicid u dobi od 18 godina. Samoubojstva hrvatskih branitelja vjerojatno su najtegobnije svjedočanstvo o tome što je rat, pa čak i onda kad je objektivno pravedan, oslobodilački. Ta su samoubojstva bolan vapaj – utoliko što je svaki suicid zapravo krajnji poziv u pomoć, ekstreman krik egzistencijalnog bola koji postaje teži od egzistencije same, koji zaglušuje primarni ljudski nagon za samoodržanjem.

Ona su užasan etički upitnik za sve. Ona su teološki problem u populaciji koja se smatra i vjerničkom i tako samu sebe doživljava, uglavnom s pravom. Ona su moralno breme na državi, crn veo preko njezine zastave i zapor na njezinu stijegu.

Branitelji, napokon, nisu jedini samoubojice u ratu i nakon njega, a vazda zbog njega.

“Ja to ne mogu izdržati.” Poslije te jednostavne konstatacije, teške poput mlinskog kamena, ujesen 1991. ubio se Željko Sabol, pjesnik rezignirane osjećajnosti, kako u naizgled efemernim stihovima (“Pusti me da spavam”), tako i u onima s jasnim političkim nabojem (“Kad izgovorim tvoje ime”). Bio je žrtva anticipirana ubojstva.

Rat – očito – djeluje baš tako, kao horda dementora, ucjepljujući trajnu, dugu, nesavladivu nesreću, možda ne u sve, ali jamačno u mnoge.

Možemo to zvati kako hoćemo, ovisno o kategorijalnom aparatu pojedine znanosti ili discipline. Psihologija je za to skovala naziv “posttraumatski stresni poremećaj” (PTSP), opisavši ga fenomenološki, kao “oblik psiholoških posljedica izlaganja stresnim doživljajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju fizičkom integritetu osobe, koja ta osoba doživljava krajnje traumatično”. I precizirajući da je u središtu traume opsesivno sjećanje na središnji stresni (nasilni) događaj, što može biti slika i zvuk puščane vatre, mogu biti vriskovi ili trenutačna tišina, može biti ubod nožem, prasak puške, eksplozija mine, ranjavanje, udarac, liptanje krvi, zvuk zrakoplova, zvuk sirena…

Ernest Hemingway je iz svojih ratova donio demona razaranja, borbe, da bi 1961. zadnjim metkom raznio svoju glavu.

Uostalom, nije bio bez sličnih iskustava (a možda i gorih, kao Francuz iz pobunjena Alžira) ni Albert Camus, pisac i filozof koji je zaključio da postoji samo jedan uistinu filozofski problem: samoubojstvo – a onda je poginuo u automobilskoj nesreći koja je i te kako mirisala na samoubojstvo.

Rat ždere i ubija, odmah i s odgodom, neke podmetnutim minama (i preklani je u talijanskim Alpama ubila jedna od mina zaostalih od Prvoga svjetskog rata, s odgodom od barem 90 godina), neke zračenjima (atomske bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki još i nakon 65 godina ubijaju limfomima, sporije nego u pedesetima, ali nemilosrdno), a mnoge samoubojstvima, što je možda najokrutniji način: natjerati žrtvu da sama dovrši krvnikov posao, da sama sebi zabije nož u grkljan ili među rebra, ispali metak u lubanju, odnosno aktivira bombu i legne na nju da se neopozivo raznese. Pred tim gestom sva su mudrovanja izlišna. Svako samoubojstvo je tragedija, svaki samoubojica je žrtva, ali ovdje govorimo o induciranim samoubojstvima, o poginulima koji su zapravo dvostruke žrtve – a posrijedi su zapravo ljudi koji su počinili krajnje pozitivan akt, koji su svoj život ne samo izložili za spas, za slobodu svoje zajednice,  za slobodu hrvatskog naroda. To je tako uzvišen cilj da ti pamet stane. A teško da će im itko dići spomenik. Ni kao herojima, ni kao žrtvama.

