Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ne bez ozbiljnog razloga, odavno je naš narod, poučen povijesnim iskustvom, ovom uzrečicom pratio svaki plan i program obznanjen s više političke razine. To se nažalost najsnažnije potvrđuje u prevažnom energetskom sektoru i njegovoj perjanici HEP-u.

Dana 12. 10. ove godine u dosta gledanoj emisiji HRT-a „Otvoreno“ gdje se tematizirala postojeća energetska kriza, državni tajnik Ivo Milatić, gledajući bez ikakvog srama u oči putem nacionalne dalekovidnice cijelu naciju, iznio je povijesno obećanje da će se u Hrvatskoj do 2024. godine izgraditi 1.600 MW proizvodnih obnovljivih elektrokapaciteta, a do 2.030. čak 3.000 MW. Istu tu tvrdnju iznio je u plaćenom propagandnom članku u jednom visokotiražnom glasilu sadašnji političko-administrativni čelnik HEP-a Frane Barbarić. . Milatić u navedenoj emisiji također u maniri pravog političara obmanjuje hrvatsku javnost iznoseći podatak o nacionalnom energetskom bogatstvu u visini od 5.200 MW, a izostavljajući činjenicu da je uglavnom zbog zastarjelosti, istrošenosti i neupotrebljivosti postrojenja, te  neisplativosti istih krajem 2.020. bilo raspoloživo svega 3.557 MW.  Žalosna je činjenica da izgradnjom novih jedinica HEP nije u stanju niti nadomjestiti kapacitete koji zbog navedenih razloga ispadaju iz proizvodnje.

https://youtu.be/Gm0fok-BnvA

Ako se malo vratimo u povijest HEP-ovih planova i programa potrebno je prisjetiti se prvih „olako datih obećanja“.  Jedan od ne baš po dobrom upamćenih predsjednika uprave Ivan Mravak uz asistenciju tadašnje Sanaderove vlade uspio je politički nezrelim Hrvatima „prodati“  Program rada uprave 2004.-2008. u kojem najavljuje u nekoliko narednih godina izgradnju čak 1.054 MW proizvodnih kapaciteta među kojima su HE Ombla, HE Kosinj i više hidroelektrana na Savi i Dravi. Evo prođe 17 dugih godina i uđosmo u turbulentno energetsko razdoblje, a od ovih objekata nije urađeno gotovo ništa niti na razini pripremne projektno lokacijske dokumentacije osim u slučaju HE Kosinj za koju se nazire nekakav početak građenja.

Sljedeće obećanje upućeno je „urbi e torbi“ 2008. godine s najviše vladine razine tadašnjeg premijera Sanadera prema kojem će se u Hrvatskoj preko HEP-a, a u skladu s tada važećom energetskom strategijom  izgraditi do 2020. god čak 3.500 MW proizvodnih kapaciteta. Tadašnji resorni ministar Damir Polančec je bio još eksplicitniji pa je tako pojasnio planove tvrdeći da će se do 2012. izgraditi 1.200 MW, a od 2015. ćemo zbog viškova električne energije istu izvoziti.

https://vlada.gov.hr/vijesti/gsv-ulaganja-u-energetski-sektor-su-velika-prilika-za-hrvatsko-gospodarstvo/8427

Zanimljivo je da je okvir za planove i programe razvoja elektroprivrede uvijek bio planski dokument višeg reda „Strategija razvoja energetike RH“, ili preciznije četiri ovakva dokumenta od kada postoji slobodna hrvatska država. Kako je riječ o „ozbiljnim državnim dokumentima“ sve ove strategije su prošle evaluaciju resornog ministarstva, vlade, Sabora i opće javnosti i nikad nitko nije ozbiljno pokrenuo pitanje izostanka realizacije ovih strateških državnih dokumenata. Pitanje je zbog čega gotovo svaka politička administracija naručuje izradu ovih preskupih dokumenata od referentnih adresa, ako se oni u pravilu rade za vremenski horizont od 50 godina?. Neki od energetskih stručnjaka tvrde da je riječ o ozbiljnom i važnom državnom dokumentu, a neki pak zbog učestalosti izrade istih i koji služe samo za punjenje ladica, tvrde da je ovdje samo riječ o pranju novaca? Ima li itko pametan i odgovoran od skupo plaćenih saborskih zastupnika ili slobodnomislećih novinara koji će pokrenuti preispitivanje razloga totalnog izostanka realizacije Strategije razvoja energetike RH i Planova i programa rada HEP-a i odgovornosti skupo plaćenih takozvanih menadžera u HEP-u. Tragikomično je da su članovi uprave HEP-a prema samousvojenom pravilniku stalno isplaćivali sebi novčane nagrade zbog uspješnog poslovanja, a planove i programe nisu realizirali niti na razini 10% od zacrtanog.

Razmišljajući o svim ovim nerealiziranim obećanjima, planovima i programima za koje nikad nitko nije položio račune, štoviše nitko od javnih djelatnika bilo oporbenih političara ili takozvanih slobodnomislećih novinara nije niti pokušao problematizirati ovu gospodarski i društveno prevažnu temu, prisjetih se navodno istinite priče iz „olovnog“ vremena neposredno nakon završetka II svjetskog rata. Naime, tada je u skladu s običajima komunističko revolucionarnog rukovodstva organiziran narodni skup na kojem je trebao održati govor prisilno dovedenom narodu iz Makarske i okolice jedan nepismeni partizanski general i narodni heroj iz zagorskog dijela tadašnjeg makarskog sreza. Kako narečenom generalu nitko od pismenijih revolucionara nije napisao govor, a to i ne bi imalo neku korist jer je čovjek bio nepismen, on je kao priprosti seljak zadojen pričama partijskih sekretara znao da treba narodu obećavati kod uspostave „narodne vlasti“ med i mlijeko u skladu s krilaticom „Svako prema sposobnostima, svakome prema potrebama“ pa je govor počeo obećanjem koje se dugo prepričavalo u ovom kraju, a i šire. „Narode“ zagrmio je narodni heroj i general. „vidite li ovu planinu Biokovo. Nju ćemo cimentati, a na vrju ćemo posaditi orije pa kad plodovi sazriju sami će padati i skotrljati će se nama koji ćemo uživati u podnožju uz more, pa će se kod kotrljanja osloboditi kore i tako se nećemo tribat mučiti da ih očistimo“ Na to mu je jedna starica koja se bližila stotoj godini života odgovorila „ sinko, prominila sam u svom dugom životu 5 cara i cesara i svi su lagali, ali ko ti niko“.  Čini se kada je riječ o ovima koji su mimo narodne volje postavljeni da upravljaju našom budućnošću u području energetike, bez ikakve zadrške može se reći svi političari lažu, ali ovi nestručni politički administratori koji trenutno upravljaju energetikom lažu kao nitko do sada.

Anđelko Jeličić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Energetika