Zanimljiv je i poučan  podatak , da se među hrvatskim ratnim vojnim invalidima na samoubojstvo, protivno uobičajenim predodžbama, manje odlučuju invalidi koji su taj status stekli na temelju psihičkog oboljenja (u koji se ubraja i PTSP iako on, laički rečeno, nije bolest nego rana), a češće hrvatski ratni vojni invalidi starije dobi s visokim, ali ne i najvišim postotkom tjelesnog oštećenja. Neki to objašnjavaju tezom da su se hrvatski ratni vojni invalidi s tjelesnim oštećenjem 100 posto suočili s gubitkom odnosno oštećenjem organizma odmah nakon ranjavanja, a invalidi s nešto nižim postotkom invaliditeta (70-90 posto) naknadno su se počeli suočavati s činjenicom kako je njihov gubitak trajan i da je s godinama sve teži.

U svakom slučaju, to nisu činjenice spram kojih je dopustivo odnositi se ovlaš i bez valjane dokumentiranosti, pa ni u novinama koje po svojoj naravi teže površnijem, a katkad i brzopletijem zaključivanju.

Nije na novinama da raspravljaju ni o elementima prevencije tih (ili bilo kojih) suicida, ni o elementima liječenja (npr. PTSP-a), ali je i na glasilima da se za prevenciju i liječenje zauzimaju i da izvješćuju o tome što se radi i pošto. Problem je, zapravo, rat.

Od ukupno 4.284.889 stanovnika Hrvatske popisanih 2011. godine, njih 2.066.335 bili su muškarci. Od ukupno 503.112 branitelja, popisanih u službenom registru, muškarci su činili 480 tisuća, a to znači da otprilike svaki četvrti muškarac u Hrvatskoj ima status branitelja. Međutim, tu su ubrojena djeca, mladi i oni u tridesetim godinama koji za vrijeme rata još nisu bili punoljetni, a morali su biti rođeni najkasnije 1977. godine da bi se kao odrasli građani mogli posljednje godine rata priključiti obrani domovine. Srećom, popis stanovništva klasificirao je građane po dobi, pa je moguće izračunati da u Hrvatskoj žive 1.175.823 muškarca koji su 1995. godine bili punoljetni, a to onda znači da od ukupnog broja muškaraca koji su bili dobno zreli za vojsku u vrijeme rata, čak 41 posto njih danas ima status hrvatskog branitelja.

Primjerice Đuro Glogoški, koji je svojedobno s prosvjeda poručio da vladajuće ‘nije briga što svaki treći dan odlazi jedan hrvatski branitelj, odlazi zbog nesposobnih, zbog podobnih’, uvjeren je da je učestalost suicida kod branitelja nekako povezana s odnosom državnih institucija prema njima. Ako je Glogoški oko toga u pravu, onda taj odnos državnih institucija, suprotno njegovim ostalim tvrdnjama, djeluje blagotvorno na braniteljsku populaciju. Možete li zamisliti kako sada djeluje na branitelje ova najnovija vlast,ove 2020.godine, ova kolacija skojevca, hadezovca, evropejca Plenkovića i hrvatskog četnika Pupavca.

Braniteljski status i sve što uz njega ide, a to su izdašne mirovine i brojne druge materijalne i nematerijalne beneficije, ispostavlja se kao vrlo značajan faktor u prevenciji suicida, jer rezultira dvostruko nižim stopama od onih koje bilježi usporediva populacija bez tog statusa. Govoreći svojedbno pred prosvjednim braniteljskim skupom, Glogoški je optužio one koji su na čelu državnih institucija da su odgovorni za svaki suicid branitelja. Kazao je da je neprihvatljivo što je 2014. godine točan broj suicida branitelja još uvijek nepoznat. Tražio je da se taj broj objavi i tražio je odgovore na pitanja o tome koje su to aktivnosti poduzete za prevenciju samoubojstava branitelja, gdje se provode i tko je za njih odgovoran.

Podatak o tome da je od 1990. do 2018. zabilježeno višeod tri tisuće suicida među braniteljima poznat je javnosti, kao što su poznati i drugi podaci koji se svake godine objavljuju u izvještajima o provedbi Zakona o pravima hrvatskih branitelja. Uz materijalna prava koja godišnje iznose šest milijardi kuna, u tim redovnim izvještajima detaljno je opisan i psihosocijalni program pod kojim se provode mjere psihološke pomoći i prevencije suicida branitelja putem posebno oformljena četiri regionalna centra za psihotraumu, 21 županijskog centra za psihosocijalnu pomoć i Centra za krizna stanja u Zagrebu, a prikazan je i broj intervencija za svaku ustanovu. Ti centri braniteljima pružaju usluge koje nisu obuhvaćene standardima zdravstvenog osiguranja, pa tako ni dostupne ostalim građanima. Oni obavljaju i vještačenja o uzročno-posljedičnoj vezi suicida branitelja sa sudjelovanjem u ratu, na osnovu čega njihove obitelji imaju pravo na obiteljske mirovine.

Žalosna je istina da ovo nije kraj, biti će još onih koji će dići ruku na sebe, kojima je nenarodna vlast i sudbina vlastite države na vratu za koju su se borili, polako ih i tiho svjesno ubija, jer branitelji su za njih (počelo je kad je Račan došao na vlast) nitko i ništa, samo zaboravljeni slučajevi.

 

Oproštajno pismo

“Kad bi bar u jednom momentu Bog zaboravio da sam samo krpena marioneta i kad bi mi poklonio još samo jednu krpicu života vrijeme bih intenzivno puno bolje iskoristio. Najvjerojatnije ne bih sve rekao što mislim , ali bih dobro razmislio što govorim. Manje bih spavao više sanjao jer u svakoj minuti u kojoj sklopimo oči gubimo 60 sekundi svjetlosti. Nastavio bih kad bi drugi stali, bio budan kad bi drugi spavali.

Kad bi mi Bog poklonio tu krpicu života obukao bih se i jednostavno sunčao, ne samo tijelo već i dušu otvorio. Ljudima bih kazao kako se varaju kad misle da se više ne mogu zaljubiti kad ostare. Oni ne znaju da su ostarjeli jer se više nisu zaljubili.

Jednom djetetu bih poklonio krila, ali bih mu prepustio da samo nauči letjeti. Starijima bih poručio da smrt ne dolazi sa starošću nego zaboravom.

Od vas ljudi sam mnoge stvari naučio. Naučio sam da cijeli svijet žuri k vrhu brda da bi živjeli, a zapravo prava sreća leži tek u silasku s brda. Naučio sam da kad novorođenče prvi put dotakne očev palac da ga je to vezalo za cijelu vječnost, zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugog s visine samo onda kad mu pomaže da ustane. Ima tako puno stvari koje sam od vas naučio, ali naučeno mi neće puno pomoći kad budem ležao u kovčegu – nažalost i nesreću, jer već polako umirem.

Kaži uvijek što osjećaš i napravi ono što misliš. Kad bih znao da je danas moje posljednje što jedem, čvrsto bih te zagrlio i molio Boga da smijem biti anđeo čuvar tvoje duše. Kad bih znao da su ovo zadnje minute u kojima te vidim , rekao bih: “volim te” i ne bih držap kako se to samo po sebi razumije. Uvijek postoji jedno jutro i život nam nudi jednu drugu prilikuda napravimo sve bolje…. Ali što ako je ovo Danas sve to što nam je još ostalo? Već sutra nitko nije siguran, ni stari ni mladi. Danas može biti zadnji put da nekoga vidiš koga voliš. Zbog toga ne čekaj. Učini to sada jer ako Sutra nikad ne dođe, zažalit ćeš za danom u kojem nisi imao vremena za Osmijeh, Zagrljaj, Poljubac ili ispuniti Želju, samo zato … jer si bio zaposlen.

Potraži ljude koje voliš, šapni im koliko ih trebaš, voli ih i budi im dobar. Uzmi vremena da im kažeš: “žao mi je”, “molim”, “hvala” i “oprosti” i sve druge riječi ljubavi o kojima misliš. Upamti, nitko ne zna i neće pamtiti tvoje skrivene misli, osjećaje i emocije. Zamoli Boga da ti da snagu i mudrost da ih sve izgovoriš. Kaži prijateljima i dragim ljudim koliko su ti važni. Pošalji ovo pismo kome želiš. Ako to ne napraviš danas, sutra će biti isto kao jučer. Ako to nikad ne učiniš, nije strašno.

Ono što je vrijedno je ovaj čas, i ovaj trenutak! Toj je tvoj izbor!

Tebi s odanošću i ljubavi,

Gabriel Garcia Marquez

 

Ante Matić